Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović već duže vrijeme ne govori pozitivno o Bosni i Hercegovini. S druge strane, premijer Andrej Plenković, koji i sam, blago rečeno, nema tako dobre odnose s prvim čovjekom susjedne nam države, odmjereno, diplomatski nastupa prema nama. Izmjene izbornog zakonodavstva jedno je od najaktuelnijih političkih pitanja u BiH i ono bez dvojbe u velikoj mjeri određuje kakav će odnos visoki hrvatski zvaničnici imati prema BiH. Ova tema, između ostalog, bila je jedan od presudnih faktora za bratimljenje Dragana Čovića i Milorada Dodika, osovine koja nas, prema mišljenju mnogih, vuče nazad, koja probosanskim političkim snagama remeti nastojanja da naprave kakav-takav napredak.
Davor Gjenero, hrvatski politolog i nezavisni politički konsultant, za Stav je govorio o kompleksnom odnosu Hrvatske i BiH, ali i sve složenijem odnosu Hrvata i Bošnjaka u BiH. Međutim, on je ovu priču znatno proširio, podrobno obrazloživši na koji način međunarodni elementi djeluju na ponašanje predvodnika političkih procesa u ove dvije države. Također, iskazao je žaljenje što je ovaj međuodnos u zadnje vrijeme gotovo u potpunosti determiniran pričom o izmjenama Izbornog zakona BiH koje bi, kako nam je rekao, prvoshodno trebale ići u smjeru poboljšanja statusa nesrba u entitetu Republika srpska iako se Dragan Čović u potpunosti bazirao na federalni dio. Prokomentirao je i nedavnu posjetu hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana ruskom kolegi Sergeju Lavrovu, ali i susret Željka Komšića s papom Franjom u Vatikanu.
Valja istaći i to da se Davor Gjenero usko bavi političkim i stranačkim sistemima, izbornim zakonodavstvom i politikom zaštite ljudskih i manjinskih prava. Jedno vrijeme radio je kao saradnik na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a bio je i savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova.
STAV: “Varničenje” između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića više i nije neka novost. Iako je razumljivo da postoje razlike u poimanju unutrašnje politike kod ova dva lidera, interesantno je kako postoje stanovite razlike i kada je riječ o vanjskoj politici. To je posebno vidljivo u odnosu ovog dvojca prema BiH. Milanović je dosta agresivniji, dok Plenković više diplomatski nastupa.
GJENERO: Ja ne bih govorio o “varničenju”, to je njihov privatni problem, ali bih upozorio na jedan strukturni problem. Andrej Plenković ima svojih mana, ali pripada europskom i euroatlantskom krugu, dok Zoran Milanović pripada krugu u kojem je ključni igrač Rusija, tj. ruski totalitarni vladar Vladimir Putin. Andrej Plenković je demokratski političar uprkos svim njegovim nedostacima, dok Zoran Milanović pripada političkom polju izvan ustavnoga luka, onom polju neracionalnih politika. Jedan od začetnika tog polja neracionalnih politika je bivši američki predsjednik Donald Trump, koji je definirao to polje kao “političko polje alternativnih činjenica”. To je temeljna razlika koja se jasno vidi i u unutrašnjoj i u vanjskoj politici. U unutrašnjosti Andrej Plenković vodi politiku usklađenu s europskom i euroatlantskim javnim politikama, a Zoran Milanović zagovara suverenizam primjeren i liberalnim demokratijama.
Ovo, nažalost, nije paradoksalno iako se na prvi pogled čini uzmemo li u obzir stranačke pripadnosti ovog dvojca. Zoran Milanović ne dolazi iz lijevog ili liberalnog političkog spektra, on se na tom spektru našao kao strano tijelo. Tek je nakon velike smjene vlasti 2000. godine nageo toj političkoj strani, proveo je neprijateljsko preuzimanje važne političke stranke koja je za vrijeme njegovog prethodnika Ivice Račana bila nesumnjivo ključna stranka demokratske ljevice u Hrvatskoj. On je SDP reorganizirao u autoritarnu političku organizaciju. Posljedica toga su unutrašnji sukobi koji su u toj stranci praktično trajali do jučer, eliminiranje demokrata iz nje i njeno stavljanje na marginu političke arene. Ništa od toga nije prouzrokovano djelovanjem njegovih nasljednika Davora Bernardića i Peđe Grbina. Iz ovoga je nastao strah u toj stranci da se išta kaže protiv novog suverenizma i “trumpizma” koje na političkoj sceni implementira Zoran Milanović.
