Dva su događaja ovih dana u čijem su središtu bila dva vjerska službenika uzburkala bosanskohercegovačku javnost. Skoro u isto vrijeme, zbog izjava o Svetom Savi, imam iz Kozarca Amir Mahić pozvan je na saslušanje u MUP entiteta Republika srpska, a mitropolit Hrizostom obavijestio je članove Skupštine Međureligijskog vijeća u BiH da prekida članstvo sve dok Vijeće ne „ozdravi“.

Iako je bilo najavljeno da će efendija Mahić, nekadašnji maloljetni zatočenik prijedorskih koncentracionih logora koje su u maju 1992. godine osnovale tamošnje srpske vlasti, biti saslušan u Odjeljenju za terorizam PU Prijedor, to se ipak nije desilo, Mahić je saslušan početkom sedmice u prostorijama Islamske zajednice u Kozarcu.

Mahić je osumnjičen za krivično djelo „javno izazivanje i poticanje nasilja i mržnje“ zato što je, kako to tumače prijedorske vlasti, na hutbi govorio o vrijednostima i učenju pravoslavlja te problematizirao zloupotrebu svetosavskog učenja, odnosno praksu koja odudara od duha pravoslavlja. Na istoj je hutbi također kritikovao i muslimane i njihovu praksu koja odudara od duha islama.

Iako su mediji iz entiteta Rs zlobno insinuirali kako je „hodža napao Svetog Savu“, nazvavši sve one koji su hutbu slušali „potomcima turskih okupatora“, Mahić uopće nije govorio o jednoj od najvažnijih ličnosti u historiji Pravoslavne crkve nego o pojmu svetosavlje, koji je osmislio teolog Dimitrije Najdanović, a koji je usko vezan za fašizam iz tridesetih godina prošlog stoljeća. „Svetosavlje je ideologija koja nema nikakve posredne ili neposredne veze sa Svetim Savom, osim što je zloupotrijebila ime ove historijske ličnosti. Svetosavski nacionalizam je ultradesničarska politička ideologija koja spaja dva elementa – srpski nacionalizam i pravoslavni klerikalizam u 20. vijeku. Nastala je u krilu Bogomoljačkog pokreta kontroverznog vladike Nikolaja Velimirovića i intelektualaca okupljenih oko fašističkog pokreta Zbor 1930-ih godina. Kada je riječ o sadržaju: od Svetog Save je uzeto ime, ostalo je proizvod duhovnih strujanja na ekstremnoj desnici u Evropi 30-ih godina 20. vijeka“, objasnio je historičar Milivoj Bešlin u autorskom članku objavljenom na portalu Peščanik nastanak i značenje pojma svetosavlje.

„Sam termin svetosavlje skovao je ljotićevski teolog Dimitrije Najdanović, koji je 1932. pokrenuo list sa tim nazivom i u njemu objavio tekst Svetosavska paralipomena. Najdanović kao dio najužeg kruga oko Nikolaja Velimirovića, a po njegovoj naredbi, postaje pripadnik fašističkog pokreta Zbor Dimitrija Ljotića. Imao je istaknutu (intelektualno-propagandnu) ulogu kao kvisling u vrijeme nacističke okupacije Beograda, da bi Jugoslaviju napustio skupa sa Hitlerovim trupama, bježeći od antifašističkih oslobodilaca. Nikada se nije vratio u Jugoslaviju, već je iz emigracije do kraja života veoma aktivno radio protiv nje. U organicističkom ideološkom konceptu Dimitrija Najdanovića srpsko pravoslavlje i nacija su u simbiozi, dok je samu naciju definisao preko svojih uzora: 'Nacistički i fašistički totalitarizam dva 'firera' Nemačke i Italije novijih dana potvrđuju na klasičan način našu postavku o naciji kao etnobiološkom tijelu.' Uz snažnu podršku svog duhovnog i ideološkog mentora Nikolaja Velimirovića, Dimitrije Najdanović je uređivao ljotićevsku i kvislinšku Našu borbu tokom 1941. i 1942, ostavivši najcrnje nacističke i antisemitske napise na srpskom jeziku. Jedna od njegovih neumrlih rečenica je: 'Danas kako stoje stvari, nama jedino Berlin i Hitler mogu donijeti novu preporođenu svetosavsku Srbiju.' Svoj ideološki koncept i izum, od koga nije odustao, zaokružio je u emigraciji 1973. u knjizi Pravoslavlje i svetosavlje“, objasnio je Bešlin.

