“Pih, ponovo je nestalo struje”, reče djed blago udarajući po radioprijemniku. Svjetlost jedva da je prodirala u podrumske prostorije kroz prozor okrenut ka podzidu, udaljenom metar od kuće. Podzid je bio u visini podruma, a ujedno je bio i graničnik bašče, koja je bila u nivou prvog sprata. Bila je mala vjerovatnoća da će granata pasti u prostor između podzida i kuće...

Dan je ionako bio kratak. Novembarski. I kišan. “Evo osvjetljenje”, rekla je mati donoseći debelu bijelu svijeću koja je vjerovatno mogla gorjeti cijelu večer. U prostoriji su bili čika Salih i njegova supruga teta Hata. Sijelo. A šta drugo raditi preko vikenda kada je dan prekratak, a usto još i kišan? “Nećemo moći slušati dnevnik”, reče djed pomalo rezignirano. A imate l’ kakav tranzistor”, upita čika Salih. “Ama, jok”, odmahnuo je rukom djed. “Mislim da ima”, rekoh i donesoh mali tranzistor, bez antene, bez poklopca za baterije. “Ma to ne radi, treba ga baciti”, korio me djed što sam iznio nešto neupotrebljivo. Salih je otvorilo torbicu, koju je nosio za sobom, i izvadio špicange, kliješta za savijanje žice. “Trebat će mi komad žice, ako imate, i baterije od 1,5 V”, reče. Prinio sam mu komad žice, donesene ko zna odakle; električar Muharika ostavio ju je u slučaju da “ustreba”. A uvijek je trebalo, gotovo na dnevnoj bazi nešto se improviziralo, prespajalo, povlačilo, spajalo kako bi imali struju. Svako novo granatiranje značilo je kidanje vodova i novi posao za električare.

Salih je uzeo komad žice, ogolio plastiku s bakarne niti, napravio ušicu s jedne strane, potom ju je zakačio ondje gdje je nekada stajala antena. “Još baterije”, obrati se meni. Donio sam ručnu lampu i izvadio dvije baterije od 1,5 V. Salih ih je ubacio u tranzistor, okrenuo prema polovima, te ih zalijepio napravivši neki vid improviziranog poklopaca. Upalio je tranzistor. Zasijala je mala indikator sijalica na njemu. “Evo ga, upalio”, ponosno reče. Potom je polahko počeo vrtjeti kotač, kojim je mijenjao frekvencije. Ništa se nije moglo čuti osim zujanja.

Trajalo je to tako minutu, dvije, tri... “Rekoh da ne radi”, i dalje je bio sumnjičav djed. Sada je Salih nervoznim pokretom spustio tranzistor na stol tako da je lupnuo. Ne znam šta se u tom trenutku desilo, ali se iz tranzistora začuo neki glas. Salih ga je brže-bolje ponovo uzeo i grčevito počeo “ganjati” frekvenciju. Potom se u prekidima čulo: “Tačno je... sati. Slušate vijesti... Radio hrvatske... Bosne... Postrojbe HVO oslobodile su Kupres. U sadejstvu s jedinicama ARBiH, oslobođena je, gotovo u cijelosti, Kupreška visoravan... Ovo je prva združena operacija nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma...” Ponovo se gubio signal, a potom se tranzistor ugasio. Očito da su baterije bile suviše slabe.

“I šta misliš?”, Salih se obrati djedu. “Hm, prostim rječnikom rečeno došlo iz guzice u glavu. Znaju da je Bihać u okruženju. Ako padne Cazinska krajina, spojit će se ove dvije srpske aždahe”, odgovori djed.

“Kakve aždahe”, uključih se pitanjem i ja u razgovor. “Ove dvije paradržave, RSK i RS. Tamo ima željeznica. Uvezali bi banjalučku regiju i Liku i oslobodili znatne snage koje sada drže prema V korpusu. Ovako, zauzimanjem Kupresa otvara se jedan od pravaca prema bosanskoj krajini. U svakom slučaju, ovo je novi impuls ratu, počeli su gubiti teritoriju”, objašnjavao je djed.

