Ugledni politolog i profesor međunarodnih odnosa u Australiji Scott Burchill nedavno je objavio zanimljiv tekst o postojanju uske uzročno-posljedične veze između rata i kapitalizma. Naravno, ovo je pitanje, kako navodi Burchill, do danas opširno istraživano od brojnih historičara, posebno onih na političkoj ljevici. Jedan od naučnika koji se bavio ovim pitanjem jeste i Gabriel Kolko. Zbog tijesne veze kapitala i fenomena rata kao političke odluke, termin državni kapitalizam, a ne tržišni kapitalizam, prikladniji je opis ekonomskih struktura naprednih industrijskih društava. Ovaj naučnik postulira tezu da je rat, pa čak i sama prijetnja ratom, dugo vremena bio smatran kao neophodan ekonomski poticaj. U 20. stoljeću teoretičari su skovali novi termin koji su nazvali vojni kejnzijanizam. To su učinili s namjerom da preciznije definiraju i opišu transfer javnih sredstava, odnosno novca poreskih obveznika u džepove privatnih korporacija koje proizvode naoružanje i vojnu opremu ili u korist vojne industrije koja je, gotovo bez izuzetka, u velikoj mjeri zaštićena od tržišne konkurencije. Da bi se osigurale okolnosti koje će omogućiti pumpanje ekonomije na ovaj način transferima ogromnog novca iz državnih budžeta u vojno industrijski kompleks, potrebno je da postoji i kredibilna prijetnja sigurnosti.

Stvarne i proizvedene prijetnje Zapadu

Takva prijetnja, ako uopće postoji, ili se proizvede sistematskim korištenjem propagande, javnost će uplašiti do te mjere da će kod te javnosti proizvesti odobravanje prenosa novca iz državnih budžeta na račune vojnih korporacija, pod izgovorom potrebe za povećanje vojne potrošnje. Za vrijeme hladnog rata, od polovine proteklog stoljeća, sovjetski komunizam i navodne prijetnje bogatijem, moćnijem i tehnološki naprednijem zapadnom kampu, koje bi, osim od Rusije, Zapadu mogle eventualno doći od drugih komunističkih država, Kine, Vijetnama ili Sjeverne Koreje, igrale su ulogu u održavanju percepcije prijetnje zapadnom kapitalističkom poretku. Nakon raspada SSSR-a 1990, ovakvi izgovori postali su teže održivi, ali su ipak zamijenjeni novim izgovorima i novim prijetnjama i, mogli bismo kazati, bili su podjednako efikasni. Komunističke neprijatelje zamijenila je navodna prijetnja Americi i zapadu od Irana, Libije, Iraka, Afganistana ili pak tzv. islamističkog terorizma, koji su zapadne sile zapravo u dobroj mjeri same proizvele intervencijama i manipulacijom islamom i islamskim diskursom u ranijoj borbi protiv komunizma. U tome su im pomogle bogate muslimanske zemlje, posebno arapske kraljevine, ali i Pakistan. Nakon ruske invazije Ukrajine u februaru 2022. godine, arsenalu prijetnji Zapadu pridodana je i prijetnja od Rusije.

 Profesor Burchill u ovaj kontekst dovodi i nedavnu odluku Vlade Australije u Canberri, koja je potvrđena i na nedavnom sastanku lidera triju anglosaksonskih sila, SAD-a, Velike Britanije i Australije u San Dijegu, na kojem je u fokusu bio novi instrument vojnog savezništva ovih triju država, sporazum poznat kao AUKUS, koji je formiran kao najnoviji oblik američke borbe na planu suzbijanja Kine u Indopacifičkoj regiji. Prema Burchillu, riječ je o do danas najvećem transferu sredstava jedne države u kofere vojnih industrija SAD-a i Velike Britanije, s kojim se ne može porediti ni prodaja američkog oružja bogatim arapskim monarhijama u Perzijskom zaljevu. Prema dogovoru, na platformi AUKUS-a Vlada Australije odlučila je potrošiti basnoslovnu sumu novca, čak 368 milijardi dolara sredstava poreznih obveznika, koje će uglavnom završiti na računima privatnih američkih i britanskih proizvođača naoružanja, kao što su britanski BAE ili Rolls Royce.

