Ruski mediji nisu propuštali priliku da nedavnu turneju šefa ruske diplomatije Sergeja Lavrova po Africi predstave kao dokaz da Rusija uopće nije izolirana od ostatka svijeta, kako to tvrde zapadni mediji i politika. Rusija je, navodno, navode neki proruski portali, i dalje omiljena u stotinjak zemalja tzv. trećeg svijeta ili, kako se to danas popularno označava, “globalnog juga”. Štaviše, proruski propagandisti navode da svojom podrškom Rusiji upravo zemlje “globalnog juga” doprinose sistemskoj tranziciji svjetskog poretka iz unipolarnog u multipolarni, dok američki partneri i saveznici ili, kako ih ruska propaganda naziva, “američki vazali” još uvijek slijepo vjeruju u prevaziđeni poredak koji je pod dominacijom američke hegemonističke kontrole i utjecaja. 

Prema ovoj vrsti narativa, mediji na Zapadu, ali i drugdje u svijetu koji su pod američkim utjecajem već pet mjeseci, od kada traje ruska agresija na Ukrajinu, tvrde da je Rusija izolirana od strane međunarodne zajednice. Međutim, postulira ova škola mišljenja naklonjena Moskvi, Rusija je izolirana samo od Amerike i Evrope i nekih američkih saveznika u svijetu koje možemo smatrati “ideološkim zapadom”, ali da to uopće nije slučaj u zemljama Bliskog istoka, Azije, Afrike i Južne Amerike. 

RUSKO ŠARMIRANJE “GLOBALNOG JUGA”

Rusija ili “velika evroazijska sila”, kako je neki radije nazivaju, itekako je popularna i prihvaćena širom “globalnog juga”. Kao dokaz toj tvrdnji, oni navode upravo posjetu ruskog šefa diplomatije nekolicini afričkih zemalja i dobrom prijemu na koji je Sergej Lavrov naišao u tim zemljama. Lavrov je posjetio četiri afričke države, Egipat, Ugandu, Republiku Kongo (ne treba je poistovjetiti s Demokratskom Republikom Kongo DRC, jednom od najvećih zemalja Afrike) i Etiopiju. Na prigovor da Afriku čini više od pedeset suverenih država, ovaj narativ odgovara da se Lavrov u Adis Abebi, prijestolnici Etiopije, sastao s ambasadorima zemalja članica Afričke unije (AU), a u Kairu s predstavnicima Arapske lige (AL), a na povratku sa svoje afričke turneje boravio je i u Uzbekistanu, u Srednjoj Aziji, gdje je prisustvovao sastanku šefova diplomatija Šangajske organizacije za saradnju (SCO). Ako se uzme u obzir broj članica spomenute tri multilateralne organizacije u tri važne svjetske regije, onda se ne može negirati činjenica da stanovništvo pomenutih zemalja čini relativnu većinu tzv. globalnog juga, koji Rusija nastoji šarmirati i pridobiti na svoju stranu, svojim diplomatskim manevrima, dok Moskva trpi izolaciju i sankcije nametnute od SAD-a, EU-a i moćnih zapadnih zemalja saveznika. Pomenute tri organizacije, navode neki proruski analitičari, čine skoro cjelinu istočne globalne hemisfere (s izuzetkom dinamične regije zemalja ASEAN-a, Evropske unije i još nekolicine zemalja).

Očigledno je da se ruski politički stratezi užurbano bave prebrojavanjem onih zemalja koje im pružaju podršku ili u najmanju ruku onih koje nisu pokleknule pod pritiskom zapadnih sila, koje su bile suzdržane u glasanju u UN-u i nisu osudile rusku invaziju Ukrajine, ili nisu pristale na uvođenje ekonomskih sankcija Rusiji, kako su to od njih očekivale bogate i moćne zapadne sile. U principu, afričke zemlje nikad nisu uvodile sankcije niti jednoj državi, osim Južnoj Africi, a pogotovo ne silama poput Rusije, od koje u dobroj mjeri zavise kada se radi o opskrbi naoružanjem, podršci u Vijeću sigurnosti UN-a, žitaricama, gnojivom ili energentima. Ruska diplomatija nastoji službenu Moskvu predstaviti ne samo kao globalno značajan i relevantan faktor uprkos nametnutim sankcijama i izolaciji Rusije od Zapada već također kao jednog od globalnih lidera od kojeg zavisi da li će zemlje trećeg svijeta osloboditi dominacije unipolarne američke liberalne hegemonije, kao što je to proklamirao Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije, u svom revolucionarnom manifestu.

