U svojoj novoj knjizi Zatočenici geografije britanski novinar Tim Marshall donosi novu dimenziju koncepta geografskog determinizma teritorije kroz prizmu geopolitičke doktrine. “Ako je Putin religiozan čovjek koji snažno podržava Rusku pravoslavnu crkvu, onda je lako moguće da svaku noć prije spavanja tokom molitve pita Boga: 'Zašto nisi stvorio neke planine u Ukrajini?'” Dalje autor svoju tezu simplificira navodeći da upravo sjevernoevropska ravnica predstavlja geografsku i geostratešku fascinaciju Putina i to nije ništa novo. Taj neki novi geografski determinizam koji zarobljava svoje vođe daje im manje manevarskog prostora i manje izbora negoli im se čini. U tom pravcu ide i multiplikacija novih koncepcija i planova invazije Ukrajine koji se ad hoc mijenjaju i dopunjavaju nekim novim redigiranim verzijama.
Ruski kolos kroz historiju ima ogroman teritorij, ali nikada adekvatan demografski potencijal, pri čemu je to jedini razlog zbog kojeg je Evropu, umjesto ruskog, pogodio njemački plimni talas pokorivši je. Prosječan vijek ruskog mužika kraći je od 65 godina i zbog toga se Ruska Federacija nalazi u donjem dijeli liste UN-a po gustini naseljenosti i životnom vijeku. Na globusu nepreglednom prostranstvu od Baltika do Pacifika živi samo 144 miliona ljudi koji su rijetko naseljeni s koncentracijom oko velikih gradova pri čemu su stepska prostranstva rijetko ili nikako naseljena. Kao takva, Ruska Federacija u vojnom smislu, čak i uz redovno (obavezno) dvanaestomjesečno služenje vojnog roka, ne može ponuditi bez opšte mobilizacije i aktiviranja rezerve ratnu armiju koja premašuje 900.000 vojnika.
U tom smislu, uslijed velikih i neočekivanih gubitaka u Ukrajini, vojno-politički vrh Ruske Federacije načinio je čitav niz pogrešnih poteza čije će se konsekvence osjećati pogotovo u novoj fazi sukoba. A još je maršal pobjede, veliki Georgij Konstantinovič Žukov, napisao: “Armija je instrument rata, ona postoji u cilju oružane borbe protiv neprijatelja otadžbine i za tu borbu ona mora prije svega taktički da bude pripremljena. U protivnom, ona će biti primorana da uči u toku borbe, trpeći pri tome velike gubitke.”
Ukrajinsko Ministarstvo odbrane još je sredinom marta pokrenulo web-stranicu Okupant.rf, koja pruža informacije o zarobljenim ruskim vojnicima. Ova stranica dodatno je uvjerila rusko javno mnijenje da rat postaje besmisleniji iz dana u dan, pri čemu mladi regruti bivaju zarobljeni, te u videoporukama pozdravljaju svoje majke. Ova bizarna praksa pruža rezultate i broj ruskih zarobljenika od tada je sve veći, a dominiraju mladi regruti podignuti iz rezerve i mobilizirani u prvom talasu mobilizacije. Golobradi mladići umuljani od blata, u krupnom kadru gledajući u prazno, zasigurno proklinju besmislenost rata u koji su poslani uz stalnu potku da im je rat predstavljen kao vježba. Koliko je ruskom vojnom vrhu dogorjelo do noktiju, pokazuju i ubrzani procesi diplomiranja kadeta vojnih akademija u višim vojnim školama u Ruskoj Federaciji.
S druge strane, mobilizacija je proglašena (ciljano) u najsiromašnijim dijelovima Ruske Federacije, kao što su Dagestan, Ingušetija, Permska oblast, te u raznim centralnoazijskim zabitima. Ne treba očekivati da će hladnokrvni Sibirci imati drugačiju motivaciju i borbeni moral od onog u Čečeniji, kada je pljačka bila i motiv i ratni cilj hordi koje su pljačkale. Sveukupno, procjena je da Ruska Federacija ima oko 2 miliona vojnika rezervnog poziva, pri čemu je njihova borbena gotovost nepoznata kao i nivo opremljenosti. Dugoročno, postoji aktivna rezerva koja je angažirana već jednim dijelom i ona broji oko 60.000 dobro opremljenih vojnika. Operacije strategijskog ranga kakve su planirane na jugu Ukrajine iziskuju duplo veći broj trupa od onih koje su angažirane, što znači da bi uskoro rezerva mogla biti podignuta na oružje. Ali što to dugoročno znači?