Da bi građani Australije mogli prihvatiti ovako veliku vojnu potrošnju, što će se sigurno negativno odraziti na njihov opći životni standard, obrazovanje, zdravstvo, socijalnu zaštitu, infrastrukturu, razvoj nauke i tehnologije i druge potrebe građana, moralo je postojati dovoljno uvjerljivo opravdanje za trošenje tako ekstravagantne sume novca. U tom cilju odlično je poslužila navodna prijetnja koju za Australiju i njenu regiju Južnog Pacifika predstavlja Narodna Republika Kina. Kina je nuklearna supersila koja jedino može ugroziti ili američku hegemonističku poziciju u Istočnoj Aziji i Pacifiku učiniti manje komotnom. Činjenica da Kina predstavlja najvažnijeg trgovinskog partnera Australije i da je protekle dvije decenije ekonomija Australije, koja je izbjegla recesiju kad ju je osjetio ostatak svijeta, najviše profitirala upravo zahvaljujući poslovnim vezama s Kinom, nije smetala da se Kina sistematski tokom druge polovine protekle decenije počne predstavljati kao egzistencijalna prijetnja Australiji. U tom projektu posebno se istakla bivša konzervativna Vlada Australije i većina korporativnih medija pod kontrolom krupnog kapitala, uglavnom američkog, ali i domaćeg, dio servilne akademske zajednice, tzv. duboka država, odnosno sigurnosno-obavještajna zajednica, te segmenti odbrane koji su u tijesnoj saradnji s američkim vojnim korporacijama i političkim establišmentom. U tom kontekstu, najviše se spominje uloga naučno-istraživačkog instituta za stratešku politiku poznatog kao ASPI, a koji uglavnom finansira Vlada i vojno-industrijski kompleks iz SAD-a.

 Dugo pripreman teren za vladinu odluku

Oštriji kritičari ovakve politike u Canberri i općeg preovladavajućeg političkog diskursa u Australiji se ne ustežu da otvoreno tvrde da je riječ o širenju rasizma i sinofobije. U australijskim medijima gotovo se na svakodnevnoj osnovi odašilju poruke o navodnoj prijetnji od kineske agresije. To se posebno odnosi na vojno jačanje Kine i navodnim namjerama i planovima Kine da izvrši  „invaziju na Tajvan“. Pored toga, nekoliko godina ranije u Australiji se masovno govorilo o infiltraciji Kine, preciznije rečeno, agenata Komunističke partije Kine u sve pore društva u Australiji, od politike, akademske zajednice, biznisa, kulturnih organizacija, medija i sl. Naravno, Kina je optužena i za kibernetičke napade i druge oblike miješanja u unutrašnje stvari Australije. Tako da se može govoriti da se teren dugo priprema kako bi se australijska javnost kondicionirala i učinila povodljivom i uplašenom tako da lakše pristane i Vladi odobri trošenje tako velike sume za projekt naoružavanja koji ne samo da nije transparentan, opravdan već je možda čak i opasan za samu sigurnost Australije jer će ovu zemlju dovesti u poziciju da od prijatelja Kine postane njen neprijatelj i eventualni budući cilj kineske odmazde, u slučaju da dođe do vojne konfrontacije Washingtona i Pekinga u ovom dijelu svijeta, prvenstveno zbog nesuglasica oko pitanja budućnosti i statusa Tajvana.    

Upravo na ovom fonu, odnosa s Kinom, potencijalne kineske prijetnje, stvarne ili fabricirane, formiran je i najnoviji angloamerički vojni savez AUKUS. U Australiji se proteklih godina vodi intenzivna debata o ovom pitanju i situacija nije baš tako jasno izdiferencirana i jasna. Naime, australijsku javnost vrlo je lahko navesti da prihvati i odobri bilo kakvu politiku Vlade. Barem je tako bilo proteklih decenija, kada je Australija učestvovala u svim američkim ratovima od Vijetnama do prvog zaljevskog rata, pa do ratova u Iraku i Afganistanu. Međutim, australska akademska, politička i poslovna elita podijeljena je po ovom pitanju. Laburistička (lijevo orijentirana) nova Vlada koju predvodi Anthony Albanese potpuno je nekritički prihvatila politiku prethodne konzervativne desničarske Morrisonove vlade glede vanjske politike i sigurnosti. Treba naglasiti da je tradicionalno vanjska politika u Australiji po pravilu konsenzualna i da obje strane politike koja u Australiji predstavlja duopol su suglasne u pogledu odluka koje se tiču ovog domena djelovanja. Međutim, pitanje AUKUS-a izazvalo je ozbiljna neslaganja i potaknulo rasprave u kojim danas učestvuju bivši predsjednici Vlade, ministri vanjskih poslova (više njih), šefovi ministarstva vanjskih poslova, šefovi obavještajne zajednice, akademski stručnjaci, poslovni ljudi i u određenoj mjeri i dio javnosti, koji se žestoko suprotstavljaju politici Vlade i koji ne prihvataju narativ koji se servira iz koridora moći i utjecajnih medija o tome kako Kina predstavlja egzistencijalnu prijetnju i kako je neophodno izdvojiti tako ogromna sredstva da bi se Australija pripremila za neki eventualni budući ratni scenarij i sukob s Kinom, koji bi mogao izbiti oko Tajvana.

