Bivšem gradonačelniku Brčko distrikta BiH Mirsadu Đapi, višestrukom šampionu u preletima iz stranke u stranku, ukazao se njegov nasljednik: Damir Bulčević iz NiP-a. Bulčević je stari uhljebnik iz SDA – prvo kao šef Odjeljenja za privredu, kulturu i sport, a zatim i kao šef inspektorata. Kad je funkcija postala reizborna, a ne doživotna, našao se u NiP-u, stranci s ostalim SDA preletačima.
Đapo kao stari i provjereni majstor manipulacije, muljaže i opsjena na svom Facebook profilu tvrdi da je proces uspostavljanja (prekomponiranja) nove vlasti u Distriktu zvanično započeo zaključkom predsjedništva NiP-a BiH na nedavno održanoj sjednici.
Strateg najvećih brčanskih privrednih i političkih promašaja otkriva još i to da su „projekti izgradnje autoputa Beograd – Banja Luka i Beograd – Sarajevo, most na rijeci Savi, elektrifikacija i modernizacija pruge Brčko – Tuzla u zastoju zbog loših politika, te da su HDZ i SNSD na najvišim razinama uvidjeli da je te procese moguće realizirati samo s partnerima iz osmorke gdje će se uskladiti politike entiteta i države“.
Izjava ove vrste tukne na nipovštinu, iako je izvorno Đapina specijalnost plasiranje lažnih vijesti, objeda i dimnih zavjesa. Stranke tzv. osmorke-šestorke-trojke već su iskazale, a dijelom i učinile na državnom nivou brojne ustupke srpsko-hrvatskom političkom dvojcu na koji se Đapo poziva.
Prosto je nevjerovatno da se još uvijek neko u Distriktu može povesti za stavovima onog koji je u politici Distrikta vedrio i oblačio desetljećima, štiteći isključivo sopstveni interes. Ovaj bivši član SDP, potom osnivač i predsjednik propale stranke Pokret za bolje Brčko, pa član Socijaldemokrata BiH, pa sad NiP-a, još uvijek živi u magli slike o svojoj važnosti i utjecaju. Mirsadu Đapi magično ogledalce odavno ne želi reći da nije najljepši ni najpametniji na svijetu, kao što mu brčanske instance za procesuiranje zloupotreba službenog položaja nikad nisu isporučile fakture za afere „Vindija“, „Bimeks“, „Ficibajer-Prohema“, „Velmu“, „Teslu“ i dr.
Đapino tipovanje na Bulčevića proizvod je želja i namjera samog Bulčevića, koji u zadnje vrijeme pokušava da „neformalno“ ubijedi poslanike bošnjačkog bloka (dva poslanika SBB, nezavisnog zastupnika Abdulaha Iljazovića, jednog zastupnika SDP-a, te dva zastupnika SBiH) da krenu u prekomponiranje vlasti u Distriktu na sličan način kako je to urađeno na državnom nivou, dakle, eliminiranjem SDA i smjenom gradonačelnika Eseda Kadrića. Po djelovanju iz skupštinskih klupa, vidljivo je da su zastupnici SBB-a (Ina Pamučkić i Halil Ljuca), te Abdulah Iljazović skloni političkoj avanturi. U izjavama koje ova ekipa sve češće plasira u medijima van Distrikta tvrde da su već obavljeni razgovori sa SNSD-om i HDZ-om te da su i one saglasne za formiranje nove skupštinske većine.
Sudeći po reakcijama brčanskog SDA, te gradonačelnika Kadrića, „takva priča im je nepoznata“ te aktuelni saziv Vlade funkcionira bez bilo kakvih poteškoća i ništa ne inicira na to da bi mogle nastupiti političke promjene. Iz ovoga bi se moglo zaključiti dvije stvari: ili je u pitanju sigurnost da poslanik SDP-a i dva poslanika SBiH neće prevrnuti ćurak, ili je pak u pitanju politička kratkovidnost brčanske SDA. O čemu se radi, u konačnici, pokazat će vrijeme, odnosno rezultat procesa formiranja vlasti u FBiH. Naravno, treba imati na umu i sve specifičnosti Brčko distrikta BiH, u kome se politički procesi baš uvijek ne preslikavaju po uzorcima iz entiteta i države, a ponekad nemaju ni veze s principima demokratije.