Ova škola mišljenja pokušava prirodnu tranziciju svijeta iz monopolarnog svjetskog poretka u novi globalni poredak ili multipolarnost ubrzati svojim propagandnim medijskim mahinacijama, tvrdi da su samo one države koje se nalaze u američkoj sferi interesa, a koje su dio tzv. zlatne milijarde (global billion), misleći pritom na milijardu ljudi koji žive u bogatim zemljama Zapada i onim na Istoku koje se smatraju bliskim američkim saveznicima, podlegle američkim pritiscima glede izolacije Rusije, uvođenja sankcija, dok niti jedna država globalnog juga to nije učinila. To također, tvrdi ovaj narativ, dokazuje da su samo zemlje trećeg svijeta ili globalnog juga istinski suverene države, dok su evropske zemlje i drugi američki saveznici, npr. Kanada ili Australija, tek neoimperijalni vazali Amerike. Po ovoj logici, čak je i “vojna hunta u Maliju, koja je na vlast u ovoj zemlji došla pučem, nezavisnija od ekonomski moćne Njemačke, a mali i siromašni Tadžikistan ima više suvereniteta nego moćna Francuska”. Ova škola mišljenja, koja nije marginalna i koja Rusiju želi predstaviti kao avangardnu silu koja oblikuje novi multipolarni svijet i koja Afriku želi potpuno “osloboditi od neokolonijalizma i dovršiti njen proces dekolonizacije koji još uvijek traje”, koristi priliku rata protiv Ukrajine i zapadnu politiku izolacije Moskve kako bi Rusiju predstavila kao ključnog nosioca promjena u međunarodnim odnosima u ovom kritičnom povijesnom trenutku. 

SVIJET SE MIJENJA

Tačno je da se svijet mijenja. Nema sumnje da međunarodni odnosi prolaze kroz neke fundamentalne izazove i promjene sistemskog tipa uslijed slabljenja američke globalne supremacije koju je američki komentator Charles Krauthammer svojevremeno nazvao unipolarnim trenutkom (unipolar moment), koji je trajao otprilike dvije i po decenije, počevši od pada Berlinskog zida pa do 2013, kada Kina već postaje ozbiljan rival Americi kao druga najveća ekonomska, tehnološka i vojna sila svijeta. Ipak, bilo bi posve pogrešno precjenjivati značaj i kapacitet Rusije kao supersile koja to nije na ozbiljnije sistemske promjene u globalnom poretku. Regionalne multilateralne organizacije, Arapska liga ili Afrička unija, pa čak i Šangajska organizacija za saradnju (SCO), bez obzira na njihove ambicije, trenutno nisu i dugo neće biti ni izbliza kadre utjecati na globalne tokove, a pogotovo ne na sistemske promjene međunarodnih odnosa. Primjerice, Arapska liga decenijama nije bila kadra uspješno riješiti jedan od gorućih problema arapskog svijeta, palestinsko pitanje, a da ne govorimo da ne može utjecati na neka druga diplomatska dešavanja izvan regije kojoj pripada. Također, SCO, bez obzira na ambicije ove multilateralne organizacije, još uvijek nema kapacitet niti političku volju da uređuje političke odnose u Srednjoj Aziji, a nije bila kadra niti riješiti problem rata u Afganistanu koji je trajao više od četiri decenije.

 

Posmatrano očima ruske perspektive, za zemlje globalnog juga od zemalja bogatog zapada nema nikakve fajde, jer zemlje zapada, prema ruskoj propagandi, sve više postaju relikti prošlosti čije liderstvo u domenu međunarodnih odnosa sve više pada u sjenu i bit će zamijenjeno alternativom koju pripremaju zemlje globalnog juga ili tzv. trećeg svijeta koje će zauzeti ključnu ulogu u oblikovanju budućeg, novog svjetskog poretka u nastajanju. Zemljama koje danas čine savez s Amerikom bit će uskraćena šansa i pravo da sudjeluju u kreiranju novog, multipolarnog svijeta. Ruska propaganda pokušava, dakle, predstaviti zemlje zapada i dinamične azijske američke saveznike, izoliranim od ostataka većine svjetske populacije, posebno od stotinjak zemalja koje danas sudjeluju u kreiranju novog globalnog poretka koji je u fazi sistemske tranzicije. Ova invertirana prizma Rusiju želi predstaviti kao avangardu novog svjetskog poretka, dok Ameriku i Evropu i njihove saveznike nastoji percipirati kao izolirane od ostatka svijeta. One se, dakle, na taj način samoizoliraju, odričući se prava na učešće u oblikovanju novog svjetskog poretka u nastajanju, koji se gradi na bazi interesa zemalja trećeg svijeta, i to prvi put u novijoj povijesti čovječanstva (najmanje posljednjih 500 godina). Jedna od temeljnih poluga tog procesa jeste dedolarizacija, koja se postepeno uvodi kada je riječ o međusobnoj trgovini među zemljama globalnog juga. Ovu, kako je ruski narativ naziva, globalnu revoluciju potaknula je Rusija, vjerovali ili ne, svojom invazijom Ukrajine. 