Iako je tumačio i kritikovao sektu koja je zloupotrebljavala njegovo ime, a ne samog Svetog Savu, Mahić je ipak difamiran bez obzira na to što se brzo ispričao onima koje je njegova hutba uvrijedila, iako je vrlo moguće da oni nisu zapravo ni čuli šta je govorio.

Dok je kozarački imam Mahić čekao da ga sasluša prijedorska policija, „na okolnost svetosavlja“, Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini objavilo je kako je dobilo dopis od mitropolita dabrobosanskog Hrizostoma, u kojem ih je obavijestio da prekida članstvo u radu Međureligijskog vijeća. U isto vrijeme, muftija sarajevski Nedžad ef. Grabus, predsjedavajući Skupštine Međureligijskog vijeća, saopćio je da je Vijeće muftije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini zbog mitropolitovog oslovljavanja muslimana muhamedancima donijelo odluku da u vezi s ovim pitanjima neće sarađivati ​​s g. Hrizostomom.

Mitropolit Hrizostom istakao je šest razloga za svoju odluku o povlačenju. Šta ga je na to nagnalo? Ukratko, ono što se dešava u svakom gradu svijeta, krađa, džeparenje i bušenje guma turistima mitropolit je nazvao nacističkim napadima na Srbe, iako je sarajevska policija uhapsila mentalno poremećenog počinitelja, iako se turistima ispričala Gradska uprava, a lokalni ugostitelj namirio svu štetu. Na izlazak iz MRV nagnao ga je i „neonacistički i šovinistički napad na roditelje djece sportista iz Srbije, te skandiranje pred djecom i sa djecom 'ubij Srbina' 14. januara, što je potreslo i zaprepastilo kako cijelu srpsku javnost, tako i objektivnu javnost u Federaciji BiH i šire“. Podsjetimo, ispostavilo se kako je riječ o međusobnom sukobu besposličara koji sebe nazivaju navijačima i pokušaju otimanja klupske zastave, iako je odmah reagirala i policija i gradska vlast, mitropolit je u tome vidio neonacistički ispad.

Još je tu nekoliko razloga koje je naveo Hrizostom, a kao posljednji je naveo moralne i principijelne vrijednosti. Hrizostomovo je pismo, ali i djelovanje općenito problematično iz nekoliko razloga. Mitropolit otvoreno negira identitet cijelog jednog naroda, ne naziva ga Bošnjacima nego ga namjerno naziva muhamedancima, baš kao što je prije nekoliko godina u razgovoru za portal Buka izjavio da u Bosni žive „muslimani, nacionalna zajednica“. U istom tom intervjuu šprdao se s MRV-om, nazivajući ga izmišljotinom stranaca, „farsom koja ništa ne radi“, pa tako nije čudno što je sada odlučio izaći iz Vijeća. Njegovo je to pravo, svakako, ali razlozi zbog kojih se na takav potez odlučio uvreda su za zdrav razum i igranje s inteligencijom.

Hrizostom je tokom godina Agresije stolovao kao vladika u Bosanskom Petrovcu i njegova su „zona odgovornosti“ bili krajevi u kojima su počinjeni teški ratni zločini nad Bošnjacima, između ostalih, u Sanskom Mostu ili Ključu i Kulen-Vakufu. Hrizostom nikada nacističkim nije nazvao pokolj u selu Biljanima niti je osjetio moralne razloge da osudi bacanje tijela pobijenih Bošnjaka u jamu Lanište, u kojoj je skončala beba Amila Džaferagić sa svojim četverogodišnjim bratom. Flašica i cucla koji su pronađeni uz njezino tijelo nisu zaprepastili i potresli srpsku javnost, a ni Hrizostoma, ni tada ni danas kada svisoka dijeli lekcije o moralu usred grada koji je preživio Opsadu.

Uostalom, u godinama Agresije brojni istaknuti čelnici Crkve nisu skrivali svoje simpatije i veze s tadašnjom Karadžićevom vlasti. Posebno su ostali poznati episkopi Vasilije (zvorničko-tuzlanski), zatim Atanasije (hercegovačko-zahumski), Jefrem (banjalučki) i Hrizostom (bihaćko-petrovački). Ostalo je zapisano da je mitropolit Nikolaj blagosiljao zastavu Drinskog korpusa takozvane VRS u Vlasenici i obilazio linije oko Goražda. Vladika Vasilije bio je povezan s progonima Bošnjaka i rušenjem njihovih hramova, dok je Hrizostom blagosiljao formacije Drugog krajiškog korpusa takozvane VRS.

