Živim u Njemačkoj već skoro deceniju, ali jedini ljudi s kojima sam ikada mogla razgovarati o sukobu na Bliskom istoku su Izraelci i Palestinci. Nijemci su skloni  prekinuti svaki pokušaj konstruktivnog razgovora popularnom frazom da je tema previše komplicirana. Kao posljedice toga, razumijevanje geopolitičkog razvoja u protekle tri decenije rezultat je privatnih razgovora, sigurno skrivenih od osuđujućih očiju njemačkog društva željnog da nam drži predavanja o tome kako je svaka kritika Izraela antisemitska.

Također sam otkrila da javno predstavljanje Jevreja u Njemačkoj zamagljuje poglede nevidljive većine ovdašnjih Židova koji ne pripadaju grupama finansijski podržanim od njemačke država i koji ne naglašavaju stalno izuzetan značaj bezuslovne lojalnosti državi Izrael. Zbog ogromne moći koju imaju službene institucije i zajednice, glasovi koji nisu dio tog definiranog odnosa Njemačke i jevrejske zajednice često bivaju utišani ili diskreditirani, zamijenjeni jačim glasovima Nijemaca čiji kompleksi krivnje za holokaust dovode do toga da fetišiziraju jevrejstvo do tačke opsesivno-kompulzivnog utjelovljenja.

Kada sam nedavno objavila knjigu o raširenom raseljavanju jevrejskog naroda u Njemačkoj od strane jednoumnih oportunista, reakcija je bila indikativna: novinar koji je pisao za njemačke jevrejske novine sve je sveo na mržnju prema Izraelu i moj navodni posttraumatski stres kao žene koja je napustila ultraortodoksnu zajednicu. Bauk jevrejskog naslijeđa dosljedno se koristi za moć, jer je samo jevrejstvo sveto i nedodirljivo.

Kao i većina sekularnih Jevreja u Njemačkoj, navikla sam na agresiju koju prema nama upućuje moćni entitet “zvaničnog judaizma” koji podržava država. Pozorišne predstave koje su dobile ovacije u New Yorku i Tel Avivu otkazuju se u Njemačkoj na njen nalog, autori se povlače, nagrade se povlače ili odgađaju, medijske kuće su pod pritiskom da isključe naše glasove sa svojih platformi. Od 7. oktobra svako ko kritizira njemački odgovor na užasne napade terorističke organizacije Hamas podvrgnut je još većoj marginalizaciji nego inače.

Kada sam posmatrala kako su Palestinci, i muslimani uopće, u Njemačkoj kolektivno odgovorni za napade Hamasa, potpisala sam otvoreno pismo zajedno s više od stotinu jevrejskih akademika, pisaca, umjetnika i mislilaca, u kojem smo tražili od njemačkih političara da ne uklanjaju posljednje preostale sigurne prostore za ljude da izraze svoju tugu i očaj. Zvanična njemačka jevrejska zajednica odmah je reagirala 1. novembra. Naš kada sam se spremala da se pojavim u TV emisiji s vice-kancelarom Robertom Habeckom, poslat mi je snimak posta u kojem njemački jevrejski novinar, koji je napao moju knjigu, javno širi fantaziju o tome da me drže kao taoca u Gazi. Srce mi je stalo.

Odjednom mi je sve bilo jasno. Isti ljudi koji su zahtijevali da svaki musliman u Njemačkoj osudi napade Hamasa, kako bi dobio dozvolu da kaže bilo šta drugo, odobravaju ubistva civila sve dok su ti civili ljudi suprotnih stavova. Bezuvjetna podrška njemačke vlade Izraelu ne samo da je sprečava da osudi smrt civila u Gazi, ona joj također omogućava da ignoriše način na koji se Jevreji koji se ne slažu sa stavovima njemačke vlade u Njemačkoj bacaju pod isti autobus kao i u Izraelu.

Ljudi koji su užasno ubijeni i ranjeni 7. oktobra pripadali su lijevo orijentiranom, sekularnom segmentu izraelskog društva; mnogi od njih bili su aktivisti za miran suživot. Njihova vojna zaštita im je oduzeta zbog radikalnih doseljenika na Zapadnoj obali, od kojih su mnogi militantni fundamentalisti. Za mnoge liberalne Izraelce, državno obećanje sigurnosti za sve Jevreje sada je razotkriveno kao selektivno i uslovno. Slično u Njemačkoj, zaštita Jevreja selektivno se tumači, kao da se odnosi isključivo na one lojalne desničarskoj nacionalističkoj vladi Izraela.

U Izraelu, taoce koje drži Hamas mnogi vide kao već nestale, što je neophodna žrtva relevantna samo u onoj mjeri u kojoj se mogu iskoristiti za opravdanje nasilnog rata koji je čekala vjerska desnica. Za izraelske nacionaliste 7. oktobar bio je njihov lični Dan X, početak ispunjenja eshatološkog biblijskog proročanstva o Gogu i Magogu, dolazak rata koji će okončati sve ratove i uništiti sve strane narode. Mnoge porodice žrtava 7. oktobra, koje su pozvale da se prekine ovaj ciklus užasa, mržnje i nasilja, koje su molile izraelsku vladu da ne traži osvetu u njihovo ime, ne čuju se u Izraelu. A budući da Njemačka sebe vidi kao bezuslovnu saveznicu Izraeloa, kao rezultat Holokausta, oni koji imaju moć i utjecaj u njenom društvu nastoje uspostaviti slične uslove za njen javni diskurs kod kuće.