Demokratska tranzicija HDZ-a je isto tako počela 2000. godine, kada smo imali Ivu Sanadera, koji je nacionalizam zamijenio korupcijom, a nakon toga i Jadranku Kosor, koja je pokušala potisnuti korupciju i stranci dati europski profil. Poslije toga je HDZ zapao u krizu, a nekoj vrsti europeizma se vratila s Andrejom Plenkovićem. On je uspio potisnuti desne radikale na unutarstranačke rubove ili u nove, ali marginalne desne radikalne stranke kao što su Domovinski pokret i Hrvatski suverenisti. Most je sada u velikoj mjeri preuzeo tu desnu političku poziciju.
STAV: Kako gledate na nastup Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića prema susjedima, posebno prema BiH?
GJENERO: U ovom odgovoru fokusirat ću se na ponašanje Andreja Plenkovića. Naime, dugo sam predbacivao Andreju Plenkoviću jednu grešku u politici prema BiH – dopustio je da se odnosi ovih dviju zemalja svedu na pitanje položaja Hrvata u BiH. Hrvatska ima prema BiH državni, nacionalni interes, a on je da BiH funkcionira kao jedinstvena, cjelovita, suverena, održiva i nedjeljiva država unutar europskog prostora i euroatlantskih struktura. Taj interes je, meni se čini, ključan za Hrvatsku, sve ostalo znači stravičnu stratešku ugroženost Hrvatske s manjeg dijela teritorije BiH. Hrvatska ima silan interes da BiH što prije pristupi Europskoj uniji i NATO savezu, to je jedan od izrazito dobrih aspekata koje je Vesna Pusić zagovarala u Ministarstvu vanjskih poslova. Nažalost, do prije sastanka Andreja Plenkovića i Bakira Izetbegovića u Dubrovniku taj je aspekt hrvatskog odnosa prema BiH bio u drugom planu. Stvari su se počele mijenjati i to se moglo vidjeti i iz ne tako davnog razgovora ministara vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana i Bisere Turković, tu se već napravio prvi korak u pravom smjeru. Silno je važno što su Andrej Plenković i Bakir Izetbegović u Dubrovniku jednako ozbiljno razgovarali o izmjenama izbornog zakonodavstva i izgradnji plinske “Južne interkonekcije”, silno je važno pomoći BiH da se izvuče iz geopolitičkih kliješta u koja su je smjestili Vladimir Putin i Aleksandar Vučić sa svojim poltronom Miloradom Dodikom. Doveli su BiH u poziciju energetske i geopolitičke ovisnosti o Rusiji. Nikome nije u interesu kao Hrvatskoj da BiH funkcionira kako treba i da njen kompletan teritorij postane dio europskog i euroatlantskog prostora. S tim ciljem je konačno počela djelovati i politika Joea Bidena. Uvođenje sankcija Miloradu Dodiku i njegovim sljedbenicima je odličan potez, a i EU je počela pratiti SAD, iako vrlo tiho. Uprkos činjenici da nema konsenzusa, pronašla je način da privremenim, neproglašenim sankcijama, tj. suspendiranjem pomoći, pošalje jasnu poruku da se ono šta radi Milorad Dodik neće tolerirati ni u EU. Važno je i ono šta radi nova njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, ali i to što se liberalna vlada Nizozemske pridružila toj politici. U Europi se stvara jedan ozbiljan blok protiv razaranja BiH i vidi se da je Dragan Čović, koji nije nimalo glup čovjek, koji razumije politiku, shvatio da više nema manevarski prostor koji je sve donedavno imao. Ovo sve znači da će donošenje novog Izbornog zakona BiH ići u pravom smjeru.