II

Vani kiša postepeno prelazi u snježne pahuljice. Unutra traje dosadni čas biologije. “Bosna i Hercegovina bogata je zemlja i u pogledu biodiverziteta. Na malom prostoru imamo nekoliko klimatskih pojaseva, a ovdje uspijeva gotovo sve. Dubravska visoravan, delta Neretve daje prinos nekih kultura tri puta godišnje... Zamislite da je Bosna ravna ploha. Ove naše planine, i pašnjaci i šume, staništa za biljne i životinjske vrste. Pritom nas štite od zemljotresa, razornih oluja...”, objašnjavao je s ljubavlju nastavnik Muradif. Meni se nametnulo drugo pitanje. Da li je bogatstvo u resursima, u biljnom i životinjskom svijetu prednost ili prokletstvo? Uvijek nasrću na ovu zemlju, uvijek bi da je podrede, koloniziraju, otmu, raskomadaju! Da smo pustinja, možda nikome ne bismo bili zanimljivi?

“Kulo”, reče nastavnik Muradif oštrim glasom, podiže kažiprst, uvi ga oko neke svoje osi, protegnu se potom, zaokrenu u lijevu stranu i blago spusti glavu strijeljajući me pogledom. “Molim”, odgovorih. “Šta sam zadnje rekao, ponovi”, reče strogo. Sliježem ramenima, počinjem pričati o biodiverzitetu... “Nešto si i slušao, govorio sam o Peručici, jednoj od rijetkih prašuma, izvorno očuvanih šuma u Evropi. Pažljivo slušaj, keca ću ti upisati ko kuću! Negdje si odlutao. Kamo si to otišao”, povišenim tonom mi se obraćao nastavnik. Promrmljah jedva čujno: “Do Sahare.”

Iza mene se zasmijaše Bipa i Elvir. Vjerovatno su me čuli. “Ponovi šta si rekao”, sada već galami nastavnik. Šutim. “Šta je rekao, Senade”, obraća se Bipi. “Do Sahare”, prenosi Senad moje riječi. “Molim? To je neka provokacija? A šta ćeš tamo”, sada prilično iznervirano nastavlja nastavnik s pitanjima. “Da se sunča”, dobaci neko.

Cijeli se razred sada grohotom smijao. Nastavnik Muradif lupi jednom, dvaput, triput dnevnikom o stol prije nego nas je primirio. Ponovo stavlja kažiprst u orbitu, usmjerava ga k meni, i prijeteći poručuje: “Pržit ćeš se ti sljedeći put, al’ ne u Sahari, nego pred tablom. Sprem’ se da odgovaraš kad si tako pametan.”

III

Veliki je odmor. Imamo petnaest minuta do povratka na čas. Možda i dvadeset. Sljedeći čas je kod Kadrije. A njoj će trebati vremena da dođe.

Izašli smo ispred učionice. Kiša je prestala. Grupa djevojčica momentalno je ušla u hol pete lamele. Osmi smo razred. Prve cigarete. Prve ozbiljnije simpatije. “Dođi s nama”, s osmijehom me doziva Mejra. Ima nešto zavodljivo u tim smijalicama. Pravio sam se da je nisam čuo. Odlazim iza zgrade i ulazim s druge strane u nadi da ću im se prikrasti, iznenaditi ih, prepasti... Isfolirat ću strogi Muradifov glas, a one će pobacati cigarete i bjesomučno trčati... To je plan.

Prilazim. Osluškujem. Razgovaraju. “Izudin je pravi frajer”, kaže F. “Meni je Damir”, dodaje A. “Ma pusti ga, čudak i štreber. Nikad nisi nasigurno s njim”, objašnjava F. “Al’ je pravo sladak, priznaj”, reče M. “Dobro, jest. Ok. Al’ meni treba frajer. Neko s pljugom, sa stavom, s dugom kosom, da osjetim leptiriće u stomaku kad ga ugledam”, pojašnjava E.