Tako se na snimku koji je ovih dana objavila Istraga može čuti mitropolita Hrizostoma kako u decembru 1994. godine govori o potrebi „oslobađanja“ Bihaća od snaga Armije RBiH. „Mi želimo da oslobodimo cijeli Bihać od okupacije. Moramo založiti da se općina Bihać potpuno oslobodi od islamskih fundamentalista, znači Petog korpusa. Narod koji tamo ima neka ostane, ali se mora kardinalno promijeniti. Ne možemo pristati da nam neko međunarodnim forumima otme ono što nam historijski pripada. Kada oslobodimo Bihać, onda će SPC i cijela srpska država učiniti mnogo toga da se Bihać utvrdi da postane jak kulturni, nacionalni i religiozni centar našeg zapadnog srpstva.“

 

Mitropolitov stav itekako podsjeća da je narativ kakav je usvojen početkom devedesetih godina prošlog stoljeća itekako živ među crkvenim zvaničnicima. Naime, još se tada SPC i velika većina njenih velikaša jasno odredila o tome šta podrazumijeva pod pojmom „srpske zemlje“ i od toga se, očito, nije odustalo ni danas. U svom pismu lordu Carringtonu, jednom od brojnih pregovarača o sudbini Jugoslavije, tadašnji patrijarh Pavle jasno je dao do znanja da se veliki dio Hrvatske mora „naći pod zajedničkim državnim krovom s današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama“. Nešto kasnije, petog jula 1994, srpski episkopi su poručili da ne mogu da ostanu „bez svojih Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena ili Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji“. Stavovi crkvenih velikodostojnika bili su identični stavovima vodećih srpskih političara tog vremena.

U augustu 1991. Pavle je u svojoj propovijedi u Prebilovcima pozvao vjernike: „Ako je Božija volja da se ide u rat, onda se svaki Srbin mora viteški i herojski boriti, vjeran povijesnom duhu srpskoga naroda.“ Kao patrijarh Pavle, tako je i episkop Danilo Krstić opravdavao u Ženevi u augustu 1991. ubijanje „u ime srpske stvari“. Danilo je tvrdio da Papa vodi „križarski rat protiv Srba“, ruku uz ruku vodi sveti rat s bosanskim muslimanima protiv srpskog stanovništva u Bosni. Pa „budući da se brane, Srbi ne samo što imaju pravo nego i dužnost da ubijaju...“

Kada je 1992. godine srbijansko, odnosno jugoslavensko rukovodstvo prihvatilo Vanceov mirovni plan koji je značio priznavanje „avnojevskih“ granica Hrvatske, to je u isto vrijeme i značilo kraj sna o pripajanju dijelova te zemlje „Velikoj Srbiji“. S vanrednog zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora, održanog 16. i 17. januara 1992, izdato je saopćenje u kome se kaže da je srpski narod već pola stoljeća „politički razdrobljen i izdeljen neprirodnim granicama koje rasecaju njegov živi organizam“, te se nastavlja: „Njih je isplanirala komunistička Internacionala, ostvarila neofašistička i ustaška okupacija, a utvrdila i produžila, protiv volje srpskog naroda, Titova komunistička diktatura preko svog izrazito antisrpskog AVNOJ-a... Zbog toga, ni Srpska pravoslavna crkva, ni srpski narod nikada nisu priznali veštačke i nelegitimne 'avnojevske' unutrašnje granice ustanovljene, bez istorijskih ili etničkih osnova, samovoljom komunističke gerile u uslovima okupacije i građanskog rata“, stoji u Tomanićevoj knjizi.

Početkom devedesetih Bosna i Hercegovina bila je nezaobilazna tema u razmišljanjima zvaničnika SPC. Neposredno pred početak Agresije glavni i odgovorni urednik Pravoslavlja Dragan Terzić tvrdi da bosanski Srbi „ne žele da žive u džamahiriji sličnoj Libiji i da bi oni pod vlašću mudžahedina imali isti status koji imaju hrišćani u islamskim zemljama, tj. bili bi robovi, što su već iskusili tokom petovekovne islamske okupacije“.