STAV: Kako trenutna vladajuća garnitura u Hrvatskoj gleda na proces izmjena izbornog zakonodavstva u BiH? Je li njihov pogled dobar za BiH, ali i za stabilnost regije?
GJENERO: Hrvatska ima vrlo osjetljiv problem, a to je da u njoj preovladavaju dvije politike – jedna je ona Zorana Milanovića, a druga Andreja Plenkovića i njegove vlade. Zoran Milanović nastoji svim silama opstruirati dijalog Hrvata i Bošnjaka u Federaciji Bosne i Hercegovine i utjecati na to da se EU i SAD povuku iz rješavanja problema u BiH, da se napusti strategija po kojoj bi se najprije trebala riješiti situacija u FBiH kako bi zajedno Hrvati i Bošnjaci utjecali na osiguravanje jedinstvene i održive BiH. To je, po meni, jedina održiva strategija. Cilj Zorana Milanovića je protjerati europski i euroatlantski faktor iz BiH i uvesti u igru igrače Vladimira Putina. On ne skriva svoj prijezir prema europskim institucijama i antagonizira sve europske politike koje su zasnovane na vrijednostima, zbog čega mu je svojevremeno i trebao napad na Nizozemsku, a nedvosmisleno je govorio i to da SAD, gdje god da se pojave, stvaraju haos i da bi se trebale povući. Sjetimo se i toga da je odnos Zorana Milanovića i Njemačke bio katastrofalan za vrijeme Angele Merkel, a pretpostaviti je da će s Olafom Scholzom biti još gori. Andrej Plenković je, s druge strane, svjestan da Hrvatska mora igrati unutar europskih okvira. Hrvatska u tim europskim okvirima snažno lobira za interese Hrvata u BiH, ali, nažalost, kod tog lobiranja se zanemaruje interes onog dijela hrvatskog korpusa koji nije lociran u zapadnoj Hercegovini i onog dijela hrvatskog korpusa koji je izrazito konstruktivno i patriotski nastrojen prema BiH, onih koji svoja pitanja žele rješavati u Sarajevu.
STAV: Šta je toliko pošlo po zlu da visoki zvaničnici iz Hrvatske, konkretno Zoran Milanović, omalovažavaju i unižavaju Genocid nad Bošnjacima?
GJENERO: To je nešto ne može objasniti politolog, mentalno stanje koje je do toga dovelo mislim da je u nadležnosti stručnjaka jedne grane medicinske struke.
STAV: U nekoliko navrata spomenuli ste Rusiju. Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman nedavno je boravio u posjeti Ruskoj Federaciji na poziv ruskog kolege Sergeja Lavrova. Kako komentirate ovu posjetu i izjave učesnika nakon susreta?
GJENERO: S tačke gledišta BiH, ja tome ne bih pridavao veliki značaj. BiH spada u europski i euroatlantski prostor i nikome nije važno to šta misli o odnosima unutar BiH Sergej Lavrov i njegov poslodavac, zli patuljak iz Kremlja Vladimir Putin. Kada govorimo o Hrvatskoj, ovaj susret je bio bitan zbog modernih odnosa i neutraliziranja uloge Zorana Milanovića na hrvatskoj političkoj sceni.
STAV: Dok su u Moskvi razgovarali Gordan Grlić Radman i Sergej Lavrov, u Vatikanu je upriličen susret Željka Komšića i pape Franje.
GJENERO: Na tom susretu je bilo potpuno jasno da vatikanska diplomatija pretpostavlja kako pregovori između Hrvata i Bošnjaka o izbornom zakonodavstvu idu u pravom smjeru i da je Željko Komšić slijepa ulica iz prošlosti bez ikakve političke budućnosti. To je u izjavama državnog sekretara kardinala Pietra Parolina i naznačeno. Željko Komšić je kurtoazno primljen, ali je dobio sve od Vatikana, osim podrške za ličnu poziciju. Ostalo je potpuno jasno i to da Sveta stolica vidi BiH kao jedinstvenu državu koja pripada europskoj porodici.
STAV: Šta bi se moglo desiti ako bi Željko Komšić bio ponovno izabran za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda?