Da bi se inertna rezerva uvojničila, potrebno je minimalno tri mjeseca osnovne obuke bez specijalističkih obuka, pri čemu opet govorimo o snagama male borbene vrijednosti. Na terenu je moral ruske trupe smrvljen i za to postoji čitav niz razloga koji su do invazije na Ukrajinu bili manje uočljivi. Na teren se šalju štabni oficiri koji nemaju predstavu operativno-taktičkog izvođenja borbenih dejstava, zbog čega je poginulo devet ruskih generala. Međutim, ne treba se baviti posljedicama koliko uzrocima poljuljanog borbenog morala i sve smanjenije borbene vrijednosti ruskih trupa. Nekoliko je uzroka koji su samo multiplicirali posljedice: 1) neriješen socijalno-materijalni status (plata profesionalnog vojnika ruske armije jeste oko 500 dolara),više od 100.000 vojnika pod ugovorom još nema riješeno stambeno pitanje, loši zdravstveni uvjeti vojnika koji u velikom broju nemaju odgovarajuću stručnu spremu, više od 40 posto brakova vojnika i oficira ruske armije se raspada; 2) dedovščina – ritualno iživljavanje nad sebi potčinjenim podoficirima i vojnicima koje baštini u dugoj historiji ruska vojska, pri čemu čak ni sovjetska doktrina to nije uspjela suzbiti, mladi regruti posebna su fiksacija te vrste mučenja i zlostavljanja, pa čak i seksualna zlostavljanja koja kulminiraju osvetom i ubistvima (BBC je otkrio da je u 2007. godini 341 vojnik počinio samoubistvo); 3) logistički krah (napredovanjem u početnim fazama invazije logističke baze ostale su daleko iza jedinica na prednjem kraju pa su vojnici bili prinuđeni popravljati opremu bez stručnih znanja i adekvatnih radionica u pozadini, s druge strane, isporuka hrane vrlo je neredovna, gladni vojnici prinuđeni su krasti hranu iz samoposluga u okupiranim mjestima.
Ova tri ključna razloga rezultat su brzopletosti i potcjenjivačke samouvjerenosti ruskih planera koji sada imaju čitav niz problema koji će se dodatno pogoršavati uvođenjem novih trupa u borbeni poredak. Čistke postaju sve češće i kriza na frontu i njegovoj pozadini mora se brzo konsolidirati, Putinu treba vatrogasac, treba mu general kakav je bio Staljinov spasilac Georgij Konstantinovič Žukov. Da li će ga naći u generalu Aleksandru Dvornikovu, kojeg prati diskutabilan oreol nepobjedivosti?
Kada ratni planovi zakažu, svakom režimu i svakoj armiji potrebni su beskrupulozni i hladnokrvni generali riješeni sprovesti ratne ciljeve. Takvi ljudi daleko su od etalona školskog oficira, ali su neophodni jer su lišeni svih moralnih skrupula, spremni da koketiraju i s ratnim zločinom ako je to potrebno. Historija pamti mnoge bandoglave i tvrdoglave pa i frenetično samouvjerene vojskovođe koji su najgorim od najgorih tirana ljudske povijesti vrlo često znali odgovarati i reći ne. Od Von Mansteina, pruskog feldmaršala koji je potcjenjivački znao da uvrijedi Hitlera da on kao kaplar Prvog svjetskog rata zna najbolje šta su odnosi pozadine i fronta, pa do Konstantina Rokossovskog, koji bi istrajao na svojim operativno-taktičkim zamislima čak i kada ga Staljin dva puta odbije.