U Pravoslavlju od 15. marta 1992, tri sedmice pred zvaničan početak Agresije, teolog Božidar Mijač objasnio je čitaocima patrijaršijskog lista da određivanje pravog značenja pojmova rat i mir nije tako jednostavno. „Stvar je mnogo komplikovanija. Nije sve što miruje dobar mir i nije sve što ratuje zao rat. Može mir, kao takav, da bude zlo, a može rat, kao takav, da bude dobro – zavisno od sadržaja kojim su jedan i drugi fenomen ispunjeni... Ako je mir, ili težnja za njim, ispunjen nepravdom“, onda je on „kloaka i establišment dušegubstva i bogogubstva, ali i činilac mnogih socijalnih nedaća i osunovraćenosti“. Poslije ovakvih tumačenja srpski narod je mogao spremnije da dočeka sva iskušenja koja su uskoro uslijedila, podsjeća Tomanić.

U to se doba sveštenstvo najčešće u svojim javim istupima bavilo negiranjem ili relativizacijom zločina počinjenih nad Bošnjacima i znacima njihovog islamskog identiteta. Tako su, naprimjer, episkopi Srpske pravoslavne crkve saopćenju s vanrednog zasjedanja Svetog arhijerejskog sabora u decembru 1992. godine odbacili optužbe na račun Srba u BiH da „drže u logorima 40.000 žena Muslimanki za svoje iživljavanje i silovanje“.

„U ime pravde Božje, na osnovu svedočenja naše sabraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.“ Ali u saopćenju dalje, zato, nastavljaju: „Što se tiče žrtava nasilja na srpskoj strani, posedujemo mnogobrojna proverena svedočenja o pojedinačnim i grupnim silovanjima i nasiljima nad ženama, čak i devojčicama. Najstrašniji su, za moralnu odgovornost i ljudsku savest samih žrtava i svih nas, mnogi slučajevi žena Srpkinja koje su pod takvim nasiljem ostale u drugom stanju...“ Zločine u Bosni i Hercegovini koje su činili pripadnici srpskih oružanih jedinica episkopi su objašnjavali „gnevnom osvetom“, „izbezumljenošću i raspamećenošću pojedinaca“ (vladika Atanasije Jevtić) i „ostrvljenošću pojedinaca“, kako je to kazao patrijarh Pavle.

Vrh SPC-a je u to doba šutio na vijesti o tome da je u Banjaluci, gradu na čijem području nije bilo ratnih dejstava, srušeno svih 16 džamija i pet turbeta, kao i sahat-kula. U Banjaluci je još u februaru 1992. godine bačen eksploziv i oštećeno turbe Ferhadija džamije. Onda je 9. aprila 1993. godine spaljena džamija u Podpećinama, srušene su Ferhadija i Arnaudija u zoru 7. maja 1993. godine. Posljednje banjalučke džamije spaljene su 6. i 8. septembra 1993. godine.

Tomanić podsjeća kako su se u novembru 1994. godine u takvoj „čistoj i bezminaretnoj“ Banjaluci okupili srpski arhijereji i održali vanredno zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora. U poruci koja je objavljena nakon zasjedanja episkopi su podsjetili da je Banjaluka „mučenički grad stradanja Sveštenomučenika Platona, anđela Crkve Božije banjalučke, čiji je Saborni hram prije 50 godina takođe stradao, kao i mnogi drugi u ovim krajevima sa hiljadama pravoslavnih vernika“. Pedeset godina kasnije na banjalučkim prostorima nisu stradavali pravoslavne crkve ni srpsko pravoslavno stanovništvo, ali zato džamije i muslimansko stanovništvo jesu. Oni su, međutim, kao i u drugim zvaničnim dokumentima Srpske pravoslavne crkve i u ovoj poruci bili bezimeni. Episkopi su smatrali da je sasvim dovoljna jedna uopštena, toliko puta ponovljena fraza kojom se osuđuje „razaranje svetinja i bogomolja, pravoslavnih, rimokatoličkih i muslimanskih“.

Uvodnu riječ održao je patrijarh srpski Pavle, koji je govorio o ratu i zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini, ali je patrijarh ustvrdio da Srbi nisu nizašta krivi te da su sve grozote počinili drugi. „Tragiku položaja srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve vidim u tome što smo celo vreme predstavljani kao zločinci i jedini krivci za rat u krajevima bivše Jugoslavije da bi održali veliku Srbiju, a ovo je u stvari građanski rat...“

Inače je u to vrijeme vrh SPC postao izuzetno blizak s rukovodstvom bosanskih Srba na Palama, posebno u vrijeme raskida s politikom Slobodana Miloševića. Sve nade Srpske pravoslavne crkve, posebno „tri A“ (mitropolita Amfilohija, vladike Atanasija i vladike Artemija), bile su položene u „tri K“ (Karadžića, Krajišnika i Koljevića) i, naravno, Biljanu Plavšić. Nju je mitropolit Amfilohije nazvao „novom Kosovkom devojkom“.

