U bošnjačkoj historiji kao primjer nekritičkog glorificiranja ličnosti Husein-kapetana Gradaščevića može se uzeti iskaz profesora Envera Imamovića, arheologa i historičara koji ističe da je Zmaj od Bosne, kako su zvali Gradaščevića, veliki narodni junak koji se borio za BiH i njenu samostalnost. “On ide uz bok s Kulinom banom, kraljem Tvrtkom i brojnim drugim velikanima naše prošlosti...

Husein-kapetan bio je vrlo mlad kada je došao na čelo bune koja nije uspjela. Ne bi se moglo reći da se to vrijeme može porediti s Kulinom banom i njegovom vladavinom u Bosni, iza koje stoljećima osta riječ “Za Kulina bana dobrijeh dana”. Jer za Husein-kapetana Gradaščevića nije bilo “dobrijeh dana”. Također, teško je Husein-kapetana staviti uz bok s kraljem Tvrtkom, koji je toliko proširio Bosnu. Upoređivati takvu Bosnu s jednom propalom bunom ipak je previše. Očito je da se radi o jednom prikazu u kojem se želi ostvariti svojevrsni kontinuitet Bosne i Bošnjaka kroz nacionalne veličine.

Ali-paša Rizvanbegović bio je odličan lokalni funkcioner Osmanske Države koji je u vrlo teškoj situaciji u neprijateljskom okruženju neprestano radio na opstanku svog naroda. U ovoj borbi pokazao je izvanredno diplomatsko umijeće i uložio velike napore u razvoju svog kraja. Ovo niko ne može poreći niti poriče. Ustvari, niti jedan drugi bošnjački lokalni osmanski funkcioner u njegovo vrijeme nije uložio više napora i postigao veći uspjeh u ovom razvoju.

O Ali-paši Rizvanbegoviću je napisano dovoljno toga da svako ko se želi detaljnije upoznati s njegovim djelovanjem može to učiniti iz kvalitetnih radova. Zbog toga ćemo se ovdje samo podsjetiti na osnovne njegove karakteristike koje niko ne može poreći. Martin Gjurgjević u svojim Memoarima s Balkana navodi događaj između Ali-paše Rizvanbegovića i njegovog brata Hadži-bega, kojeg nemuslimansko stanovništvo Hercegovine spominje kao velikog zulumćara. Ovo predstavlja jedan od rijetkih primjera djelovanja protiv rođenog brata da bi se spriječilo nasilje: “Ali paša Rizvanbegović uvidje najposlije, da su zulumi raji dodijali, pa domami na lijep način tog svog brata Hadži-bega u Stolac i tu ga dade ubiti po svojim kavazima. Tako se jadna raja oslobodi velikog zulumćara.” (Martin Gjurgjevć, Memoari sa Balkana 1858-1878, “Humska zemlja” Stolac, Stolac, 2000, str. 23 )

Đurđević piše o spremnosti paše da ubije svog brata kako bi spriječio nasilje. Uzimajući u obzir činjenicu da je karakter Ali-pašinog odnosa sa svojim bratom bio složeniji i da su razlozi za njegovo pogubljenje bili komplikovaniji, ipak, sama činjenica da Đurđević ovo pogubljenje smatra kaznom za zulume govori dovoljno. Ovo pokazuje odlučnost koju je Ali-paša Rizvanbegović imao kada je želio da raščisti stvari. Njegova poznata krilatica bila je “kad puška ne puca, neka čekić i motika kuca”.

“Mirnodopsko razdoblje svoje uprave Ali-paša je koristio za ekonomski preporod Hercegovine. U tom cilju, ne žaleći i vlastitih sredstava, nastojao je iskoristiti sve ljudske i prirodne potencijale. U poljoprivredi je izveo nekoliko pionirskih poduhvata. Zaslužan je za isušivanje trebižatskog i Ljubuškog polja, gdje od tada počinje značajnije naseljavanje, kao i eksperimentalno uzgajanje riže. Oživio je gotovo zanemarenu tradiciju uzgoja vinove loze, a osmislio je i organizirao proizvodnju duda, zbog čega je na buni podignuta bubarnica za uzgoj svilene bube. Vezir je i sam sadio masline, kao i razno južno voće koje je nabavljao u mediteranskim zemljama. Imajući široke vidike, Ali-paša je omogućio prodor evropskog kapitala u Hercegovinu. S austrijskim poslovnim ljudima sklopio je 1845. godine u Beču ugovor o započinjanju eksploatacije domaćih šuma i pokretanje drvne industrije. Tri godine nakon toga puštena su u pogon postrojenja za preradu drveta izgrađena u Blagaju na rijeci Buni.” (Faruk Taslidža, Osvrt na prilike u Hercegovini u doba Alipaše Rizvanbegovića, Istraživanja, Fakultet političkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, Mostar, 2007, str. 283.)