Frapantno je zabrinjavajuća logika da se agresija na jednu suverenu državu Evrope, bez obzira na sve moguće uzroke koji su do toga doveli i nagomilane neriješene probleme između Rusije i Ukrajine, ili Rusije i Zapada, licemjernost zapadne, kako američke, tako i evropske politike glede odnosa s Rusijom zbog inertnosti i nedostatka strateške neovisnosti i autonomnosti evropske politike, pokušava predstaviti kao međaš i pozitivna prekretnica u međunarodnim odnosima. Također, bilo bi posve pogrešno neutralnost mnogih zemalja u svijetu prema rusko-ukrajinskom ratu protumačiti kao prihvatanje Rusije kao nekog novog uzora ili lidera nezapadnih zemalja, ali Rusija to upravo želi tako predstaviti ostatku svijeta, iako to nije tačno. Svijet se zaista mijenja, međunarodni poredak se mijenja, unipolarna američka dominacija više nema moć kontrole i oblikovanja svijeta na način kako je to imala prije dvije ili tri decenije. Američki hegemonistički sistem više nije globalna opcija koja se ozbiljno razmatra čak ni u samom Washingtonu. To uopće ne znači da svijet automatski preko noći postaje multipolaran, a još manje da je Rusija glavni nosilac i lider te buduće multipolarnosti. Naprotiv, ozbiljnije analize i promatranja sistemskih promjena globalnog poretka i međunarodnih odnosa drže da se dešavaju ozbiljne, čak dramatične promjene i gibanja koja bi se mogla ocijeniti tektonskim pomjeranjem, posebno ekonomske, ali još uvijek ne i političke moći, sa zapada na istok. Štaviše, ozbiljne analize ukazuju na promjenu svjetskog poretka, i to iz unipolarnog ili monopolarnog u bipolarni, ali taj bipolarni poredak više uopće neće biti niti nalik nekadašnjoj hladnoratovskoj podjeli svijeta da sfere utjecaja SAD-a i SSSR-a. To ukazuje na vjerovatnoću da će ovo naše stoljeće biti obilježeno konkurentnim nadmetanjem dvije globalne supersile, još uvijek dominantnog SAD-a i Narodne Republike Kine, koju svi ozbiljniji autoriteti u međunarodnoj politici, npr. Kishore Mahbubani, Graham Allison ili John Mearsheimer (najeminentniji savremeni teoretičar ofanzivnog realizma u međunarodnim odnosima), ocjenjuju kao jedinog stvarnog takmaca SAD-u ili, kako se to u stručnoj literaturi, označava peer competitora. Stoga, diplomatske ekskurzije šefa ruske diplomatije treba shvatiti i kao očajnički pokušaj da se osigura relevancija Rusije u međunarodnim odnosima.

