Okrunjen aurom poraza nakon debakla u Nagorno Karabahu, optužen da je izdajica od strane opozicije i napušten od strane svoje saveznice Rusije, Zapada i dijaspore, armenski premijer Nikol Pashinián, tražit će ovog četvrtka u Granadi implementaciju mirovnog sporazuma s Azerbejdžanom.

Tvrdi da njegov susjed neprestano povećava svoje zahtjeve prema Armeniji, ohrabren svojim vojnim pobjedama i povratkom kontrole nad enklavom. U međuvremenu, oko sto hiljada karabaških izbjeglica rašireni su po cijeloj Armeniji, zemlji čije je stanovništvo zasićeno sukobom koji traje više od tri desetljeća i uplašeno mogućnošću novih azerbajdžanskih napada.

“Pashinián nas je prodao. Prije nekoliko godina došao je u Artsakh (kako Armenci zovu Nagorno-Karabah) i rekao 'Artsakh je Armenija'; sada kaže 'Artsakh je Azerbajdžan'. Prevario nas je”, požalila se prije nekoliko dana Susana Gevorkian, koja je nedavno pobjegla iz armenske enklave koja se nalazi na međunarodno priznatoj teritoriji Azerbajdžana.

Bila je jedna od više od 100.000 ljudi koji su, demoralizirani, gladni i traumatizirani, prešli granicu i ostavili praktički praznu teritoriju koja je do prije sedam dana bila naseljena Armencima. Tok za koji neki stručnjaci smatraju da bi mogao "destabilizirati" Armeniju, zemlju od samo 2,8 miliona stanovnika i s malo finansijskih sredstava.

Opozicija direktno krivi Pashiniana za poraz: kako u ratu 2020. godine, koji je armenske oružane snage prisilio na povlačenje s teritorija koji su kontrolirali oko Nagorno Karabaha, tako i u najnovijem, koji je završio kapitulacijom enklave 20. septembra. Haik Mamiyanian, opozicioni zastupnik i čelnik Republikanske stranke, uvjerava da je Pashinian čistkama “uništio armenske oružane snage”, da nije želio mobilizirati svu snagu vojske i da je nakon poraza “lagao” stanovništvu obećavajući uslove pregovora s Azerbejdžanom koje nije ispunio.

Priznavši ove godine suverenitet Bakua nad Nagorno Karabahom, Pashinian mu je dao odriješene ruke da ga "zauzme", a vodeći "užasnu" vanjsku politiku antagonizirao je Rusiju, njenog strateškog partnera, tvrdi Mamiyanian. Zato ga smatra “izdajnikom” i “nelegitimnim” vladarom, koji “nije sposoban pregovarati o mirovnom sporazumu s Azerbejdžanom”.

Stoga Mamiyanian upozorava da će, nakon pauze posljednjih dana kako bi se usredotočila na pomoć raseljenima, njegova stranka nastaviti proteste (prije dvije sedmice završili su neredima s desetinama uhapšenih, uključujući opozicione čelnike).

Izvori bliski armenskoj izvršnoj vlasti vjeruju da su ovi protesti dio "hibridnog rata" iza kojeg vide ruku Rusije, koju optužuju da nije pomogla Armeniji kada ju je Azerbejdžan napao unatoč ugovorima o kolektivnoj odbrani te da njene međupozicijske trupe u Nagorno Karabahu nisu učinile ništa da zaustave azerbejdžansku ofanzivu. Moskva također ne skriva svoje neprijateljstvo prema Pashinianu, kojeg optužuje za gubitak armenske enklave jer se udružio sa Zapadom.

Ni ovo približavanje Evropskoj uniji i SAD-u nije Armeniji donijelo sigurnost. Osim obećanja o nekoliko miliona eura za doprinos potrebama izbjeglica iz Karabaha i nekih izjava u kojima se izražava zabrinutost, jedino se Francuska obavezala prodati oružje Armeniji "kako bi se mogla braniti". Evropska komisija smatra Azerbejdžan "partnerom od povjerenja" za opskrbu energijom kao alternativu ruskom plinu.

“Nakon rata u Ukrajini i s ovim novim hladnim ratom između Zapada i Rusije, nemoguće je da mala zemlja poput Armenije održi ravnotežu u odnosima s oba bloka. A trenutno nas ni Rusija ni Zapad nisu voljni vojno braniti; Možda jedina zemlja koja je spremna to učiniti je Iran, jer se boji povećanja utjecaja Azerbejdžana na Kavkazu, a s njim i njegovog partnera Izraela”, kaže Benjamin Poghosyan, analitičar Instituta za primijenjenu politiku (APRI) u Jerevanu za El Pais.

Među armenskim stanovništvom postoji veliki strah da će Azerbejdžan direktno napasti teritoriju Armenije, što ovaj stručnjak smatra “prilično vjerovatnim”, bilo ovog mjeseca, ako Baku ne postigne očekivane rezultate na samitu u Granadi, bilo slijedećeg proljeća. Pashinianova vlada tvrdi da je za garantiranje opstanka Armenije potrebno potpisati mir s Azerbejdžanom i normalizirati odnose sa Turskom, što bi omogućilo ponovno otvaranje istočne i zapadne granice - zatvorene od 1990-ih - i razbijanje njene izolacije. “Ali za to Azerbejdžan traži ustupke. On je već uništio Nagorno-Karabah, ali čini se da ta cijena nije dovoljna, sada traži više”, jada se Poghosian.

Baku zahtijeva koridor kroz južnu Armeniju, "deokupaciju" nekoliko sićušnih azerbejdžanskih enklava na armenskoj teritoriji (bez stanovništva, ali koje križaju strateške armenske ceste) i povratak Azera koje je Armenija protjerala 1990-ih.

Armenija je prošle sedmice objavila da će povećati svoj vojni budžet na 7,3 posto BDP-a, odnosno do oko 1,3 milijarde eura. Unatoč tome, bit će upola manji od Azerbejdžana, mnogoljudnije i najbogatije zemlje. “Čak i ja, koji sam uvijek bio pacifista i bio u procesima pomirenja s azerbejdžanskim kolegama, sada smatram da se moramo naoružati. Suočeni smo s egzistencijalnom prijetnjom”, kaže Pambujchian.

Ovaj analitičar ne vjeruje da su opozicione demonstracije u stanju srušiti Pashinianovu vladu: “Stanovništvo još manje vjeruje opoziciji, jer oni koji vode proteste su članovi bivših vlada koji također snose odgovornost za sadašnje stanje. Dakle, ako sadašnja Vlada uspije riješiti humanitarnu situaciju izbjeglica i unaprijedi određene reforme koje nude više socijalne pravde, dobit će dovoljnu podršku da zadrži vlast.”

Lideri koji su prethodili sadašnjem premijeru, Robert Kocharian (1998.-2008.) i Serzh Sargsian (2008.-2018.), a koji sada vuku konce protesta, bili su poznati kao “Karabaški klan” jer su dolazili iz enklave. Godinama su kontrolirali poluge moći u Armeniji.

Dijaspora – oko devet miliona Armena koji žive izvan granica Armenije – uvijek je bila važan akter u armenskoj politici i ključni pokretač ulaganja u tu kavkasku zemlju. Nakon kratkog medenog mjeseca na početku njegove vlade, moćne organizacije dijaspore u Europi i Americi okrenule su leđa Pashinianovoj izvršnoj vlasti i približile se opozicionim strankama, uz zadržavanje puno oštrijeg stava prema zahtjevima Azerbejdžana.