Tu nije kraj poduzetnosti i brizi za opće dobro Ali-paše Rizvanbegovića: “Iz Azije je uveo najljepše vrste jasmina, u praksu je uvezao gajenje svilene bube i (kazazima) namještao obradu i proizvodnju svile. Zabranio je neplansko iskorištavanje šuma, a sam je, za primjer drugima, lično predvodio akcije pošumljavanja.” (Faruk Taslidža, Osvrt na prilike u Hercegovini u doba Alipaše Rizvanbegovića, Istraživanja, Fakultet političkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, Mostar, 2007, str. 283.)

Umjesto konstatacije o njegovoj poduzetnosti, bolje je postaviti pitanje da li je u osmansko vrijeme još neki bosanski paša, ajan, kapetan, beg, aga ili neko drugi pokazao toliko brige za razvoj svog kraja? Također, njegova izrazita osobina bila je diplomatska sposobnost: “Obilježje Ali-pašine vladavine jeste i suptilna vanjska politika kojom je osiguravao sigurnost hercegovačkog teritorija.”

Ovo je, ustvari, vrlo jak motiv za Ali-pašu da se ne priključi buni Husein-kapetana Gradaščevića. Stisnut između pravoslavnih i katoličkih snaga nije sebi mogao dopustiti da se okrene protiv osmanske države, jedine sile koja mu je realno mogla pomoći u borbi za opstanak. Ta eventualna bosanska država zasigurno nije mogla. Prema tadašnjem omjeru snaga, ovakva država odmah bi bila osvojena, a Bošnjaci muslimani uništeni. To pokazuje sve dotadašnje historijsko iskustvo, a naročito ponašanje katolika prema muslimanima nakon bečkog poraza, kada su muslimani nestali iz Mađarske, Slavonije, Like i Dalmacije, ponašanje pravoslavaca u Srbiji nakon sjeničkog pokolja, koji ima sve karakteristike genocida, potpunog uništenja muslimana u Beogradu i drugih pokolja i progona.

Stisnut u Hercegovini između katolika i pravoslavaca, Ali-paša Rizvanbegović, svjestan situacije, prijetnje po opstanak Bošnjaka u Hercegovini i činjenice da ih još uvijek braniti može samo osmanska država, 1831, u godini pobune Husein-kapetana Gradaščevića, kršćanskim svećenicima piše: “Zapovijedam vama Parosima i kapelanima od Bekie i nahije Ljubuški, od Ružića, od Posušja i od Roškog polja i vama svim dvanaest knezovima od iste nahije i Bekije, svoj pravoj carskoj raji... Čujem, dakle, da niki od Paramac takuma iđu posli po Bekiji i nahiji Ljubuški tražeći ne bili sa svojim lažima okrenuli raju da se digne protiv čestitog Cara i njegovim pravim slugama i saradnicima. Nemojte dakle slušati ovakvih carskih dušmana koji vas na zlo namamljuju, jer ako bi poslušali nećete moći učiniti, niti će vam moći ostati glava, ni mal, ni ičija, ni ništa što se vaše zove. Ne slušajte daklen Carskih naletnika, nego pazite svih poslova i svugdje ukažite vašu virnost prema čestitom Caru... Neka poštovani parosi i kapelani ukažu ovu zapovid svemu puku i neka je nauče virnosti prema čestitom Caru.” (Jusuf Mulić, Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine (1464–1878))

Ali-pašine ljudske osobine bile su priznate. Prokopije Čokorilo je zapisao: “Ako bi mu se neko požalio na bolest, on odmah kaže kako se treba liječiti i daje lijekove, uvijek je držao kod sebe nekakvih lijekova i davao ih besplatno. Svaki put kad bi sretnuo bolesnika, pitao je za bolest i vrlo se radovao ako su njegovi lijekovi pomogli.” (Prokopije Čokorilo, Ljetopisi, Sarajevo, 1976, str. 58)

O zadužbinama Ali-pašinim suvišno je pisati, teško ih je i pobrojati. Vodeći računa o onima kojima je hitno trebala pomoć, Ali-paša Rizvanbegović je preduzimao i ovakve korake: “U vezi s tim lijep je primjer iz nerodne 1848. godine kad je u Dubrovniku kupio 1000 tovara žita i podijelio ga sirotinji. (Faruk Taslidža, Osvrt na prilike u Hercegovini u doba Alipaše Rizvanbegovića, Istraživanja, Fakultet političkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, Mostar, 2007, str. 283.)