Neki od talaca koje drži Hamas imaju njemačko državljanstvo, pa kada sam pitala političara iz njemačke vladajuće koalicije kakav je stav vlade o tim ljudima, bila sam šokirana kada je njegov odgovor, u četiri oka, glasio: Das sind doch keine reinen Deutschen, koji se prevodi: pa, to nisu čisti Nijemci. Nije birao između mnoštva savršeno prihvatljivih izraza da se to recimo odnosi na Nijemce s dvojnim državljanstvom, čak nije koristio ni pridjeve da bi ukazao na to da nisu puni ili pravi Nijemci – umjesto toga, iskoristio je stari nacistički izraz za razlikovanje Arijevaca i nearijaca.

Javno, taj isti političar lijevog centra u svakoj prilici trubi o njemačkom proizraelskom stavu u medijima te da treba prihvatiti sve izraelske zahtjeve, čak i ako je rezultat izraelskog bombardiranja ogroman gubitak života civila u Gazi.

Da li je iznenađenje to što se Jevreji u Njemačkoj brinu da opsesija ove zemlje Izraelom ima više veze s njemačkom psihom nego s njihovim sopstvenim osjećajem sigurnosti i pripadnosti?

Ranije ovog mjeseca Habeck je snimio državnički video o antisemitizmu, u kojem je uvjeravao Nijemce da prepoznaje kako je zaštita jevrejskih života od primarne važnosti. Mnogi su to protumačili kao pokušaj da se ojačaju njegove liderske sposobnosti; svakako je to bio jasan pokušaj da se zauzme retorički prostor koji su kancelar Olaf Scholz i drugi važni ministri, kao što je Annalena Baerbock, upadljivo i zabrinjavajuće ostavili praznim.

Nisam planirala svoj desetominutni govor koji sam uputila Habecku tokom svog TV nastupa, ali nešto se dogodilo kao rezultat tog užasnog snimka s ekrana; bacila sam scenario i rekla sve, a srce mi je tada kucalo tako brzo da sam ga čula u ušima, dah mi je bio kratak, a glas drhtao. Rekala sam sve što mi je bilo u srcu i mislima: očaj zbog ovog beskrajnog rata i naše nemoći pred njegovim strahotama; strah od propasti naše civilizacije zbog sve većeg slabljenja sistema vrijednosti koji je drži na okupu; tuga zbog podjele diskursa koji kida veze između prijatelja, porodice i susjeda; frustracija zbog očitog licemjerja koji se koristi za utišavanje kritičarskih glasova; i da, moje razočaranje u samog Habecka, koji je bio toliki svjetionik nade za glasače poput mene na svom nekonvencionalnom putu ka političkom uspjehu.

Pomislila sam na preživjele Holokausta koji su me odgojili i na lekcije koje sam naučila iz literature preživjelih kao što su Primo Levi, Jean Améry, Jorge Semprún i mnogi drugi, i molila sam prorektora da shvati zašto je jedina legitimna lekcija iz užasa Holokausta bila bezuslovna odbrana ljudskih prava za sve.

U nekom trenutku sam mu rekla: “Morat ćeš odlučiti između Izraela i Jevreja.” Zato što te stvari nisu iste, a ponekad su čak i kontradiktorne, jer su mnogi aspekti jevrejskog života ugroženi bezuslovnom lojalnošću državi koja samo neke Jevreje vidi kao vrijedne zaštite.

Mislim da nije očekivao moj govor. Ali on je dao sve od sebe, odgovarajući da, iako je shvatio da je moja perspektiva moralne jasnoće vrijedna divljenja, smatra da nije njegovo mjesto kao političara u Njemačkoj, u zemlji koja je počinila Holokaust, da zauzme tu poziciju. I tako, u tom trenutku, došli smo do tačke u njemačkom diskursu gdje sada otvoreno priznajemo da se Holokaust koristi kao opravdanje za napuštanje moralne jasnoće.

Mnogi Nijemci, uključujući i mene, polagali su nade u Habecka. Vidjeli smo ga kao malog momka, jednog od nas, sanjara i pripovjedača, nekoga ko je otišao u politiku jer je mislio da može da je promijeni – ali umjesto toga, čini se da je politika promijenila njega. Čini se da je usvojio isti transakcijski pristup kao i svi njemački političari koji su bili prije njega. A ako on neće da razgovara s nama, ko će?

Dok krajnje desničarske stranke poput njemačkog AfD-a i francuskog Nacionalnog saveza nastoje da zamagle decenije poricanja holokausta i etničke mržnje zgodnim bezuslovnim zagrljajem Izraela (jer zašto bi nacisti imali problem s Jevrejima koji su daleko?), sada možemo vidjeti koliko smo svi bili u zabludi misleći da ova vrsta moralne dvosmislenosti nije stigla u samo srce liberalnog društva. Izjave krajnje desničarske AfD i vlade lijevog centra u prošlosedmičnoj debati njemačkog parlamenta o historijskoj odgovornosti zemlje prema Jevrejima bile su toliko slične da ih ne bih mogla razdvojiti da to činim do kraja života.

Deborah Feldman je autorica memoara Neortodoksno: Skandalozno odbacivanje mojih hašidskih korijena i, na njemačkom, Judenfetisch