Kad ovaj svijet napusti čovjek znanosti, napustio nas je onaj koji je promišljao i oplemenjivao svijet novim spoznajama i činio nam život bogatijim. Tim mislima i osjećajima prožet, vozio sam iz Zagreba u Zenicu da posljednji put, u ime zagrebačkog Preporoda, ispratim na ahiret, na porodičnom haremluku u Dolipolju – Lašva, uz samu rijeku, prijatelja i profesora doktora Nedžata Pašalića. S njim sam u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, naravno i brojnim drugim vrijednim ljudima, s velikom radošću osnivao spomenuto kulturno društvo, a iz njega, zajedničkim snagama, Nacionalnu zajednicu Muslimana Hrvatske. Nedžat joj je bio prvi predsjednik, dajući joj statutarne ciljeve, funkcionalne konture i plemenita određenja njezine misije.
U danu kad nas je napustio, 5. maja 1996, napisao sam kratko priopćenje medijima, “da je umro prof. dr. Nedžat Pašalić, predsjednik Nacionalne zajednice Muslimana u Republici Hrvatskoj i redovni profesor Fakulteta računarstva i elektrotehnike (FER) Zagrebačkog sveučilišta, u svojoj 58. godini života. (...) Nedžat Pašalić rođen je 2. svibnja 1939. godine u Kavadarcima, u Makedoniji, gdje mu je otac Edhem radio kao kadija. Elektrotehnički fakultet završio je u Zagrebu, a doktorat stekao na Alliance Française u Parizu. Tijekom svoje bogate karijere znanstvenika – stručnjaka za automatsko upravljanje, dr. Nedžat Pašalić bio je i dekan Elektrotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u razdoblju od 1984. do 1986. godine. Također, dr. Pašalić je bio i glavni istraživač znanstveno-istraživačkog projekta 'Regulirani izmjenični elektromotorni pogoni'.”
Bio je jedan od utemeljitelja i prvi potpredsjednik Kulturnog društva Muslimana Hrvatske “Preporod”, urednik u redakciji časopisa Behar, te izrazito aktivan u svim bošnjačkim udrugama u Hrvatskoj.
Vodio je preko 160 diplomskih radova, 18 magistarskih radova i 4 doktorske disertacije. Bio je prodekan (1982–1984) i dekan (1984–1986) Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu. Bio je dugogodišnji član užeg uredničkog kolegija znanstveno-stručnog časopisa Automatika. Između ostalih, dobio je nagradu “Vatroslav Bedjanič” (Ljubljana, 1979) za doktorsku disertaciju, državnu nagradu za znanstveni rad “Nikola Tesla” (1989), te Zlatnu plaketu “Josip Lončar” Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu 1995, za razvoj kakvoće nastave i organizacijskog ustrojstva Fakulteta.
Nedžata sam upoznao na prvom pozivnom sastanku zagrebačkih kulturnih i intelektualnih zanimanja kojima smo, početkom 1991, ponudili sudioništvo u inicijativnom odboru za osnivanje Kulturnog društva Bošnjaka (tada Muslimana) Preporod Hrvatske. Odziv je bio više nego uspješan. Kroz Preporod je niz velikih imena naših savremenika, Bošnjaka, ostavio duboki trag u Hrvatskoj, prije svega svojim vlastitim znanstvenim i kulturnim doprinosom, ali i u organiziranom, društvenom i nacionalnom životu ignoriranog i samozaboravljenog bošnjačko-muslimanskog naroda.
Nedžatu je ponuđeno da bude predsjednik Preporoda, ali zbog svojih brojnih obaveza, radije je prihvatio potpredsjedničku poziciju i uredničko mjesto u novopokrenutom časopisu Behar. Kao manjinska zajednica, u državotvornim pretvorbama u Hrvatskoj, oblikujemo se u nacionalnu bošnjačku (muslimansku) manjinu bez ikakvih formativnih uvoda. U Preporodu je započelo strukturiranje jezgra nove Nacionale zajednice Muslimana i pripremaju se organizacijski oblici za osnivačku, skupštinsku prezentaciju.
