Odlučio sam, umjesto kući, prošetati dalje, uz Stupčanicu, na Karagino polje, razbistriti misli. Prekosutra me čeka veliki dan. Test. Ulazna karta za odlazak preko okeana. Najbolje škole! Jedan od mojih snova. Možda i najveći. Ako uspijem, ako položim test, možda u ovo vrijeme naredne godine budem hodao ulicama nekog američkog grada!

II

„A da mi daš broj telefona“, reče mladić djevojci. „Pa, znaš, zauzeta sam“, odgovori djevojka jedva čujno, nekako s nelagodom. „A koje si godište“, upita ponovo mladić. „Sedamdeset sedmo“, odgovori djevojka. „Šta studiraš“, i dalje je zapitkivao. „Ove sam godine upisala farmaciju“, odgovori ona. „Eto, kolege smo. Ja sam četvrta godina. Zakačio me rat...“

Zatim je uslijedila šutnja. Nisam mogao procijeniti koliko dugo je to trajalo. Prolazili smo pored Bakića. „Evo vidiš (rukom je pokazivao), ovdje sam bio – na ispomoći. K'o da je jučer bilo, kada su se vodile borbe za Kruševo.“ Pogledao je prema djevojci. Izgledala je nezainteresirano. „A ti si iz...“, upita opet. „Iz Lukavca“, odgovori djevojka. Zatim dodade: „Izvini, nekako se ne snalazim s ratnim pričama.“ Mladić se sada nagnuo prema djevojci kao da joj se želi unijeti što bliže licu – nekako napadno. „Bila sam u Njemačkoj, u izbjeglištvu. Vratili smo se prošle godine“, objašnjavala je djevojka. „I zašto ste se vratili? Šta ćeš ovdje?“, reče ljutito i provokativno mladić.

Činilo se da je konverzacija izmakla kontroli. Djevojka se pomaknula prema prozoru, naslonila se na krajnju ivicu sjedišta i sada, u malo ubrzanijem ritmu, nastavila pričati: „Bili smo u kampu... Ne bih nikome poželjela. Izbjeglički status. Minimalna primanja. I uvijek te gledaju s visine. Posebno ako ne znaš jezik. Kod mame se uvijek mogli prepoznati da je stranac. Ja sam relativno brzo propričala. A opet, kako god okreneš, ne bih mogla studirati gore. U Lukavcu imamo stan. Mama je završila farmaciju. Tamo ne može raditi u struci!“

Sada je mladić zvučao nezainteresirano, ništa ne rekavši, gledao je u daljinu prema Nišićkoj visoravni. Potom je ponovo okrenuo glavu prema djevojci, stavio kažiprst na nos, zauzeo nekakav „misleći“ stav i provokativno neko vrijeme gledao djevojku. Mučnu atmosferu iznenadno je prekinuo pitanjem: „I otac je bio s vama?“

Djevojka je napučila usne, pogledala ga s nekom dozom oštrine, kao neko ko se mnogo puta našao u situaciji da mora objašnjavati gdje je bio i šta je radio tokom rata i gdje su bili ostali bliski članovi porodice. Postojao je neki nevidljivi jaz između nas koji smo ostali i onih koji su otišli. „Poginuo. Devedeset treće. Kao borac! Zato ne volim ratne priče!“, odgovorila je pognuvši glavu, kao da je na časak klonula, kao da je željela sakriti se od pogleda.

Mogao sam osjetiti tu dramu koja se odvijala na sjedištima ispred mene. Mladić je osjećao strašnu nelagodu, prozborivši tek nešto kao „žao mi je“. A djevojka plave kose, brucoška farmaceutskog fakulteta, sada je gledala ispred, visoko podignute glave. Nije više bilo nikakvog razgovora. Tek je trag razmazane šminke na obrazu otkrivao da su zarosile njene oči.

III

„Pripremite se ko ima izaći na Ciglanama“, rekao je vozač „Transtouristovog“ autobusa povišenim tonom, ne kao da galami već da mogu čuti i ovi otraga, na galeriji, na zadnjim sjedištima međugradskog autobusa.