Naravno, Rusija je ogromna zemlja s enormnim prirodnim resursima, rudnim i energetskim, država koja raspolaže ogromnom vojnom silom i najvećom količinom destruktivne moći, barem ako se ona mjeri u broju nuklearnih bojevih glava. Rusija je također velika sila (great power), ali Rusija više nije supersila (superpower) i njena uloga u oblikovanju novog svjetskog poretka, bez obzira na njenu poziciju stalne članice Vijeća sigurnosti u Ujedinjenim nacijama (UN) s pravom veta kojim raspolaže, daleko je od pozicije da može značajnije utjecati na oblikovanje budućeg svjetskog poretka. Rukovodstvo Kremlja, pa i sam Vladimir Putin, duboko je svjesno ove činjenice. Oni znaju da je Washington sve vrijeme ignorirao Moskvu i zahtjeve Vladimira Putina kad je Rusija tražila reorganizaciju sigurnosne arhitekture u Evropi protekle decenije i više, od Putinovog govora na sigurnosnom samitu u Münchenu 2007. Amerikanci, naprosto, nisu smatrali za shodno da treba da ozbiljno razgovaraju s Putinom o tim pitanjima, iako su mnogi američki akademski autoriteti za pitanje odnosa s Rusijom, poput Stephena Cohena, takvu politiku smatrali pogrešnom. Čak je i aktuelni direktor CIA-a u Bidenovoj administraciji William Burns, dok je bio ambasador u Moskvi, ukazivao na potencijalne reakcije Moskve u slučaju širenja NATO-a na istok. Štaviše, Washington je svojim vještinama izvođenja obojenih revolucija 2014. godine proizveo puč u Kijevu i uspio na kormilo Ukrajine dovesti sebi odane političke snage, a u periodu od 2014. do početka ruske agresije na Ukrajinu 24. februara 2022. Washington je sistematski obučavao ukrajinske vojne i paravojne snage, uključujući i one najekstremnije, pronacističke formacije, kako bi se one mogle što efikasnije suprotstaviti proruskim separatistima u regiji Donbas na istoku Ukrajine. Drugim riječima, Washington je Rusiju želio ekonomski, vojno, politički oslabiti i iscrpiti i diplomatski izolirati. Ta politika nastavlja se od 24. februara 2022, ali sada još snažnije i potpuno otvoreno. Washington je, također, uspio svoje evropske saveznike, bez obzira na određeni otpor Njemačke i Francuske, na samom početku uvjeriti da se i one angažiraju kao frontalna snaga koja će uložiti novac, oružje i materijalna sredstva da što je moguće više oslabe Rusiju kako bi ona u Ukrajini doživjela neki novi Afganistan, kako je to bivši SSSR doživio krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, ili pak Washington u Vijetnamu, a u novije vrijeme i u Afganistanu. 

Rusija je, stoga, od SAD-a označena kao remetilački faktor i kao izvor evropske i globalne nestabilnosti, a u naučnim krugovima i literaturi teoretičari međunarodnih odnosa je doživljavaju i predstavljaju kao revizionističku silu koja nastoji povratiti slavu nekadašnje imperijalne Rusije, pa čak i Sovjetskog Saveza. Naravno, takvo što je nemoguće postići, budući da je ruska ekonomija otprilike po visini bruto nacionalnog proizvoda (GDP) na nivou ekonomije Italije. Ruska ekonomija nije dovoljno diversificirana i zasnovana je isključivo na energentima i rudama, što neki na zapadu pejorativno portretiraju kao jednu veliku benzinsku pumpu. Vojna neefikasnost Rusije i njeni gubici u Ukrajini pokazali su da Rusija nema kapacitet da se nosi s modernim silama kakve su SAD ili Kina. Ono što dodatno Rusiju onemogućava da se adekvatno takmiči sa SAD-om jeste nedostatak saveznika. Neki analitičari pokušavaju predstaviti odnose Rusije i Kine kao strateške. Međutim, ne treba zaboraviti činjenicu da u neko dogledno vrijeme postoji mogućnost da Kina i Rusija, bez obzira na današnje dobre odnose, ponovo povedu oružani sukob. Na istoku Rusije, u pograničnim dijelovima s Kinom, živi nekoliko stotina hiljada Kineza. Nije isključena mogućnost da Kina, nekad u budućnosti, kad ojača i postane dominantnija, pokuša taj teritorij Rusije anektirati kao svoj vlastiti. To su ozbiljna pitanja s kojim se moraju suočiti ruski geopolitički stratezi u Kremlju. Osim toga, Rusija, sa svojih 180 miliona stanovnika i ogromnim nenaseljenim teritorijem, nije u poziciji efikasno braniti tako veliki prostor, posebno s obzirom na neprijateljske odnose sa zemljama NATO-a. Stoga preovladava i stanovita paranoja u Moskvi i strah od evropske invazije. Rusku agresiju na Ukrajinu možemo tumačiti na više načina, kao preventivni napad u cilju sprečavanja potencijalne buduće agresije, krađu teritorije i pljačku resursa Ukrajine i kao stvaranje obruča i onemogućavanja Ukrajini da ima prilaz Crnom moru, ali i kao nastojanje Moskve, prvenstveno Vladimira Putina i kruga ljudi koji ga drže na vlasti, da povrati staru slavu Rusije i Moskvu učini globalno relevantnom silom. 