Dakle, radi se o čovjeku kojim bi se Bošnjaci trebali ponositi i stalno isticati njegova djela i osobine. Stavovi o Husein-kapetanu Gradaščeviću i Ali-paši Rizvanbegoviću su različiti, mada prevlađuju oni nametnuti od nekih istaknutih bošnjačkih intelektualaca. Gradeći nacionalnu bošnjačku predstavu o buni Husein-kapetana Gradaščevića kao vrhuncu nacionalne borbe i o njemu samom kao najvećem nacionalnom junaku, historičarima je bilo potrebno da one koji se nisu priključili ovoj buni i ostali vjerni Osmanskoj Državi prikažu kao nacionalne izdajice, čime su neobjektivno prikazali karakter bune i Husein-kapetana Gradaščevića na jednoj strani, preovladavajuće tadašnje bošnjačke društvene vrijednosti i objektivni položaj u kojem su se nalazili Ali-paša i Bošnjaci muslimani u Hercegovini na drugoj strani. “Opredjeljenja i potezi Alipaše Rizvanbegovića za vrijeme bosanskog autonomnog pokreta dugo su ocjenjivani kao plod oholosti, zavisti i želje za vlastitom promocijom. Njegova je vojna intervencija u korist osmanskog sultana etiketirana veleizdajničkom, a on proglašen glavnim krivcem za neuspjeh ideje bosanske nezavisnosti. O burnim dešavanjima iz 1831/32. godine postoje i drugačija mišljenja. Po njima je, dugoročno gledano, Gradašćevićevo vođenje politike bilo je taktički potpuno nezrelo (Jalimam – Mičijević). S druge strane, Ali-paša se predstavlja kao vizionar i vjerni sluga Carevini koji je bio dovoljno mudar da izbjegne nepotrebnu vojnu i političku avanturu.” (Faruk Taslidža, Osvrt na prilike u Hercegovini u doba Alipaše Rizvanbegovića, Istraživanja, Fakultet političkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, Mostar, 2007, str. 280.)

Za neke historičare Ali-paša Rizvanbegović bio je ohol, zavisan i željan svoje promocije, dok, valjda, Husein-kapetan Gradaščević nije imao te osobine. O osobinama karaktera koje su doprinijele propasti Husein-kapetana Safvet-beg Bašagić objašnjava: “Mi se ovdje nećemo upuštati u potanje prosuđivanje njegove dvogodišnje vlade u Bosni, nego ćemo samo uzgred napomenuti, da je sam sebe upropastio, i to s razloga: I. što se ovjenčan slavom na Kosovu dotle ponio kao da ju je sam zaslužio ignorirajući sve ostale velikaše, koji su mu dali moć u šake, II. što se kao pobjednik ponio prema pobijeđenim ajanima Taslidže i Prijepolja upravo okrutno, da su ostali protivnici izgubili svaku nadu za pomirenje i III. što je u pretjeranom fanatizmu prekoračivao granice pristojnosti prema sultanu i visokoj porti i tako otuđio od sebe sve pametne prvake, a okupio janjičarske zanesenjake.” (Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1900, str. 148)

Očito je da je hercegovački izvrsni bošnjački patriota i intelektualac Safvet-beg Bašagić imao sasvim drugačiji pogled na Husein-kapetana Gradaščevića, različit od današnjih graditelja nacionalnog mita. Ako ništa drugo, zasigurno je da je Safvet-beg Bašagić živio i pisao u vremenu mnogo bližem ovoj buni, vremenu u kojem su još kružile priče o njoj. Zasigurno je još i da stvaraoci mita o Husein-kapetanu nisu ni veće ni mudrije bošnjačke patriote od Safvet-bega. I tu se već vidi određena podjela između “Hercegovaca” i “Bosanaca”, podjela vrlo štetna za čitav bošnjački narod.