GJENERO: Željko Komšić bi mogao biti izabran samo ako ne dođe do izmjene izbornog zakonodavstva. To bi ujedno bio veliki neuspjeh i europske i američke politike, a ne vjerujem da će se to dogoditi. Željko Komšić nije vukao krive poteze kao član kolektivnog šefa države, ali njegova pozicija šalje krivu poruku. Smatram da je to i Bakiru Izetbegoviću, po onome šta govori, potpuno jasno. Usput, ono što generalno Bakir Izetbegović u posljednje vrijeme govori i radi je izrazito dobro i za BiH, i za Stranku demokratske akcije, ali i odnose Hrvata i Bošnjaka. Ne želim uopće razmišljati o mogućnosti bojkota izbora ili bojkota rada institucija nakon izbora. Dragan Čović je, vođen onim što se trenutno dešava Miloradu Dodiku, vjerovatno naučio da demokratska američka administracija neće podnositi opstrukcije institucija.
STAV: Jesu li Hrvati zaista toliko ugroženi u BiH kako predstavlja Dragan Čović? Bakir Izetbegović stalno ističe da je konkretno HDZ-u sporna samo pozicija člana Predsjedništva BiH iako im na federalnom nivou pripada dobar dio političkog kolača.
GJENERO: Hrvati u BiH su izrazito politički ugroženi, kao i Bošnjaci, ali ne zbog odnosa u FBiH već su obespravljena politička manjina u RS-u. Mene to muči, o tome trebamo pričati. O tome jedino dostojno govori biskup Franjo Komarica, ostali šute. Ova kompletna situacija je izrodila budalaštinu po kojoj je Hrvatima u BiH prirodni saveznik Milorad Dodik. Na teritoriji BiH na kojoj on vlada živi četvrtina hrvatskog življa i pritom nemaju nikakva politička prava. S Bošnjacima je jednaka ili čak gora stvar. Odnos Hrvata i Bošnjaka u većem bh. entitetu je stvar “brušenja”, fine-tuninga. Niko ne može reći da su Hrvati u FBiH obespravljeni, oni imaju svoje političko mjesto unutar tog entiteta. Drugo je sada pitanje zakonske infrastrukture i kako se ta prava ostvaruju.
STAV: Kako je onda došlo do političkog bratimljenja političkih predstavnika Hrvata i Srba u BiH? Vidimo da su sve bliži jedan drugome Dragan Čović i Milorad Dodik. Šta je cilj tog saveza i je li on odobren iz zvaničnog Zagreba i Beograda?
GJENERO: O ovom fenomenu je izvrsno pisao Stjepan Kljuić. On je u jednom svom pismu govorio o izazovima Hrvata u BiH, a posebnu je pažnju posvetio borbi dvije grupacije unutar hrvatskog korpusa koja se vuče još od 1990. godine. Stjepan Kljuić, kao vrsni hrvatski, ali prije svega bh. intelektualac, piše u ime većine Hrvata u BiH, onih koji su dovedeni u nemoguću situaciju, dok Dragan Čović govori iz pozicije interesa samo jednog dijela Hrvata u BiH. On, kao što znate, ima politički predživot koji ga veže, zbog vojske bivše države i posla u vojnoj industriji, za nejavne kanale utjecaja Rusije. Ja veći dio zasluga za to bratimljenje lidera HDZ-a i SNSD-a pripisujem Rusiji nego Hrvatskoj i Srbiji. Rusiji je u interesu izazivati haos na Balkanu, odmrzavati zamrznute sukobe, i u tim okolnostima moralo se izroditi bratstvo Dragana Čovića i Milorada Dodika. Kako god, ne smijemo zanemariti činjenicu da je Dragan Čović politički iskusan i racionalan akter i da on svoju politiku prilagođava postojećim okolnostima. Nakon što je obznanjeno da je sankcioniran Milorad Dodik i njegova klapa, on se nije pojavio na onome što možemo nazvati pogrebnom svečanošću 9. januara u Banjoj Luci. To govori da je on potpuno svjestan činjenice da mač američkih sankcija visi i nad njegovom glavom. Odlučio je da ne potone zajedno s kabadahijom iz Laktaša.