O tom je kratko zabilježio prof. dr. Sulejman Čamdžić u knjizi Neke moje uspomene: “Početkom 1992. godine u 'Preporodu' se formira grupa za osnivanje Nacionalne zajednice Muslimana (kasnije Bošnjaka) Hrvatske. Ova grupa ubrzo prerasta u Inicijativni odbor i mene biraju za predsjednika. Radimo intenzivno i uskoro, tj. 22. 5. 1993. godine organiziramo Osnivačku skupštinu u dvorani Kinoteke u Kordunskoj ulici. Prisutan je značajan broj ljudi (116) iznad naših očekivanja. Ali to je ratno vrijeme pa u dvorani sjede i policajci. Na skupštini podnosim uvodni referat i obrazlažem zašto osnivamo Nacionalnu zajednicu i koji su njezini ciljevi. (...)”
Na toj Osnivačkoj skupštini prof. dr. Nedžat Pašalić, jednodušnom aklamacijom, prihvaćen je za prvog našeg predsjednika. Međutim, u vremenu koje slijedi dr. Pašalić i njegovi saradnici bezuspješno pokušavaju registrirati novo udruženje u Ministarstvu uprave Hrvatske – ali tu se susreću s neočekivanim opstrukcijama. U Ministarstvu vrlo kritički pristupaju prijedlogu Statuta Nacionalne zajednice Muslimana, “do potpuno besmislenih primjedbi”, o kojima mi je kazivao sam dr. Nedžat u intervjuu koji smo objavili u Behar Journal, zima 1994/95, br. 7. Tako se stavlja niz primjedbi na Statut usvojen na Osnivačkoj skupštini.
“Tražilo se slijedeće: u nazivu NZMH treba izostaviti riječ 'nacionalna'; ispustiti odredbu o zalaganju za izmjenu nacionalnog imena Muslimani u Bošnjaci; izostaviti odredbu brizi za ostvarivanje prava na zastupljenost Muslimana u organima vlasti RH razmjerno udjelu u ukupnom stanovništvu; izostaviti odredbu po kojoj KDMH 'Preporod' ostvaruje kulturni program NZMH. U obrazloženju nekih od tih primjedbi rečeno je da se u spornim stavovima krije osnova za političko djelovanje. Navedene primjedbe nismo mogli prihvatiti, jer su naši stavovi utemeljeni na Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj”, pričao mi je Nedžat.
Tu agoniju je pošto-poto trebalo prekinuti! Zbog toga sam napisao pismo u ime Kulturnog društva Muslimana Preporod, zamolbu gospodinu Stipi Mesiću, predsjedniku Sabora Republike Hrvatske, da molimo mogućnost susreta i razgovora o našim problemima. Napisao sam da bi u izaslanstvo činili prof. Ibrahim Kajan, predsjednik Preporoda, potpredsjednik prof. dr. Nedžat Pašalić i član Glavnog odbora, glumac Amir Bukvić. Brzo nam je odgovoreno. Dobili smo termin susreta, 24. VIII 1993.
Bilo je vrlo ugodno razgovarati s gospodinom Mesićem. Toplo nas je primio i saslušao, posebice dr. Nedžata Pašalića.
Dr. Pašalić je predsjedniku Sabora g. Stipi Mesiću govorio o formiranju Nacionalne zajednice Muslimana u Hrvatskoj, o tradicionalnom razumijevanju Hrvata i Muslimana, o našem stavu prema sukobu među Hrvatima i Muslimana, o problemima koji se rađaju i o administrativnom preprekama registracije (gore navedenim):
“Osnivačku skupštinu Nacionalne zajednice Muslimana Hrvatske održali smo prije tri mjeseca. Uskoro očekujemo i završetak postupka registracije, u skladu sa zakonima Republike Hrvatske. Zajednica je koncipirana kao društvena organizacija, vanstranačka i sekularna, lojalna Republici Hrvatskoj. Hrvatsku osjećamo svojom domovinom, što ne znači da analogne osjećaje ne gajimo i prema Bosni i Hercegovini, iz koje nas je većina i potekla.