STRATEGIJA FORMIRANJA TREĆEG BLOKA

Uslijed gore navedenih opservacija, mogli bismo zaključiti da strateški planeri u Moskvi, u nastojanju da Rusiju ponovo učine relevantnom u globalnim procesima, disproporcijalno akcenat usredsređuju na multipolarnost i navodnu vodeću ulogu Rusije u tom procesu. To čine upravo svjesni činjenice da svijet ide u pravcu bipolarnog poretka, jer će međunarodne odnose prije svega odrediti način kako će SAD i Kina, kao vodeće supersile danas, urediti svoje odnose. Nastojanje Moskve da se što više približi Indiji i Iranu, a donekle i Republici Türkiye, također treba posmatrati kao strategiju formiranja trećeg bloka zemalja i kao protutežu bipolarnom poretku koji je već nastao.

Frustracije Moskve da bi u slučaju formalne alijanse s Kinom, što ne žele ni jedna ni druga država, mogla postati tek mlađi brat i partner junior velike i moćne Kine guraju Rusiju u pravcu opipavanja potencijalnog saveza s Iranom i nastojanja da očuva bliske strateške veze s Indijom, kako bi ojačala svoju poziciju vis-a-vi Kine, i formirala neku vrstu protuteže pomoću osovine (Rusija – Iran – Indija) spram Kine s jedne, ali i NATO-a s druge strane. Rusija je svjesna da Indija strahuje od Kine kao potencijalnog hegemona u regiji. Indija s Kinom ima trgovinske veze, ali New Delhi nikad nije precizirao čvrstu granicu s Kinom na sjeveru, gdje izbijaju sporadični sukobi. Kupovinu ruskog raketnog sistema S-400 od Indije i stanovitu tehnološku odbrambenu ovisnost Indije o Rusiji u domenu naoružanja Moskva pokušava prikazati kao bliske odnose dviju velikih sila. New Delhi kupovinu nafte od Rusije po sniženim cijenama, koristeći pogodnu priliku da to učini u domaćim valutama, također objašnjava zapadu i ostatku svijeta kao svoje suvereno pravo kojim demonstrira stratešku nezavisnost o bilo kojoj sili. Amerikanci su toga duboko svjesni i, unatoč sankcijama koje je Amerika bila najavila da bi mogla uvesti Indiji zbog saradnje s Moskvom (CASSA), Američki kongres je oprostio. Amerika je ipak pogledala kroz prste New Delhiju i odustala od sankcija kako bi umanjila šanse da se Indija još više približi Rusiji. Amerika odlično razumije Indiju i, kada je riječ o New Delhiju, ova je zemlja američki strateški favorit u regiji Južne Azije koju nipošto ne smije izgubiti. Stoga, strateški planeri u Washingtonu primjenjuju politiku tzv. strateškog strpljenja prema Indiji (strategic patience). Stoga, iako svijet danas možemo posmatrati kao bipolarni, s obzirom na činjenicu da njime dominiraju Amerika i Kina, ipak ne treba posve isključiti mogućnost formiranja neke vrste trećeg pola koji bi činili Rusija, Iran i Indija. S jedne strane, Washington to ne želi ohrabriti, ali s druge strane Washington također s dozom blagonaklonosti ili makar tolerancije posmatra bliske trgovinske odnose Moskve i New Delhija jer ne želi dati povoda Moskvi da se u potpunosti preda zagrljaju Kine, što bi za Ameriku bilo veći problem. Toga je svjesna Indija i to također želi spriječiti New Delhi, tako da odnose Indije i Rusije možemo također tumačiti i kao neku vrstu prećutnog sporazuma koji odgovara i Washingtonu i New Delhiju, a zadovoljna je i Moskva jer na taj način signalizira Pekingu da ipak nije bez prijatelja među velikim igračima i to pruža šansu da je Kina ne proguta kao malog junior-partnera.