STAV: Hoće li Milorad Dodik u periodu pred nama nastaviti biti jedan od važnijih političkih aktera ili će zbog sankcija SAD-a i potencijalnih sankcija EU biti skrajnut, marginaliziran?
GJENERO: Ja mislim da je i on svjestan da odlazi na političku marginu, ali to ne znači da se u manjem bh. entitetu sprema nešto dobro. Kako ja to vidim, pritiskom da se čelnik SNSD-a vrati u državne institucije Aleksandar Vučić se udaljava od njega. Predsjednik Srbije ima političku alternativu, a sigurno nikada Miloradu Dodiku nije oprostio ni činjenicu da je u vrijeme kada su neoradikali dolazili na vlast u Srbiji podržavao pogodbeni režim Borisa Tadića i njega lično kao predsjedničkog kandidata. Profil Milorada Dodika najbolje je prije nekoliko godina opisao Žarko Puhovski kada je kazao da se pluralizam u RS-u svodi na dvije struje – struju ratnih zločinaca i struju ratnih profitera. Za struju ratnih zločinaca uzimao je SDS, dok je za struju ratnih profitera uzimao Milorada Dodika i SNSD. Toliko o tvrdnji Zorana Milanovića da je Milorad Dodik izašao iz rata čistih ruku. Možda mu ruke i nisu bile krvave, ali su mu džepovi bili puni krvavog novca. Ne treba očekivati da će njegov odlazak pridonijeti drastičnoj promjeni jer se još uvijek ne vidi prisustvo bilo kakve kritičke mase u RS-u spremne za suočavanje s nedavnom prošlošću i za odvajanje od projekta tzv. velike Srbije.
STAV: U vrijeme predsjednika Stjepana Mesića Hrvatska i BiH imale su izuzetno dobre odnose. No kako godine prolaze, čini se da su ove dvije zemlje sve dalje, a samim tim i narodi. Kako vratiti “poljuljano” povjerenje?
GJENERO: Volio bih istaći jednu interesantnu stvar. Nijedna nacionalna zajednica u hrvatsko društvo nije toliko čvrsto integrirana kao što je bošnjačka. Nigdje nema tako finog razumijevanja katoličke i islamske zajednice kao u Hrvatskoj. Trebate znati i to da u dominantnom dijelu Hrvatske nema previše simpatija prema tipu politike koju vodi Dragan Čović, prema njemu postoje vrlo ozbiljne rezerve. Stjepan Mesić je samo prvi počeo glasno i precizno govoriti o vrijednostima prijateljstva Hrvatske i BiH, ali nije bio jedini. Čak i njegov izravni konkurent na prvim predsjedničkim izborima Dražen Budiša misli jednako o BiH. On je izlazio u javnost s preciznijim idejama o tome kako pomoći BiH da se konsolidira. Tu je bio i utjecajni Ivo Banac, koji, nažalost, više nije s nama. Sve nastranu, mogu reći da ja bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću zamjeram to što se nikada nije direktno distancirao od Zorana Milanovića, koji uporno razara tekovine njegove dobre politike prema BiH. To je šteta. Međutim, nije ovdje samo problem u Stjepanu Mesiću, i mnogi drugi kreatori dobrih politika se odbijaju distancirati od trenutnog predsjednika. To je, recimo, već spomenuta Vesna Pusić. Kada je riječ o vraćanju povjerenja između Hrvata i Bošnjaka u BiH, tu je situacija puno složenija. Bez reafirmacije koncepta konstitucionalnog patriotizma, bez jasnog izražavanja lojalnosti BiH kao zajednici koja ima puno veću vrijednost od pukog zbira političkih identiteta Hrvata, Bošnjaka i Srba, toga neće biti. Svi znaju koliko sam kritičan prema Draganu Čoviću, ali sam se razveselio kada je on počeo o sebi govoriti kao o “ustavnom domoljubu”. Također, smatram da bi se BiH trebala riješiti tereta loših usluga Željka Komšića i njegovog lošeg imidža. To će biti određeni doprinos boljem razumijevanju i većem povjerenju Hrvata i Bošnjaka.