Niz stubište neočekivano silazi nastavnica tjelesnog Anđelka. Pomislih, sve će upropastiti. Preprečujem joj put. “Dobar dan nastavnice”, rekoh glasno da bi djevojčice čule. Anđelka me čudno pogleda, valjda što sam joj stao na put i odgovori: “Dobar dan.”

Izmakoh se i provirih. Više nikoga nije bilo u holu. Samo su nedopušene cigarete svjedočile o maloprijašnoj konverzaciji.

Vraćam se u učionicu. Gledam prema Mejri. Odlučio sam postati frajer. Onako kako se traži. Pušiti i pustit dugu kosu. I vježbati pogled. Ko Marlon Brando s onih postera, kad je bio u ranim dvadesetim. Sve je stvar vježbe. Moram i do Menona. Nabildat ću bicepse, tricepse, ono što se vidi, mišice...

IV

Uspeo sam se na drugi sprat. Uzeo sam šibicu, grumen duhana i listiće. Motam. Sasvim mi dobro ide. Već sam dva puta izmotao, smotao, zavio duhan u bjelkaste listiće. Bit će dovoljno za danas. Stajem pred najlon na prozorima. Služi mi kao improvizirano ogledalo. Nije tako prozirno, ali se vide konture. Raskopčavam košulju, stavljam cigaretu u donji dio desne strane usne. Samo mi je još nedostaju kapa i Harley-Davidson.

Pušim! I sve mi se više počinju sviđati i okus, i miris, i ritual, i ono u šta se pretvaram. U opasnog lika. Bit ću interesantan. Ne više čudak, niti štreber. Palim drugu cigarete. Sad mi to ispuhivanje, fućkanje, bolje ide, mogu kontrolirati protok dima, mogu napraviti kolutiće, mogu zadržati dim i ispuhati ga na nos...

Sve je bilo savršeno, kada začuh klepet papuča. Neko je krenuo na sprat. Istrčavam, vidim mamu kako se penje. Bacam duhan u šolju, sipam vodu. Vraćam se u hodnik, nervozan, pravim čučnjeve.

“A gdje si to bio? Cijelo vrijeme te zovem. Dolje ti je ručak”, govori mama. “Ma ovdje”, istrzano odgovaram. “Vježbam!” I dalje sam radio čučnjeve. Mati me pogleda. “Negdje mi se osjeti dim”, govori. Ulazi u prostoriju. Preko prozora je najlon. Ne mogu se otvoriti. Nisam izračio. “Dođi ovamo”, strogo mi naređuje. “Otvori usta!” Odbijam. “Otvori usta, kada ti kažem”, ponovi mati. Nevoljko pristajem. “Pa ti si pušio!"

Crvenim se poput najgoreg lopova upravo uhvaćenog na djelu. Mati sjeda. Prilično je iznenađena. “Pa ti... ti si pametno dijete...”, vrti glavom. “Ne mogu da vjerujem...”

Kao da nisam tu, majka i dalje vodi monolog. “Upravu je tata, sve vrijeme... brzo mu nestaje duhana.” Sada mati hoda ukrug, uznemirena, ljuta, povrijeđena. Stojim, čekam “smrtnu presudu”...

“Koliko dugo”, konačno mi se obrati. “Tri dana”, odgovorih. “Ne laži me više. Duhana odavno nestaje. Ponavljam, koliko dugo”, pita ponovo mati. Sada već plačem, narušeno je dugo građeno povjerenje. “Tri dana, a prije toga drugima sam nabavljao duhan”, odgovaram kroz plač. “Ko još? Uostalom šta me se to tiče”, konstatira mama.

Pogleda me u oči: “Da to više nisi radio!” Izlazi iz prostorije, ljuta.

Neću pušiti! Odlučio sam. Ostaju bildanje i duga kosa. Valjda je to dovoljno da budeš prihvaćen od opakog ženskog tinejdžerskog svijeta?