Među zadacima Zajednice su očuvanje i razvoj nacionalnog i kulturnog identiteta Muslimana, ostvarivanje prava koja nam po zakonskim normama pripadaju te, što je danas posebno važno, zalaganje za povratak razumijevanja i sloge između hrvatskog i muslimanskog naroda.
Onog tradicionalnog razumijevanja i povjerenja, koji su narušeni sadašnjim nesretnim i apsurdnim sukobom, sukobom koji koristi samo velikosrpskom agresoru. Više puta smo izrazili našu zahvalnost Vladi RH i hrvatskom narodu za prijem i zbrinjavanje brojnih izbjeglica iz BiH. Nadalje, Zajednica treba voditi brigu i o zastupljenosti Muslimana u organima vlasti. Kao što je poznato, prema zvaničnim podacima (popis stanovništva 1991) u RH je 1 % Muslimana, dakle oko 50.000, i po tome smo druga nacionalna manjina, iza srpske. U narednom izbornom ciklusu zalagat ćemo se za jedno od onih pet zastupničkih mjesta predviđenih za nacionalne manjine.
Ovom prilikom moramo izraziti i našu određenu zabrinutost. U zadnje smo vrijeme bili svjedoci nekih izjava, iz samih vrhova državnih struktura, kojima se, protivno Ustavu RH, osporava nacionalni identitet Muslimana. Nadamo se da će to ostati pojedinačni stavovi. Zatim, jedna od karakteristika pogubnog medijskog rata jeste i poticanje antimuslimanskog raspoloženja. Pripadnici naše Zajednice to nerijetko osjećaju na radnom mjestu (pa ima i upitnih otkaza), u odnosu činovnika u uredima ili policajaca na ulici i sl. Osjećaju to i izbjeglice iz BiH. Policija je nedavno izvršila premetačine u prostorijama nekih humanitarnih organizacija; bilo je neprimjerenih privođenja naših ljudi na 'informativne razgovore'. Brojni su Muslimani, decenijama ovdje nastanjeni, koji nisu dobili domovnice. Nismo zadovoljni ni načinom na koji je riješeno pitanje dijela studenata Muslimana iz BiH, te onih nastanjenih u Hrvatskoj koji nisu dobili domovnice. Mislimo na studente koji su ovdje studij upisali, ne kao stranci, prije proglašenja samostalne i suverene Republike Hrvatske. Njima je trebalo omogućiti nastavak studija (ako redovno studiraju) pod uvjetima pod kojima su studij upisali, a to znači bez plaćanja studija (....).”
Akcija predsjednika Sabora je bila – očekivana i vrlo efikasna. Mjesec dana kasnije, iz Ministarstva uprave Republike Hrvatske, poslali su pozitivan odgovor o prihvaćenom Statutu Nacionalne zajednice Muslimana Hrvatske.
Zamolio sam dr. Pašalića da mi dopusti objelodaniti njegov prvi govor na Osnivačkoj skupštini Nacionalne zajednice, nakon što su prisutni burno pozdravili njegov izbor za predsjednika i pljeskom popratili njegovo obraćanje. Tom antologijskom govoru dao sam naslov Za tradicionalno razumijevanje i objavio ga u našem časopisu Behar (god. I, br. 5-6, str. 6, siječanj- lipanj, 1993).
Probranim riječima, nadahnutim i jasnim porukama, dr. Pašalić je ponudio svoj programski govor – zahvalio Hrvatskoj na prijemu ogromnog broja bh. izbjeglica, među njima brojčano najviše Bošnjaka – Muslimana. Govorio je o ciljevima i našoj nenaviklosti da smo od naroda, raspadom Jugoslavije, preko noći, postali nacionalna manjina, te da je pred nama puno posla – od organiziranja nacionalnih, kulturnih i političkih instrumenata zaštite koje proističu iz Ustava RH i Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama.