Autobus je bio dupke pun. Vozio je na relaciji Tuzla – Sarajevo, usput sakupljajući putnike u Živinicama, Đurđeviku, Stuparima, Kladnju, Olovu, Dolovima, Srednjem i svim onim stanicama većim ili manjim, gdje su se bili putnici na putu za glavni grad iz najmnogoljudnijeg kantona u državi.

Najviše je bilo mladih lica, dvije, tri, pet, deset godina starijih od mene. Studenti novi, studenti stari. Bilo je onih i više od deset godina starijih od mene, što su im prve tri cifre godišta rođenja počinjale sa 196. Sve je bilo zbrkano, vrijeme kao da je stalo u ratu, ali samo privremeno. Sada je ponovo valjalo stizati, ispravljati ono što je bilo propušteno, a moralo se nekako naći načina da se završi ono što se započne.

Razmišljao sam, ima li koga od srednjoškolaca, od mojih vršnjaka, onih koji su drugi razred, koji idu na taj famozni test? Sigurno su bolje pripremljeni, naprimjer, Tuzlaci. Redovno su završavali školske godine u onom ratnom periodu. Tuzla je bila centar slobodne teritorije, života, otpora. Sve je bilo normalnije i manje dramatično u Tuzli nego na rubnim područjima. U Olovu je agresor došao u predgrađe. Nijednu školsku godinu tokom rata nismo završili rahat, ili su bili skraćeni nastava i časovi, ili se nastava odvijala u prekidima, ili je naprasno bila prekinuta. Sada je sve to prošlost.

Imao sam dvije sedmice dopusta, pripremao sam se za test, za Ameriku, za Sorošev program razmjene srednjoškolaca. Mentorica, instruktorica Edita K., jedna, ali vrijedna! Ko su mi konkurenti, kakvu su oni imali pripremu, mogu li se takmičiti s vršnjacima iz čuvene Prve gimnazije ili Druge gimnazije ili Gimnazije „Meša Selimović“? Mahom su prethodne godine odlazili učenici iz sarajevskih gimnazija. Imam li šanse? Bit će to test i jedne gimnazije iz manjeg mjesta – kako stojimo u odnosu na druge, posebno u odnosu na ove elitne škole?

Sa svakim novim kilometrom hvatala me je neka vrsta nespokoja, nesigurnosti, premotavao bih „po glavi“ šta bi sve moglo krenuti po zlu... „I, šta si se smrk’o!? Ne ideš na strijeljanje! Hajd’ malo osmijeha“, reče mi djed i sam se blago smiješeći.

Vozač je otvorio srednja i zadnja vrata, autobus se praznio. Izašli smo među posljednjima. U autobusu, koji je išao dalje do centralne autobuske i željezničke stanice (koje su bile jedna do druge) možda je ostalo četiri ili pet putnika. Zapuhnuo me svjež decembarski zrak, ona vrsta hladnoća koja najavljuje zimu, padavine, snijeg.

Prešli smo preko ceste, ispod nadvožnjaka, ulazeći u pijacu na otvorenom, s desetinama malih tezgi. Prodavalo se sve ili gotovo sve: voće, povrće, mliječni proizvodi, meso, tekstil, knjige, polovni tehnički aparati, jela s roštilja, garderoba, cvijeće... Ulični prodavač pokušavao mi je prodati sat, potom dvije upakovane baterije za daljinski upravljač. Dovikivale bi gospođe s one strane uredno poredanih tezgi, da je „svježe“ i „jeftino“, nudeći mrkvu, luk, krompir ili banane... Sve je vrvjelo od buke, od ljudi, kretanja, žamora, od ponude i tražnje, dobavljača što su donosili robu, trgovaca što su htjeli prodati sve odjednom i kupaca, onih postratnih, s malo ili nimalo novca.