U tu plejadu ludo odvažnih, arogantnih, ali ujedno i briljantnih vojnih umova spadao je i maršal pobjede, već citirani Georgij Konstantinovič Žukov. Takav oreol vatrogasca ruskih ratova prati generala kojeg nazivaju Putinovim Žukovom, spasiocem kampanje u Siriji, dokazanom oficiru iz Čečenije. Riječ je o generalpukovniku Aleksandru Dvornikovu, udžbeničkom proizvodu sovjetske vojne doktrine i misli, koji je javnosti postao poznat tek 2016. godine, kada je preuzeo komandu nad Južnim vojnim okrugom ruske armije. Inače, Južni vojni okrug ruske armije smatra se najsnažnijim vojnim okrugom u Ruskoj Federaciji i kao takav snažna je odskočna daska za prodor u ruski generalštab kao i sam vojni vrh. Za sve ono što će u vojnoj karijeri postići veoma bitan moment odigrat će i njegov zavičaj, daleki istok Ruske Federacije i rodni grad Usurijsk na rusko-kineskoj granici.
Taj nemilosrdni pejzaž ruskih gorštaka stoljećima je davao izuzetne vojskovođe kakvi su vojni teoretičari i generali Boris Šapošnjikov ili Mihail Frunze. Sam Dvornikov završio je Vojnu akademiju Frunze uz rodovsku izobrazbu za oklopno-mehanizovane snage. Vatreno krštenje imao je 1994. godine u Čečeniji. Nakon uspješnog angažmana njegova karijera od tada imat će samo uspon. Najveći uspjeh bit će imenovanje Dvornikova na mjesto komandanta Južnog vojnog okruga 2016. godine. U Siriju će biti poslan krajem 2016. godine kako bi konsolidirao i iznova preustrojio snage lojalne režimu Bashara al- Assada u Damasku, odnosno ono što je ostalo od sirijske armije. Sve po redoslijedu, ruska strana dobila je na korištenje aerodrom i vojnu bazu Hmejmim te pomorsku luku Tartus u sjeverozapadnoj pokrajini Latakija.
Generalpukovnik Dvornikov je u Siriji rukovodio operacijama ruskog ratnog zrakoplovstva iz dubine svoje komande unutar kompleksa baze Hmejmim. Doktrina upotrebe ruskih ekspedicionih snaga u Siriji bila je specifična s obzirom na to da su pripadnici kopnene komponente kontingenta bili malobrojni i uglavnom su obezbjeđivali kontrolne punktove na putnim komunikacijama te osiguravali ruske vojne instalacije i postrojenja. Glavni zadaci za rusku stranu bili su uspostaviti efektivnu zračnu kontrolu u sadjestvu sa sirijskim protivvazdušnim snagama, te onda djelovati iz zraka raketnim udarima i bombardiranjem po ciljevima tzv. Islamske države i Sirijske slobodne armije. Sve ove zadatke uspješno je proveo generalpukovnik Dvornikov, stvorivši uvjete da njegova zrakoplovna eskadrila djeluje po ciljevima, ali i Kaspijska flotila krstarećim raketama iz Kaspijskog jezera.
Iz Sirije će general ponijeti nadimak Mesara od Sirije, s obzirom na svoju beskrupuloznost prilikom selekcije vojnih ciljeva u gusto naseljenim gradovima Homsa, Alepa, Gute, Raqqe i drugih. Nije se general libio izdati naređenje za raketne udare i bombardiranje bolnica, vrtića i škola, prilikom čega je prouzrokovana strahovita kolateralna šteta i civilne žrtve. Sveukupno je naredio izvođenje više od 9.000 borbenih naleta ruske avijacije, uništivši više od 200 naftnih postrojenja i instalacija pod kontrolom “Islamske države”. Na terenu je ovaj rat za generalpukovnika Dvornikova bio olakšan činjenicom da (regularne) ruske trupe ne učestvuju u borbenim dejstvima na kopnu. Dvornikov je jedan od rijetkih ruskih generala koji ima iskustvo rukovođenja i komandiranja plaćeničkim formacijama kakva je grupacija “Wagner”, koja je u Siriji djelovala kao udarna pesnica velike borbene moći i snage ondje gdje bi lokalne jedinice zakazale.
