Kažu da je legendarnog kralja Midu pratila kletva da sve što dotakne pretvori u zlato. Nažalost, mi danas imamo daleko gori problem, jer naš vajni ministar vanjskih poslova Dino, poznat i kao Elmedin Konaković, sve što dotakne pretvara u grdan problem. Naročito u diplomatskom smislu i isključivo za Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod.

Iako Konaković i njegovi sadašnji drugari, poput tragikomičnog Aljoše Čampare, koji je nekada tvrdio da “Konaković mnogo melje, a malo žita daje”, ne prestaju s javnošću dijeliti vlastite fantazije o Konakovićevim diplomatskim uspjesima, realnost je nažalost mnogo drugačija. Na žalost naše države a ne Konakovića i Čampare kojima i odgovora status Bosne i Hercegovine kao običnog objekta a ne subjekta međunarodne politike. Jer da je drugačije, ova ambasadorčad nikada i ne bi bila na vlasti.

No, ako smo i za trenutak zaboravili Konakovićevo učestvovanje u etabliranju narativa o “radikalizacija Bošnjaka” te ugroženosti Hrvata, zagovaranja obnove Velike Srbije kroz projekat “Otvoreni Balkan”, prihvatanje statusa zagrebačkog “finog dečka bošnjačke politike”, odbijanja da potvrdi da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu i nebrojenih drugih manifestacija korisnog idiotizma u korist stranih centara, Konaković se potrudio demonstrirati da njegova ponižavajuća uloga ciganske mečke ipak ima i konkretne posljedice.

Dinin diplomatski dodir trebalo bi patentirati kao prvo namjenski suicidalno oružje jer je ovih dana ponovo pokazao svoju čudnovatu sposobnost proizvodnje isključivo negativnih posljedica. Konaković se u julu ove godine sastao s mađarskim ministrom vanjskih poslova, Petrom Sijartom, kojom prilikom se pohvalio kako ga je zamolio da “lobira kod političara u RS-u da se vrate na postavke stabilnosti” te da Dodiku i kompaniji “objasni koje benefite donosi EU priča”. Iskali smo, eto nam ga. Nije prošlo ni mjesec, a Dodik je bio pozvan kod Orbana na proslavu Nacionalnog dana Mađarske. Primljen je kao najrođeniji, s gotovo državničkim počastima, nakon čega je najavljeno formiranje zajedničkog vijeća manjeg bh. entiteta i Mađarske.

Ipak to nije sve. Prije nekoliko dana Dodik je ponovo bio u Budimpešti, gdje je dobio uvjeravanja da će Mađarska efektivno poništiti uvedene sankcije Dodiku i njegovoj kamarili tako što će nastaviti finansirati projekte koje je obustavila Njemačka. Štaviše, ponovo je saopćeno kako se “Mađarska snažno protivi upotrebi sankcija u slučaju Bosne i Hercegovine i Srba u Bosni i Hercegovini”.

Nakon toga, velikosrbi u Bosni i Hercegovini i “širom sveta” obradovani su viješću da od 1. januara 2024. godine Mađarska preuzima komandu nad snagama EUFOR-a u Bosni i Hercegovini. Ista ona Mađarska čiji predsjednik naziva Dodika ličnim prijateljem i prijateljem Mađarske i mađarskog naroda. Ista Mađarska čiji predsjednik drži etničku kartu Bosne i Hercegovine na zidu i tvrdi da će biti problem integrirati “dva miliona muslimana u Evropsku uniju” misleći pritom na Bošnjake. Ista ona Mađarska koja je trenutno najveći trojanski konj Moskve u Evropskoj uniji. Ista Mađarska čijeg je ministra vanjskih poslova neopjevani diletant Elmedin Dino Konaković MOLIO da smiri Dodika i objasni mu sve čari Evropske unije ne shvatajući koliko degradira Bosnu i Hercegovinu moleći ministra druge države da politički intervenira u njegovoj vlastitoj i ne znajući da priča s tipom koji se gnuša Evropske unije i njenih vrijednosti. Pritom je to molio ministra države koja sasvim otvoreno podržava separatističke tendencije i aktere u Bosni i Hercegovine.

I gdje nas je doveo takav stravičan Konakovićev diletantizam? U situaciju u kojoj je za čuvanje mira u Bosni i Hercegovini zadužen upravo general iz Mađarske.

Aferim Dino. I nemoj više braniti interese Bosne i Hercegovine, molimo te. Izginusmo.