Nedavna priča o Lesly, Soleinyju, Tienu Norielu i jednogodišnjoj bebi Cristin, domorodačkoj djeci koja su provela 40 dana lutajući po kolumbijskoj džungli obišla je svijet. Priča o borbi i preživljavanju koja je ovo četvero djece pretvorila u simbol te južnoameričke zemlje.

Ovakva iskustva nisu česta, ali kroz historiju je bilo sličnih vijesti. Jedna od njih objavljena je prije više od 50 godina i imala je šestero maloljetnika u dobi od 13 do 16 godina kao protagoniste koji su uspjeli preživjeti 15 mjeseci na otoku izgubljenom usred Pacifika.

Avantura ovih tinejdžera počela je u junu 1965. godine kada su Sione, Stephen, Kolo, David, Luke i Mano boravili u strogom katoličkom internatu u Tongi, gdje im ni hrana nije bila po volji. Jednog dana njihov avanturistički duh i želja za novim iskustvima naveli su ih da naprave plan: otploviti do Fidžija, otoka udaljenog 800 kilometara ili čak, zašto ne, stići do obale Novog Zelanda. A tokom putovanja uživati u delicijama koje nudi more.

Skovali su plan. Pobjegli bi iz škole i otišli u luku kako bi ukrali brod od Taniela Uhila, ribara s kojim su imali neke nesuglasice. I tako su i uradili. Nakrcali su brod namirnicama za putovanje: dvije vreće banana, kokosove orahe i plinski plamenik. U vrijeme kad nije bilo GPS-a i elektronskih uređaja, mogli su se orijentirati samo pomoću karte ili kompasa, ali niko od djece nije mislio da će mu trebati. Tako su s glavama punim snova naslijepo krenuli na more.

Niko ih nije vidio kako isplovljavaju. Dan je bio savršen, nebo vedro i puhao je lagani povjetarac idealan za jedrenje. Do noći su bili iscrpljeni i sva šestorica su zaspala. Nekoliko sati kasnije vrijeme se promijenilo. Voda je počela udarati u čamac i djeca su se probudila. Pokušali su podići jedro ali ga je vjetar razderao. Ni kormilo nije dugo izdržalo. U tom trenutku počelo je osmodnevno plutanje bez hrane i vode. Pokušali su loviti ribu ručno i skupljali su kišnicu praznim kokosovim orahovima koji su još bili u čamcu.

Tu su se počeli organizirati i dijeliti vodu i ono malo hrane što su mogli nabaviti. Osmog dana dogodilo se čudo. U daljini se vidjelo nešto što je izgledalo kao mali otok, ogromna stijena koja je stršala 300 metara iz okeana. Nenastanjivo mjesto koje su tinejdžeri učinili svojim domom. Mali voćnjak, debla izdubljena za skupljanje vode, mini teretana sa vlastitim utezima, igralište za badminton... i lomača koja se nije gasila više od godinu dana.

Napravili su zajednicu sa definisanim ulogama. Podijeljeni su u tri grupe po dvoje koje su se izmjenjivale u svakodnevnim poslovima: uređivanju vrta, pripremanju hrane i čuvanju vatre jer su znali da ih jedino tako neko može vidjeti i priskočiti u pomoć.

Život nije bio lak i imali su sukoba, ali svaki dan su slijedili istu rutinu, molili su se kad su ustajali i prije spavanja te pjevali uz pratnju ručno rađene gitare napravljene od polovice kokosovog oraha, komada drveta i šest sajli koje su izvukli iz čamca. Svjesni da će ih biti teškop da ih neko pronađe, krenuli su izrađivati splav kojim bi se izvukli odatle, no more ih nije htjelo tako lako pustiti i uništilo ga je čim su krenuli na putovanje.

Jedan od najvećih neuspjeha dogodio se kada je jedan od njih, Stephen, slučajno pao s litice i slomio nogu. Bez lijekova i medicinskih potrepština, upotrijebili su maštu i imobilizirali sga štapovima. Hranili su se kokosima, jajima i mesom morskih ptica, čak i njihovom krvlju. Kako su dani prolazili, istraživali su otok i pronašli krater drevnog vulkana koji je bio naseljen prije 100 godina i u kojem su neke kokoši preživjele. Tu su bile i banane te divlja malanga, prirodno otrovna biljka koja kuhana daje mnoge hranjive tvari.

Nakon 15 mjeseci avanture, 11. septembra 1966. Australac Peter Warner plovio je ovim područjem i u daljini ugledao stjenoviti otočić na kojem su živjela djeca. Njegove su karte pokazivale da je bila riječ o Atu, otočiću koji je bio naseljen do 1863. kada je brod za trgovinu robljem pokupio svo domorodačko stanovništvo radi prodaje. Od tada je bio napušten.

Kad je uzeo dvogled da ga bolje pogleda, vidio je kako postoje spaljena mjesta na liticama. Warner je bio iznenađen jer su spontani požari rijetki u tropima i nastavio je istraživati ostatak otočića sve dok nije ugledao jednog od mladića. Slika ga je šokirala. Nag, s kosom do ramena, skočio je u vodu s litice. Tada su se pojavila ostala djeca i skočila za prvim, vičući iz sve snage. U roku od nekoliko minuta, jedan od njih je promolio glavu iz mora: "Zovem se Stephen. Ima nas šest i mislimo da smo ovdje oko 15 mjeseci", rekao je na savršenom engleskom.

Radost i slavlje okončani su nakon što im je rečeno da policija ima nalog za njjihovo hapšenje zbog krađe brodića. Uhila je još uvijek bio bijesan zbog onoga što se dogodilo i želio je da plate za ono što su napravili. Warner je odlučio nazvati Channel 7 u Sydneyu i ponudio im prava na priču a tim novcem isplatili su ribaru odštetu pa su pušteni.