Krajem septembra letjeli smo sa zagrebačke zračne luke u Sarajevo. Vojni transporterom kojim smo letjeli spustilo se na aerodrome najdužeg opsjednutog grada – Sarajeva. Oklopnim vozilom smo prebačeni do Hotela Holiday Inn. Među 349 delegata, bila je i naša zagrebačka skupina, uključena u rad i praćenje Bošnjačkog sabora u noći 28. 9. 1993. godine. Koliko se sjećam, bili smo dr. Pašalić, E. Kišević, dr. Tanković, M. Srebreniković, S. Šabić, i ja, I. Kajan. Nacionalno ime prihvaćeno iz nevolje, Musliman, te smo historijske večeri promijenili jer zvali smo se i zvat ćemo se Bošnjacima!
Shvatio sam (i) po Nedžatovoj smrti, u trenu dok su ga rodbina i prijatelji zasipali posljednjim zemljanim prahom, u mezaru na domaku same rijeke Bosne, koliko je duboka i vječita Poslanikova izreka da je “najbolji na svijetu onaj čovjek koji pomaže drugima”. Iznovice sam se, po ko zna koji put uvjerio, koliko su ljudi različiti po uvjerenjima, ali i bliski po svojim ciljevima, pa ih zajedničke teme nerijetko zbližuju do bliske prisnosti!
Prije 8. januara 1991. godine nisam ni znao da postoji čovjek koji se zove Nedžat Pašalić. Tada sam prvi put vidio na jednom mjestu okupljene bošnjačke intelektualce, prosvjetne i kulturne radnike, znanstvenike i umjetnike. Taj naš prvotnji, mali bošnjački sastanak, bio je zametak doslovnog konstituiranja ne samo Kulturnog društva Muslimana Hrvatske “Preporod” nego konstituiranja bošnjačkog kulturnog prostora u kontekstu ukupne duhovne i spoznajne hrvatske savremene povijesti. Kada se uđe u fazu konstituiranja prostora, tek se tada može reći da se ušlo u pravi povijesni tok, u život koji se ostvaruje kao povijest. Osobitost u našem slučaju je značajna: ta naša povijest nije (samo) hrvatska, nego (prije svega) bošnjačka! Kao nacionalna manjina, izgovorili smo tu već čuvenu rečenicu na Osnivačkoj skupštini Preporoda u “Intercontinentalu” 2. maja 1991: “Da, mi smo za integraciju, ali smo protiv asimilacije i getoizacije.”
Nedžat je, među rijetkim Bošnjacima-intelektualcima, bio spreman ne samo da misaono i organizacijski oblikuje život Bošnjaka u Hrvatskoj nego i da, u trenucima nevolja, glasno izgovori njihove patnje i njihove prosvjede. Čak i onda kad su i njega, kao i cijelu uredništvo Behara, u kojem je i on zdušno sudjelovao, napadali najprljavijim optužbama – poput notornog don Ante Bakovića, pamfletima u Vjesniku (tokom 1992. i 1993), poimenice nas prozivajući i tražeći da nas se kazni primjereno, kao što to rade, podvlači Baković, “u islamskoj zemlji Egipat”, primjerice s “tzv. Muslimanskom braćom”, gdje ih kažnjavaju teškom robijom, a nerijetko i na smrt.
Nedžat Pašalić je bio, naoko, vrlo tvrd čovjek. Zapravo – bio je vrlo loman insan, obrazovan, kultiviran, načitan, plemenit, tolerantan... Tako ga pamtim.
Danas rijetki znaju da je najviše njemu zahvaljujući osnovana Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske (BNZH), kako se danas zove. Nažalost, dr. Nedžata Pašalića danas se rijetko spominje.
