Dana 7. juna 1967. godine, tokom Šestodnevnog rata, izraelski zapovjednik Mordechai Gur izrekao je historijsku rečenicu nakon što je svladao jordansku odbranu u starom gradu Jeruzalema: "Brdo hrama je u našim rukama!" Ona je simbolizirala prvi trenutak u kojem su Jevreji ponovno preuzeli kontrolu nad tim svetim mjestom otkako su im Rimljani uništili drugi hram koji je tamo stajao u prvom stoljeću.

Brdo hrama, kako je poznato na hebrejskom, je Esplanada džamija, treća najvažnija tačka u islamu (nakon Meke i Medine) i mjesto molitve i gotovo neprekinute muslimanske prisutnosti u posljednjih 1300 godina. Nakon 56 godina, Izrael je opet krenuo u sličan pohod.

Prošle srijede, usred svetog mjeseca ramazana u kojem desetine hiljada vjernika dolaze na namaz na Esplanadi, čula se glasina da će izraelski vjerski ultra-nacionalista ondje žrtvovati životinju, kao što se to radilo u biblijska vremena za obilježavanje početka jevrejskog praznika Pesaha. U džamiji je ostalo oko 400 Palestinaca, uglavnom mladića, ali i žena i staraca. Izraelska policija tvrdi da je pokušavala pregovarati. Ali brzo su ušli na silu.

Slike ranjenih i nasilnih hapšenja svetoj lokaciji za palestinski i muslimanski identitet zapalile su društvene medije. Slijedeće noći policija je ponovo ušla u džamiju, a Izrael je napadnut iz Libana s 33 rakete. Bilo je to nešto što nije viđeno još od rata s Hezbollahom 2006. godine i generiralo je eskalaciju bombardiranja, raketiranja i napada.

Strah od žrtvovanja prošle je srijede uzeo maha unatoč činjenici da je izraelska policija, koja kontrolira pristup Esplanadi, jasno dala do znanja da će to spriječiti jer je uhapsila devet aktivista (neke s kozama, na ulazu) pokreta koji zagovara rušenje džamija radi izgradnje trećeg jevrejskog hrama. Pesah koji se ove godine poklapa sa ramazanom već godinama je obilježen hapšenjima, manje ili više ozbiljnim pokušajima provođenja obreda i provokacijama.

Te su radikalne grupe još uvijek u velikoj manjini, ali već dva desetljeća dobivaju na snazi u diskursu i prisutnosti u institucijama. I dok ih većina Izraelaca vidi kao obične piromane, njihova svaka objava, smislena ili ne, stvarna ili lažna, potiče Palestince da osjećaju da je Al Aksa sve više u opasnosti. “Naročito najmlađi osjećaju da su oni zaduženi za zaštitu Al Aqse, najveće ikone s kojom su povezani”, objašnjava Yusef Al Natshe, historičar islamske umjetnosti i direktor Centra za studije Jeruzalema na Sveučilištu Al Quds.  Podsjeća da "ova identifikacija nije samo odgovor na trenutnu situaciju", već da se Esplanada trenutno doživljava kao "posljednja citadela protiv izraelske okupacije" te nastavlja:“Stvari se malo po malo mijenjaju i jako se bojimo. Pogotovo ako pogledate ko je u izraelskoj vladi.”

Ovaj se strah hrani dubokim nepovjerenjem prema izraelskim vlastima općenito a posebno prema najdesničarskijoj vladi u historiji te zemlje kao i usponom mesijanskih i ultranacionalističkih grupa koje namjeravaju obnoviti hram. Isto tako sve veći broj Jevreja ulazi u prostorije, neki obavljaju nekave tajne molitve čime se krše pravila igre koja su na snazi od 1967. godine.

Također se boje da će Esplanada završiti kao Grobnica patrijarha u gradu Hebronu na Zapadnoj obali. To mjesto, gdje su pokopani biblijski patrijarsi i matrijarsi Abraham i Sara, Izak i Rebeka, te Jakov i Lea, podijeljeno je nakon izraelske okupacije Zapadne obale. Godine 1994. ultranacionalistički doseljenik Baruch Goldstein (čija je fotografija bila obješena u kući sadašnjeg ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben Gvira) tamo je ubio 29 Palestinaca otvorivši vatru tokom namaza. Danas postoje odvojeni ulazi za Jevreje i muslimane.

Ono što se dogodilo prošle sedmice gotovo je preslikana situacija onoga prije dvije godine. Ovaj ramazan protekao je relativno mirno sve dok smrt mladog beduina nije uskovitlala duhove. Policija tvrdi da je pokušavao oteti oružje policijskom agentu da ga napadne te da ga sveprisutne sigurnosne kamere nisu snimile, dok neki svjedoci sugeriraju da je upucan iz neposredne blizine kada se uključio u svađu.

Godine 2021. napetost u četvrti Sheikh Yarrah u Jeruzalemu prethodila je sličnoj epizodi na Esplanadi većih razmjera koja je završila otvorenim sukobom između Izraela i Hamasa u Gazi (uz ubijena 262 Palestinca i 12 Izraelaca) i produljenjem sukoba s izraelskim gradovima sa jevrejskim i arapskim stanovništvom.

Godine 1967. Izrael je preuzeo kontrolu nad Esplanadom, ali Moshe Dayan je shvatio koliko je situacija škakljiva i artikulirao je ono što je poznato kao status quo, koji se ovih dana tako često spominje. To je niz usmenih sporazuma (nikada u pisanoj formi) koji ostavljaju administraciju mjesta u rukama Jeruzalemskog vakufa, vjerske fondacije pod nadzorom jordanske monarhije, i sigurnost u rukama Izraela koji nadzire ulaze i intervenira samo ako to smatra potrebnim.

Prema statusu quo, molitva je u praksi rezervirana za muslimane, dok je Jevreji obavljaju na Zidu plača. Vjerski nacionalizam, s neviđenom snagom u aktuelnoj izraelskoj vlasti, vidi ovaj kompromis kao sramotu i nepotrebnu predaju suvereniteta. Radikalni ministar Ben Gvir, koji pripada toj struji, posjetio je mjesto prošlog januara.

Godine 1996. neredi zbog izgradnje tunela na Esplanadi ostavili su desetine mrtvih. Četiri godine kasnije, posjeta tadašnjeg šefa izraelske opozicije, Ariela Sharona, zapalio je fitilj Druge intifade. Godine 2015. strah da će se vrata jevrejskoj molitvi otvoriti iznjedrio je Intifadu noževa... U Esplanadi džamija politika i vjera su išle ruku pod ruku više od jednog stoljeća, paralelno s pojavom nacionalnih osjećaja Palestinaca i početka sukoba na Bliskom istoku, s prvim valovima cionističke migracije u ono što je tada bila Palestina pod osmanskom kontrolom. Još dva desetljeća prije nastanka Izraela, desio se sukob oko molitve kod Zida plača koji je te 1929. godine iznio je na vidjelo sve veću napetost između dviju zajednica.

Al Aksa (kako Palestinci općenito nazivaju cijeli kompleks) više je od vjerskog kompleksa. Riječ je o prostoru od 144.000 kvadratnih metara s desetinama građevina, poput teoloških škola, biblioteka, fontana ili minareta, u kojima možete vidjeti djecu kako igraju fudbal. Palestinci tamo imaju osjećaj širokog, ekstrateritorijalnog prostora u koji policija ne može ući kada hoće. U to je mjesto smještena Ishakova žrtvu, jedan od kamena temeljaca islamske religije ili neke epizode iz života Isusa.