Neki od najvećih kritičara ove vladine politike jeste bivši predsjednik Vlade Paul Keating, irskog porijekla, koji je kreator bivšeg sigurnosnog sporazuma s Indonezijom u vrijeme vladavine Suhartovog režima. Keating uživa veliki ugled u svojoj Laburističkoj partiji kao ugledni član (senior statesman) i mentor aktuelnog predsjednika Vlade, tako da se njegovo mišljenje i danas poštuje među članovima ove stranke. Drugi žestoki kritičar vladine politike prema Kini jeste Robert Carr, bivši ministar vanjskih poslova. Iako je nova Vlada Australije učinila neke manje korake u pravcu otopljavanja odnosa s Pekingom, koji su više godina bili zategnuti, ipak su to kozmetičke promjene koje ne mijenjaju suštinu odnosa. Činjenica da je ministrica vanjskih poslova Australije Penelope (Peny) Wong i sama Kineskinja, rođena u Maleziji (Sabah, Borneo), također nema neku veću težinu u normalizaciji odnosa Canberre i Pekinga, osim u kozmetičkom pogledu jer koristi promjeni percepcija u javnosti, ali suštinski ne rješava problem odnosa s Kinom.

Odbrana narativa o kineskoj vojnoj prijetnji

Primjetno je da Vlada premijera Albanesija nastoji održati kredibilnim narativ o postojanju kineske vojne prijetnje Australiji kako bi opravdao trošenje 368 milijardi predviđenih za nabavku podmornica na nuklearni pogon koje treba da budu proizvedene u Americi i Velikoj Britaniji. Kritičari ovakve vladine politike smatraju da je riječ o opasnoj i nepotrebnoj avanturi koja Australiju ne samo da neće učiniti bezbjednijom već može dovesti do pogoršanja njene sigurnosne pozicije u budućnosti. Bivši premijer Keating tvrdi da se za mnogo manje novca može nabaviti 15 standardnih i jednostavnijih podmornica na konvencionalni pogon koje će operirati u vodama oko Australije, umjesto da se troše ogromne sume na nuklearne podmornice koje su po prirodi previđene da operiraju u vodama uz obalu Kine, a koje treba da služe američkim ciljevima i interesima očuvanja regionalne supremacije u tom dijelu svijeta, a ne sigurnosti Australije. Profesor Burchill tvrdi da ovakva politika u suštini narušava odbrambeni suverenitet i nezavisnu politiku Australije podređujući je ciljevima i planovima Pentagona. Time se Australija odriče i vlastite nezavisne vanjske politike jer odluka o nabavci nuklearnih podmornica u aranžmanu AUKUS zapravo služi interesima vojne strategije Washingtona u Istočnoj Aziji, gdje Australija treba tek da posluži kao imperijalni podizvođač radova za Washington.  Keating je figurativno uporedio učinak nekoliko nuklearnih podmornica kao bacanje pregršti čačkalica na planinu, misleći pritom na Kinu. Stoga, oponenti ovakve odbrambene politike koju provodi Vlada Australije smatraju pogrešnom, katastrofalnom, besmislenom i apeliraju da se s Kinom moraju graditi diplomatske veze kakve zaslužuje najveći trgovinski partner, u što se treba aktivnije uključiti Ministarstvo vanjskih poslova i trgovine DFAT, a ne dozvoliti da vođenje vanjske politike bude u potpunosti prepušteno Ministarstvu odbrane i američkim saveznicima u Pentagonu koji diktiraju politiku i povlače glavne poteze koje Canberra samo treba bezuvjetno da aminuje.