Kako demokratija funkcionira u Distriktu, najbolje pokazuje zahtjev Udruženja poljoprivrednika za smjenu Milenka Ninkovića (SNSD), šefa odjela za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu. Poljoprivrednici smatraju da je Ninković nekompetentan i da sistemski uništava poljoprivredu na ovom području, te da to radi u saradnji s vodstvom brčanske vlasti. Ninković je zahtjev da podnese ostavku obrazložio karakterističnim brčanskim demaršom: „Niste me vi izabrali na ovu poziciju!“
Najava da će za Dan Brčko distrikta BiH pjevati Aca Lukas i da će to koštati 100.000 budžetskih maraka izaziva zgražanje građana, ali i rafalnu paljbu bošnjačke opozicije da je to preveliki trošak u vrijeme ekonomske krize. Taj se argument koristi u obračunu s gradonačelnikom iako nije posve sigurno da on utječe na izbor i iznos koji je namijenjen kontroverznom srbijanskom folkeru, niti su se najglasniji opozicionari (NiP, SBB, Abdulah Iljazović) u svom životu i radu pokazali kao vrli čistunci. Bulčević je prošle godine presuđen za krivično djelo falsifikovanje isprave, a Iljazović je dilovao drogu. Ono što ih drži zajedno jeste golema, ničim utemeljena sujeta i patološka mržnja spram gradonačelnika Kadrića.
U Brčko distriktu BIH, u najužem centru grada, postavljena su tri monumenta posvećena oslobodiocima grada u ratu/agresiji na BiH od 1992. do 1995. Pred gradskom Vijećnicom su tridesetak metara udaljeni jedan od drugog spomenik pripadnicima Armije BiH i spomenik stradalim vojnicima HVO. U neposrednoj blizini Hotela „Jelena“ nalazi se spomenik srpskim oslobodiocima Brčkog.
Neupućen neko pomislio bi da su se vojnici ove tri vojske borile za oslobođenje grada od nekog četvrtog agresora. No historijske činjenice i sudske presude pokazuju da je grad bio okupiran od srpskih „oslobodilaca“, da su nesrbi zatvarani i mučeni u logoru Luka, odvođeni u logor Batkovići, da su civili terorizirani, žene silovane, a da su gole živote stanovništva branili pripadnici Armije BiH i HVO-a. Nakon uspostavljanja distrikta kao posebne administrativne jedinice BiH, zarad lažnog i prividnog pomirenja, multinacionalne političke opsjene o suživotu, u Brčkom su zbog osjetljivosti tih odnosa političari poput nojeva zabadali glave u pijesak, a supervizori održavali takvo stanje ne bi li opravdali svoj projekt koji se primio samo u jednom: teritorijalnom presijecanju entiteta Rs.
No vratimo se spomenicima. Mjesta sjećanja važna su u današnjem društvenom kontekstu jer se izgubila veza sa stvarnom, živom memorijom koja izravno komunicira sa sudionicima i koja teži da se odupre tendencijama relativiziranja onog što se dogodilo. Prošlost je vrijeme koje je imalo svoju sadašnjost, koje je bilo dio svakodnevnog života, dok je u savremeno doba sjećanje – koje povezujemo s povijesnim zbivanjima – institucionalizirano, podvrgnuto birokratskom aparatu koji ga je udaljio od pojedinca. Upravo u tom procesu arhiviranja, a time i institucionaliziranja sjećanja, izgubila se neposrednost u komunikaciji i izravnost razumijevanja određenih događaja. Monumentalne, simboličke spomeničke geste trebale bi biti mjesto jasnog određenja spram konkretnih događaja koje obilježavaju.
Dok stojite kraj nedavno završenog i „puštenog u rad“ spomenika civilnim žrtvama rata u Brčko distriktu BiH (spomenik otkrili predstavnici SDA, SNSD, HDZ, supervizor), ne možete zaključiti „da li se ovaj spomenik zaista odnosi na civile Bošnjake i Hrvate ubijane u etničkom čišćenju Brčkog 1992. godine? Da li se on odnosi na Jevreje i Srbe ubijane 1941. godine za vrijeme NDH u Brčkom? Da li se on odnosi i na ustaše i četnike koji su ubijani od komunističke vlasti, kao i na fiktivne zločine koji su u funkciji izjednačavanja krivice?“ (E. Pašalić)
Osnovna tipološka karakteristika brčanskog spomenika civilnim žrtvama rata jeste birokratsko, neinventivno i površno arhiviranje, pa time i institucionaliziranje sjećanja, kojim se ne potiče komuniciranje i izravno razumijevanje događaja koji se obilježavaju, niti se oslanjaju na materijalnost tragova, izravnost bilježenja i vidljivost šire slike onoga što se dogodilo. Simbolika suze s rupom u sredini ne predstavlja strahote zločina nad civilima, ali zato predstavlja nastavak političkog sljepila koje još uvijek misli da se skrivanjem konkretnih događaja, imena stradalnika i dželata može postići ideal pomirenja, pa i oproštaja. U konkretnom vremenu, spomenik bez imena žrtava isprazna je ljuštura koja onemogućava razumijevanje prirode povijesnih zbivanja u gradu na Savi. Prolaskom ili stajanjem pokraj spomen-obilježja ove vrste morali bi se sjetiti snage žrtve onih koji su za nas otvorili vrata mirnog i spokojnog života. Kraj šuplje suze, pošten i moralan čovjek osjeća se, nažalost, šuplje.