Dalje, o osobinama Husein-kapetana Mustafa Imamović iznosi ovo: “Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradaščević bio ‘čovik pametan i bogat’.” Međutim, Safvet-beg Bašagić se ne slaže s ovim i ističe: “Da nije bio osobito pametan, to je nepobitna istina, jer je onda među bosanskim ajanom i erćanom bilo dosta mnogo pametnijih, iskusnijih i uglednijih begova. Dakle u čemu imamo tražiti uzroke da je na jednom ko iz rukavice izbio na površinu i postao predsjednik zemaljskog vijeća? Ni u čemu drugome, nego u bogatstvu.” (Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1900, str. 142)

Safvet-beg Bašagić i ovo bogatstvo Husein-kapetana Gradaščevića objašnjava na vrlo negativan način: “Stari ljudi, koji su čuli od vjerodostojnih osoba iz Husejin kapetanovog vremena tvrde, da je nekakav Švabo preko Save umakao s aparatima za vjerno patvorenje banknote austrijskih i sklonio se kod Husejin kapetana. Patvorene banke Husein je preko svojih ljudi na veoma oprezan način prijeko pretvarao u zlato. Kad je vidio, da mu je dosta, pogubio je Švaba i tako zabašurio izvor svoga bogatstva, kojim je malo po malo dobio na svoju ruku vezire i sve ajane i popeo se na vrhunac slave u narodu.” (Isto, str. 143)

S obzirom na to da u pogledu porijekla novca Safvet-beg Bašagić ne navodi naučno vjerodostojnije izvore osim priča “od starih ljudi koji su čuli od vjerodostojnih osoba”, ovo se ne može uzeti kao historijska činjenica.

Ali, jako je interesantan jedan drugi izvor novca Husein-kapetana Gradaščevića, koji se navodi od više autora. Zafer Gölen piše: “Jedna od stvari koja privlači najviše pažnje u procesima koji su se dešavali u Bosni je novčana pomoć Husein-kapetanu Gradaščeviću od strane egipatskog valije Mehmed Ali-paše.” (Zafer Gölen, Tanzimat Dönem, Bosna İsyanları, Ankara, 2009)

Za egipatskog valiju Kavalali Mehmed Ali-pašu u drugim se izvorima piše da je, nezadovoljan odbijanjem imenovanja koje je tražio od sultana, upravo u vrijeme bune Husein-kapetana Gradaščevića sa svojim sinom poveo bunu koja je imala takve dimenzije da je ugrožavala sam opstanak Osmanske Države. U tome su mu pomagali strani faktori koji su željeli da ta država propadne. To baca još jedno svjetlo na Husein-kapetana Gradaščevića, koji je također tražio imenovanje od sultana za poglavara Bosne i realno se pridružio rušenju Osmanske Države. Dakle, digao je ustanak u najgore vrijeme.

Međutim, Bašagićeve tvrdnje značajnije su u smislu pokazivanja velike razlike u pogledima istaknutih Bošnjaka na jednu bunu i Gradaščevića, koji je tu bunu predvodio. Najgore od svega jeste to što se u svemu osjeti podijeljenost koja je vrlo štetna, s obzirom na to da se radi o situaciji u kojoj su, uvjetno rečeno, “bosanski prvaci” krenuli u jednom smjeru, a “hercegovački prvaci” u drugom, da su u pogledu ove bune bosanski intelektualci krenuli u jednom, a neki hercegovački autori, poput nesumnjive bošnjačke intelektualne veličine Safvet-bega Bašagića, u drugom pravcu.

Kada se želi napraviti mit u kojem se događaju pripisuju dimenzije koje nisu postojale, kada se u službi tog mita procjenjuju ličnosti koje se ne uklapaju na željeni način, tada i vrlo kvalitetni autori upadaju u kontradiktornosti u kojima od drugih traže jedno, a sami u slučaju Gradaščevićeve bune čine sasvim drugo.