Sarajevski sveštenik Dragomir Ubiparović u jednom od brojeva časopisa Hrišćanska misao opisao je kakav je bio odnos Crkve u ratnim godinama prema čelnicima bosanskih Srba. „Crkvene prostorije i svečanosti su poslužile za promociju čelnih ličnosti SDS-a i njihovu preporuku narodu. U toj bezmjernoj podršci se najbolje iskazala naša sklonost ka pretjerivanjima. Išlo se dotle daleko, da su se i sami prvaci stranke zbunjivali ukazanom pažnjom i previše laskavim ocjenama o njima samima - o tobože Bogom predodređenim im mesijanskim ulogama. Kako i ne bi kad su im se sveštena lica obraćala sa nečuvenim slavopojima u kojima ih tu pred narodom podsjećaju: 'da ih je sami Bog poslao da spasu rod srpski'... Takvo neodmjereno služenje Crkve politici i pomoć Crkve da ta politika zadobije povjerenje naroda, ta previše vidljiva simbioza i taj zajednički rad na istom polju, apsolutno podrazumijeva, nakon svih događaja, i zajedničku podjelu uspjeha i neuspjeha! Stoga je za očekivati da Crkva od novih vlasti bude i obilato nagrađena. Ali ako se povede pitanje odgovornosti za ratne posljedice (razaranja i žrtve) pored političkih i vojnih subjekata, za očekivati je da bude spomenuta i Crkva.“

Možda je najbolje, kako bi se ilustrirali stavovi velike većine crkvenih velikaša tog vremena, podsjetiti na slučaj vladike Atanasija Jevtića, koji je umro u proljeće 2021. godine. Bio je profesor emeritus beogradske pravoslavne Bogoslovije i jedan od vodećih pravoslavnih teologa koji je, kako je napisao Jaroslav Pecnik u jednoj od brojnih osmrtnica nakon Atanasijeve smrti, duhovno oblikovao generacije svećenika i teologa. Pecnik piše da se Atanasije znao ponašati kao svojevrsni „pravoslavni taliban“; negirao je ratne zločine srpskih paravojnih jedinica u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, često je opravdavao velikosrpsku politiku Radovana Karadžića smatrajući ga „idealističkim preobraćenikom“ koji želi dobro svom narodu, dok je sve zločine počinjene sa srpske strane odgovornost delegirao Ratku Mladiću, za kojeg je često ponavljao da je „čovjek krvavih ruku“.

Atanasije je, nastavlja se dalje u tekstu, branio novoformiranu Republiku srpsku negirajući da je stvorena na ratnom zločinu, priznavao je „počinjenje izvjesnih srpskih zločina u BiH“, ali naglašavao je kako se radi o bezumlju, odnosno te je zločine svodio na „gnjev i osvetu“. Atanasije (svjetovnim imenom Zoran) Jevtić je 1991. postao episkop banatski, a već 1992. godine je preuzeo dužnost episkopa zahumsko-hercegovačkog, koju je obavljao sve do 1999. godine, a napustio ju je uslijed teške ozljede kičme. Kasnije je preuzeo dužnost administratora raško-prizrenske eparhije.

Boraveći u jesen 1992. u Sjedinjenim Američkim Državama, vladika Atanasije Jevtić je pred Kongresom izjavio da on ne negira „izvesna zla koja su počinili Srbi u Bosni i Hercegovini, ali to su bili uglavnom slučajevi gnevne osvete i izbezumljenosti pojedinaca. Takvih slučajeva ima i među samim Srbima, pa je na primer jedan Srbin u Gacku, u raspamećenosti, pobio automatom svoju porodicu“. Pet mjeseci ranije, podsjeća Tomović, vladika Atanasije je govorio da je „posle borbe, koliko znamo, u Zvorniku pobijeno oko 400 Muslimana, a čuje se da je i u Foči bilo toga. Nije srpski običaj da se posle borbe ubija, pljačka, a čini se da nećemo izaći iz ovog rata čista obraza, pa makar je to trebalo i po cenu naših većih žrtava“.