Za svoje zasluge bombardiranja vrtića i bolnica 2017. godine dobit će orden Heroja Ruske Federacije, pri čemu će u jednom trenutku ozbiljno narušiti savezništvo s “Hezbollahom” s obzirom na neslaganja u autonomiji komandanata tog proiranskog borbenog krila. Ipak će u interesu očuvanja tih odnosa biti povučen u Rusiju kao pobjednik uz sve počasti, da bi mu bila ukazana još jedna povjerljiva zadaća, a to je imenovanje za glavnokomandujućeg snaga koje učestvuju u invaziji Ukrajine.
Dugoročno, šta možemo u Ukrajini očekivati od generalpukovnika Dvornikova, pokazao je i raketni udar na kolodvor u Kramatorsku, prilikom čega je ranjeno više od stotinu ljudi, a poginulo pedeset. To je generalski habitus koji će se manifestirati kroz sve razornije raketiranje i bombardiranje Odese, Harkova i drugih gradova, pri čemu će biti cilj roterdamskim scenarijom natjerati civilno stanovništvo na predaju s teškim civilnim žrtvama i materijalnim štetama. Za razliku od ratišta u Siriji, mnogo toga će nedostajati Dvornikovu u Ukrajini, prije svega beskrupulozne trupe “Hezbollaha” i sirijske armije koje na terenu rade prljavi posao dok ruska strana djeluje iz zraka po ciljevima. Još će više Dvornikovu nedostajati zračna premoć i kontrola zračnog prostora, pri čemu će general to pokušati nadomjestiti velikom vatrenom moći vučne i samohodne te raketne artiljerije.
Jedan od uvjeta generalpukovnika Dvornikova prilikom preuzimanja pozicije glavnokomandujućeg operacijama u Ukrajini bio je angažman najelitnije jedinice sirijske armije, čuvenih Tigrovih snaga. To je 25. divizija za specijalne operacije sirijske armije, formacijski u sastavu 4. brigade sirijske armije. Iako neobičan formacijski ustroj da je divizija dio brigade, suštinski modularnost imenovanja i formacijskog sastava prilikom kreiranja jedinica nije bila meritum sirijskim generalima tokom građanskog rata. Poznata po zlu i nemilosrdnosti s bojnim pokličem ili Assad ili spržena zemlja, 4. brigada je elita sirijske vojske pod komandom Mahera al-Assada, brata predsjednika Sirije Bashara Assada. Tigrove snage pod kontrolom sirijskog tigra, generalmajora Suheila al-Hassana, broje oko 5.000 boraca. Jedinica se dokazala tokom građanskog rata u Siriji kao vrlo nemilosrdna i na svom ratnom računu ima nekoliko masakara i ratnih zločina, kao u Hami 2012, kada su pripadnici ove jedinice pobili više od 200 demonstranata ili u Saidi više od stotinu.
Dolaskom ruskih snaga u Siriju 2015. godine, ova jedinica je opremljena ruskim jurišnim puškama AK-74M, kao i vodom tenkova T-90. Jedinica se sastoji od 24 jurišne čete koje su formacijski snažnije od četa i cjelokupan broj nominalno aktivnih 5.000 boraca značajno je veći. Jedinica se posebno dokazala u borbama za Gutu, Hamu, Idlib, Alep, Homs, pri čemu su najteže zadatke u gusto naseljenim četvrtima obavljali s velikim uspjehom. Opremljena savremenim ruskim naoružanjem i uniformama, ova formacija ima veliku borbenu vrijednost kao specijalistička jedinica za protivterorističku borbu ili kao jedinica za blisku borbu u gradskim četvrtima.
Njena upotreba u Ukrajini bi mogla biti popraćena teroriziranjem ukrajinskog stanovništva i nameće se pitanje kako to misle ruski generali na terenu obuzdati jedinicu kojoj ubistva civila nisu nepoznanica, već često ratni trofej. Detaširanje ove jedinice u Ukrajinu dodatno pojašnjava budućnost operacija ruske armije u Ukrajini, pri čemu će generalpukovnik Dvornikov pokušati rasteretiti domaće javno mnijenje razdraženo pogibijama ruske djece.