Kritičari iracionalne politike Vlade u Canberri koja je odavno usvojila ratnohuškački mentalitet u odnosima s Kinom također pozivaju na racionalno sagledavanje pravnih međunarodnih činjenica koje je priznala i Australija i ostatak svijeta, osim 13 zemalja. Naime, većina zemalja pa i sama Australija priznale su da je Tajvan dio Kine (One China Policy). Stoga, svaki ulazak u ratni sukob s nuklearnom supersilom kakva je Kina, jer ona navodno želi napasti vlastiti teritorij, ne samo da je nezakonito po međunarodnom pravu već bi to bilo i suludo, bez obzira na očekivanja Washingtona od Canberre da to učini kao lojalni američki saveznik. Ovdje je očigledno riječ o činjenici da je Vlada Australije odustala od strategije odbrane Australije na način kako je to bilo do sada definirano i da je usvojena nova strategija odbrane poznata kao forward defense, a koju Vlada eufemistički naziva efektivnom ili utjecajnom projekcijom sile, a izdvajanje skoro 400 milijardi dolara za podmornice na nuklearni pogon pokušava se kamuflirati kao modernizacija oružanih kapaciteta Australije.

Stvarne namjere Pekinga

Stručnjaci tvrde da se vojni uspon Kine i povećana potrošnja na modernizaciju vojske i mornarice, što je proizvod ekonomske moći Kine, ne može previše pojednostavljeno posmatrati kao neka vrsta neobjašnjive prijetnje. Vojna moć (military capability) ne treba se automatski tumačiti kao postojanje namjere Kine da se vojno konfrontira sa zemljama regije. Strateške namjere Kine bilo bi neispravno iščitavati samo iz postojanja pojačane kineske vojne moći. Kritičari vjeruju da se radi o politici Australije koja je racionalizirana na bazi sinofobije. Činjenica je da SAD kao najmoćnija sila svijeta na vojne kapacitete troši kao 10 zemalja iza nje zajedno. Osim toga, u medijima se izbjegava priznati da je Kina okružena s nekoliko desetaka američkih vojnih baza. Tako da je kineska strategija odbrane na neki način racionalno prihvatljiva. Postavlja se pitanje kako bi Amerikanci reagirali ako bi Kina izgradila vojnu bazu na Kubi ili u Meksiku, ili ako bi kineski vojni razarači svako malo krstarili uz obale Kalifornije, New Yorka ili Floride. Pored toga, motivi Kine tumače se kao podli i maligni dok se motivi SAD-a ili njenih saveznika tumače kao benigni. Kina nikada nije izrazila namjeru da napadne Australiju ili bilo koju drugu zemlju. Kini to nije potrebno s obzirom na njen uspješan komercijalni i trgovački doseg. Svaka agresija Pekinga samo bi ugrozila kineski ekonomski položaj.

Stručnjaci koji su nekad vodili Australiju i upravljali njenom odbranom, kreirali politike u domenu odbrane i sigurnosti, te dobar dio nezavisnih eksperata iz redova akademske zajednice vjeruju da odbrambene tehnologije tipa nuklearnih podmornica koje su dogovorene u okviru AUKUS-a Australiji ne samo da nisu potrebne već će uskoro biti zastarjele, a možda nikada neće biti niti izgrađene. One predstavljaju opasnost za životnu sredinu. Štaviše, dok podmornice budu izgrađene, vjerovatno će se promijeniti desetak vlada kojim će rasipanje stotina milijardi dolara poslužiti kao savršen izgovor da ne troše novac na usluge koje su australskim građanima prijeko potrebne. Nezamislivo je da Vlada koju predvodi Anthony Albanese, ranije poznat kao vodeći aktivist lijeve frakcije u okviru Laburističke partije, pristaje na ovakav scenarij i preraspodjelu budžeta, jer je to u potpunoj koliziji s vrijednostima Laburističke partije, koja je poznata na drukčiji odnos kada se radi o preraspodjeli budžetskih sredstava. Odsustvo širih javnih konsultacija i brzina kojom je Albanesijeva Vlada pristala na nabavku basnoslovno skupih podmornica i podanički položaj Australije u okviru AUKUS-a, gdje se Australija pojavljuje samo kao investitor i finansijer ovog mega projekta, a Amerikanci i Britanci kao proizvođači, i korisnici sredstava, najbolje ilustrira snishodljivost političkog vodstva Australije i njihovu odgovornost prema drugim prioritetima građana koji su im dali povjerenje.