Stariji bračni par pažljivo je prebirao od tezge do tezge, gledajući gdje naći jeftinije, gdje će dobiti komad voćke više za iste novce. Odvijala se vječna igra, razmjene robe za novac... Zapuhnuo me odnekud i miris ribe, poželio sam što prije izaći iz tog začaranog prostora. A opet, taj veliki market na otvorenom stajao je po zamisli nekog urbaniste, uglavljen između grobalja, ispod nadvožnjaka. Bio je sušta suprotnost površinama na kojima su stanovali umrli, gdje je vladala tišina. Desno prema gradu, pravoslavno groblje s grobnicom, spomen-kosturnicom najpoznatijeg atentatora na svijetu – Gavrila Principa. Lijevo, prema „Zetri“, katoličko groblje. Odmah do njega novo, s iskopanim humkama iz proteklog rata, bivši pomoćni teren Fudbalskog kluba „Sarajevo“. Iznad njega, groblje „Lav“.

Dobro sam poznavao ovaj kraj. Amidža Fiko, djedov brat, imao je kuću tu, možda dvjestotinjak metara udaljenu od pijace Ciglane. Često smo se šalili da je to idealna lokacija za snimanje horora. Naročito u sumrak.


Pijaca “Ciglane” u Sarajevu

„Idemo do FEB-a, preko puta Markala. Trebam obrasce i priručnik za završni račun, potom ćemo do Pehlivanuše! Gdje je ta ulica, kako se uopće snaći s ovim novim nazivima“, pitao se djed. „Nisu novi“, rekoh. „Kako misliš“, upita. „To su stari nazivi. Novi su nastali nakon 1918. i 1945. Šta je prirodnije za Sarajevo: Atmejdan ili Park Cara Dušana?“, rekoh. Odmahnuo je rukom.

Ulica Mula Mustafe Bašeskije bila je s jedne, a Pehlivanuša s druge strane pijace Markale. To je ona pijaca poznata po dva masakra, po klaonici, po užasu od prije nekoliko godina. Još su bile svježe rane.

Konačno smo bili ispred kancelarije Soroš fondacije. Udahnuo sam duboko i ušao. „Dobar dan“, rekoh. Ili sam trebao reći Good afternoon, pomislih. „Dobar dan, šta ste trebali?“, upita me vrlo mlada službenica, možda koju godinu starija od mene, za prijemnim šalterom. „Test“, izustih nekako. Izvadila je nekakav spisak. „Prezime“, upita. „Molim, nisam vas razumio“, Rekoh. „Vaše prezime?“, ponovi pitanje. „Kulo“, odgovorih. „Aha, vi niste iz Sarajeva“, reče napravivši neku grimasu, kao da joj je bilo neprijatno. „Pokušali smo vas kontaktirati. Ovo je vaš broj?“, rekla je pokazujući mi spisak. Pored moga imena i prezimena pisalo je 071 825 440. Klimnuo sam glavom. „Više smo vas puta zvali, nismo uspjeli napraviti kontakt da vam javimo. Zbog velikog broja aplikanata, vi ste slovo ‘K’, imamo dvije grupe. Vi ste u drugoj grupi. Test je naredne sedmice, u ponedjeljak. Hoće li biti problem?“, upita me službenica. „Postoji li mogućnost da polaže sa ovom grupom?“, upita djed. „Nažalost ne. Takve su propozicije. Osmjehnula se mlada službenica. Evo vam broj, nazovite za svaki slučaj u ponedjeljak ujutro. Dakle, test je u ponedjeljak u 16 sati na Filozofskom fakultetu. Ne morate više ovdje dolaziti, evo vam i prijavni formular. Morate to ponijeti na test! Znate gdje je Filozofski fakultet“, upita. „Nisam siguran“, rekoh. „Kako dolazite u Sarajevo“, pitala je opet. „Autobusom“, odgovorih. „Super. S autobuske, idite pješačkom stazom što vodi uz Kasarnu ‘Maršal Tito’ i eto vas na raskrsnici koja gleda na Filozofski fakultet! Sveukupno pet minuta. Ako ne znate, pitajte, to vam je ona zgrada između Zemaljskog muzeja i ruševne zgrade Skupštine, ne možete promašiti nikako“, detaljno je objašnjavala službenica.

Pogledao sam u papir na kojem je bio napisan kontakt-telefon i skoro rekao „radije bih imao vaš broj telefona“. No umjesto te dosjetke, zahvalih se i izađoh iz kancelarije. Osjetio sam neku vrstu olakšanja. Imat ću, četvrtak, petak i vikend da se bolje pripremim.