Vladika je ubjeđivao kongresmene i da je „većina džamija (u Hercegovini) ostala netaknuta, samo ponegde su mecima oštećene fasade. Muslimani u Trebinju i okolini žive sasvim mirno sa Srbima“. Careva džamija i Džamija Osman-paše Resulbegovića u Trebinju srušene su u prvoj godini Agresije na Bosnu i Hercegovinu, a samo u martu 1993. godine iz Trebinja je protjerano 4.500 Bošnjaka.

Atanasije je imao slične stavove i kada su u pitanju Albanci s Kosova, on je pratio stav Crkve koja je demografsku nadmoć tamošnjih Albanaca nad Srbima nazivala „genocidom komunista protiv srpskog naroda čiji je rezultat bio naseljavanje Albanaca“. U Gračanici je 20. maja 1995. osnovan Srpski nacionalni savet. Na tom skupu nastupili su episkop zahumsko-hercegovački Atanasije Jeftić i crnogorski metropolit Amfilohije Radović zajedno s presuđenim ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem. Između ostalog, na skupu je traženo masovno protjerivanje Albanaca s Kosova jer ih je, kako su tvrdili, tamo nakon Drugog svjetskoga rata naseljeno njih 670.000 koje se mora deportovati. Pojašnjeno je da na njihovo mjesto trebaju doći izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, a kao uzor je trebala poslužiti Bugarska, koja je u jednoj odlučnoj akciji protjerala više od milion Turaka.

Ipak, u bosanskohercegovačkoj javnosti Atanasije će ipak ostati najviše upamćen po izjavi da Muslimani, koje je pak najčešće zvao Turcima, smrde. Izrekao ju je u svom govoru u manastiru Ćelije kod Valjeva 7. aprila 2004. godine. „U mom kraju, u mom selu, Srbin je čovek, komunisti nisu Srbi, govorili smo, to su Turci, ne može samo krv i meso da bude karakteristika Srba. Otac Justin je za nebesku Srbiju bio, jer, braćo i sestre, nema krv i meso, da je Marko Kraljević, da je od Dušana Silnog, ništa samo je hrana crvima, ako nema veze s nebom, ako nemate u telu telo i krv Hristovu. Kad je otac Justin preminuo, svi ste videli, u ono vreme, u 1 i 20, sad je to otprilike, on je bio ko anđeo, beo, svetao, već je bio na nebu. Ja vam danas svedočim, 40 dana sam se molio za njega, nisam mogao više. Osećao sam da je to Božiji čovek koji je uzet od Boga gore. I danas njegova soba, kad se sagnete, još miriše, iako su sestre prale i vetrile, eto, 25 godina, na onaj fini znoj koji je on imao. Ima ljudi s neprijatnim znojem, šta da radite, jadni muslimani pošto jedu loj. Znate šta se desilo u selu Brdarici, čovek bio dobar, svraćao ljude kući, putnike, jedno jutro svratio dvojicu, žena čista, posluženje, ali uzrujala se, jao oprostite, čistila sam, oprostite što mi smrdi, i tako nekoliko puta, jao oprostite što mi smrdi, otišli oni i čovek će, ludo jedna, oni smrde, a ne soba, bili muslimani, ona jadna nije znala. Jedan je musliman rekao u Bosni: lako je vama, vi se jednom okupate. Otac Justin je bio sveti čovek, imao je taj divan, fini miris, danas ga osetite u sobi kad dođete. On je bio Božiji čovek i bez toga, ima trista drugih čuda“, kazao je Atanasije, koji će u istom govoru još jednom amnestirati Radovana Karadžića odgovornosti za zločine počinjene u Bosni Hercegovini.

„Srpski narod ima poslovicu koju malo koji pravoslavni narod ima, Bože, oprosti, ni u Bibliji nema: Pokajanje je najlepši i najmirisniji cvet ljudskog poštenja. Ovi se neće pokajati, za ove zločine oni optužuju nas, optužuju Srbe u Bosni, vi ste krivi što oni na Palama nisu našli Karadžića, kao da je Karadžić igla koju su mogli sakriti. Neće ga oni naći, neće ga naći, ali oni su kivni, a imam iz međunarodnih izvora pouzdan podatak od čoveka, za Karadžića nemaju podatak da je ratni zločinac, sve njegove naredbe su u skladu s međunarodnim pravilima, za Mladića je druga priča, kaže, taj čovek, gađ’o je i bombardov’o, Karadžić je čistih ruku.“