Jedan ovakav primjer predstavlja i Ahmet Aličić. Kritikujući one koji u vezi s historijom Bosne i Hercegovine ne priznaju dokumente, već u nemogućnosti da prenebregnu istinu koju ti dokumenti dokazuju, ističu da je istina “u oku promatrača”, on naglašava: “Na žalost, to i danas radi bar neki dio historiografije Bosne. Osobito onaj koji ne preuzima obavezu da se utvrđuje stvarna istina u historiji ovih zemalja i naroda, nego samo ono što njoj odgovara, a to niti je istina, niti je nauka, ili onaj dio koji zastupa mišljenje da ‘izvori nisu relevantni' i presudni, nego je ‘presudna interpretacija', a historijski izvori govore ‘samo o autorima koji su ih stvarali', a ne historijskoj stvarnosti i stvarnim historijskim događajima i pojavama, te društvenim procesima koji su se odvijali u okviru polumilenijske vlasti osmanlijskog društva i države. Dakle, ne interpretacija izvora, pa onda stvaranje činjenica, nego vlastito voljno, a ne objektivno viđenje historije općenito, dakle jedna vrsta impresionističke historijske esejistike, ako je i to adekvatan naziv za takvu kvazihistoriju. Dakle, moglo bi se reći s jakom dozom ironije, historijski pravac zvani “destruktivizam”. (Aličić Ahmet, S., Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Mostar, 2008, str. 15)

Kao što se vidi, Aličić insistira da historijsku istinu predstavlja sadržaj dokumenata, a ne ono što neko radi svojih želja i ciljeva subjektivno želi predstaviti kao historijsku istinu. Međutim, u pitanju bune Husein-kapetana Gradaščevića i dokumenta koje su on i drugi koji su ga slijedili slali sultanu, Aličić poručuje: “Ne treba obraćati pažnju na formu dokumenta, jer forma je bila već stvorena i uobičajena, nisu je stvorili Bošnjaci, nego Osmanlije. Ne treba uzimati u obzir ni činjenicu da se u dokumentima ističu muslimani. Jer treba imati na umu kakav je odnos vladao u tome društvu i ko je činio vladajući sloj, pa su samo zbog tog prvaci dolazili na sud kod mulle da saopće svoje odluke, a ne drugi.” (Aličić Ahmet, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1996, str. 388.)

Dakle, Aličić radi upravo suprotno od onog što inače zahtijeva od drugih. Kako bi on reagirao da neko od hrvatskih ili srpskih historičara napiše da ne treba obraćati pažnju na formu Ahdname jer su je stvorile Osmanlije, a ne Srbi i Hrvati, da ne treba uzimati u obzir ni činjenicu da se u dokumentima ističu katolici i da je sultan Mehmed Fatih samo onako izdao svoju ahdnamu, a da je ustvari imao drugo na umu?

Uostalom, kakva je bila prepreka da se i kršćani pojave pred mullom? U osmanskim arhivima postoje hiljade dokumenata u kojima se kršćani radi svojih traženja obraćaju osmanskim vlastima i samom sultanu, a i hiljade dokumenata u kojima se tim zahtjevima udovoljava. Zar ne bi prisustvo i učestvovanje kršćanskih predstavnika pojačalo snagu i opravdanost zahtjeva koje su Bošnjaci isticali? Ahmet Aličić to je odlično znao, vjerovatno najbolje u Bosni i Hercegovini, ali u dobroj želji da istakne nekakvo zajedništvo muslimana i ostalih, njihovo odsustvo objašnjava na način koji kod drugih tako oštro kritikuje.

Autori poput Mustafe Imamovića također prave očite greške i nedosljednosti. Pišući o Ali-paši Rizvanbegoviću u svojoj Historiji Bošnjaka, ovako ga predstavlja: “Sama Rizvanbegovićeva izdaja Husein-kapetana i ostalih bosanskih ajana kao svojih klasnih drugova govori o njegovoj potpuno pogrešnoj procjeni političkih prilika i tendencija u Carstvu.” (Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997, str. 336.)

Na istoj stranici svoje knjige Mustafa Imamović o tadašnjim prilikama u Osmanskoj Državi daje ovakvu ocjenu: “Uprkos tome, s obzirom na sve unutrašnje i spoljne okolnosti Osmanskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX st. mogle ostvariti. Zato je poraz bosanskih ajana bio neizbježan.” (Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo,1997, str. 336)

Dakle, Mustafa Imamović, pišući o izboru Ali-paše da ne učestvuje u buni, tvrdi da ovaj izbor “govori o njegovoj potpuno pogrešnoj procjeni političkih prilika i tendencija u Carstvu”, da bi odmah nakon toga sam, procjenjujući tadašnje prilike, napisao da, “s obzirom na sve unutrašnje i spoljne okolnosti Osmanskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX st. mogle ostvariti i zato je poraz bosanskih ajana bio neizbježan”.

Iz ovoga je sasvim jasno da je Ali-paša Rizvanbegović pravilno procijenio situaciju, a da je Husein-kapetan Gradaščević potpuno pogrešno procijenio istu situaciju.

(Nastavit će se)