S obzirom na činjenicu da se Indija još uvijek, makar formalno, pridržava politike nesvrstanosti ili, kako danas indijski geopolitički stratezi preferiraju izraz, strateške neutralnosti, ili autonomije (strategic autonomy), male su šanse da će Indija dugoročno zadržati svoj današnji odnos prema Moskvi. Naime, protekle decenije Indija se profilirala kao solidan partner SAD-a u regiji. Drugim riječima, Indija je u potpunosti istisnula Pakistan kao nekadašnjeg saveznika Amerike u Južnoj Aziji, a približila se i Izraelu. Neke izraelske kompanije danas u Indiji proizvode sofisticirano naoružanje. Bliskost Indije sa SAD-om i strateški odnosi s Izraelom, snažne veze s američkim saveznicima među bogatim zemljama Arapskog zaljeva (GCC) ukazuje na mogućnost da bi Indija mogla svoje dosadašnje strateške veze s Moskvom zamijeniti čvršćim savezom s Washingtonom na dugoročnom planu. Članstvo Indije u kvadrilateralnom savezu QUAD, kojim dominira SAD, a koji još čine Japan i Australija, dokaz je da Indija u dogledno vrijeme, posebno u strahu od kineske dominacije, postepeno ulazi u savez s Washingtonom. Ovakav raspored snaga eliminira mogućnost formiranja formalnog saveza Rusije, Indije i Irana kao trećeg pola globalne politike, pored Amerike i Kine.

Evropa, koja je prije ukrajinske krize pokazivala znakove i želje za strateškom autonomijom od SAD-a i nezavisnom vanjskom i odbrambenom politikom, mimo Amerike i izvan kišobrana NATO-a, od tog je odustala pod pritiscima SAD-a. Stoga, možemo zaključiti da je američka politika alijansi (saveza) u Evropi, preko NATO-a i na globalnom planu, preko bilateralnih vojnih ugovora, a koje nemaju ni Rusija ni Kina, a Indija posebno, kao neutralna sila, ali, ako se ova velika južnoazijska sila koja će po broju stanovnika uskoro nadmašiti Kinu, kasnije i formalno prikloni Americi, a sve govori da će se to desiti na dugoročnom planu, stoga ruska diplomatija u Africi i turneja Sergeja Lavrova može jedino biti protumačena kao pokušaj da se koliko-toliko Rusija izvuče iz izolacije i potvrdi svoju međunarodnu relevantnost. Ipak, to nipošto ne treba shvatiti kao lidersku poziciju na putu formiranja multipolarnog svijeta po zamisli Putinovih filozofa Aleksandra Dugina i njegovog inspiratora Ivana Ilyina.

Neki ruski propagandisti rusku strategiju održavanja bliskih veza s Indijom i Iranom tumače kao tranzicijski period koji nazivaju multibipolarnim svijetom. Ipak, geopolitička i geoekonomska realnost i puka disproporcionalnost u ekonomskoj moći između proizvoda Kine i Rusije ili pak Kine i Indije dokaz je da će svijet još dugo vremena određivati novi bipolarni poredak kojim će dominirati Washington i Peking.

Od partnerstva i saradnje Amerike i Kine, makar oni bili selektivni, i dakako konkurencije i nadmetanja mirnim putem, ili pak od konflikta među njima, ovisit će i mir, stabilnost i prosperitet globalnog poretka, makar u ovoj prvoj polovini našeg stoljeća. To, naravno, ne znači da sile poput Indije, Rusije, Irana ili Türkiye neće imati globalnu relevantnost. Naprotiv, pomenute zemlje, svaka u svojoj regiji, pa i šire, zadržat će i proširiti svoj utjecaj. Da li će ove nabrojane zemlje biti voljne ili kadre formirati novi blok koji će parirati bipolarnom sistemskom poretku kojim će dominirati Washington i Peking, to će pokazati odnosi ovih zemalja međusobno, a posebno njihove relacije s dvojcem, supersilama Amerikom i Kinom. Indija preferira i ustrajava na politici strateške neovisnosti. Türkiye, pak, koja pripada NATO paktu i kao takva je u ideološkom smislu zapadna sila, posebno je relevantna u smislu da nudi model koji može pomoći u transformaciji NATO-a iz evroatlantskog u azijski, pa čak i globalni savez. Omogućivši stratešku autonomiju i zaštitu nacionalnih interesa država članica, NATO bi se mogao transformirati iz ideološke i zapadne u fleksibilniju i novu alijansu koja bi bila otvorena za multicivilizacijski svijet. Možda Ankara nudi ključ spasa relevantnosti NATO-a. Bila bi to civilizacijska revolucija u kojoj NATO ne bi morao izmišljati neprijatelje kako bi očuvao svoju relevantnost. Test te fleksibilnosti najbolje se može primijetiti u uspjehu Republike Türkiye da, posredujući između Rusije i Ukrajine, dvije zaraćene zemlje s kojim ima dobre odnose, omogući protok žita iz Ukrajine i Rusije i pomogne da se prehrani veliki dio čovječanstva.