Ne dam nikome da me istjera iz mog grada, Sarajeva, u kom sam rođena i u kom sam odrasla, uzela sam pušku i stala na branik odbrane Bosne i Hercegovine kao dvadesetjednogodišnjakinja, a time sam ujedno ispunila i želju svoga pokojnog oca Danila, a i svoju, priča u ekskluzivnom razgovoru za Anadoliju Danijela Rakić, udato Šahman, pripadnica Diverzantskog odreda Četvrte viteške motorizovane brigade Armije RBiH povodom 15. aprila, Dana Armije RBiH, koja sada živi u Detroitu, u SAD-u.
"Sam 15. april, Dan ARBiH, u meni budi dvojaka sjećanja. Koliko je lijepo toliko je i ružno sjećanje. Lijepo jer se ponosim time što sam bila, što sam radila bez obzira na protok vremena i sve ostalo. A, ružno, sama ta činjenica šta je dovelo do proizvodnje ARBiH i početak svega onoga što se dešavalo. Mislim, sjećanja i osjećaji su podijeljeni. Sretna jesam, ali podijeljena su osjećanja, to je jednostavno tako", kaže Šahman-Rakić.
Otkrila je kako je svojim pristupanjem ARBiH ispunila svoju, ali i nadasve želju svoga pokojnog oca Danila, koji je poginuo tokom rata.
"Imam tri sestre i ja sam četvrta. To znači moj otac je imao četiri kćerke. Reći ću nešto. Moj otac je Crnogorac porijeklom. I znate kako je u Crnoj Gori, ko nema sina to se kao malo drugačije gleda. Njegova je životna želja bila da svog sina spremi u vojsku. Tako da je on bio pravo osjetljiv na te ispraćaje u vojsku, sve što je vezano za sina, za čast porodice. Uvijek je imao tu želju da ima sina. Meni je bila želja prije rata da služim vojsku, ali to je prije rata bilo malo teže. Bile su neke opcije, ali je bilo malo teže. Sada kako će me neko shvatiti ne znam, ali se meni ispunila životna želja da postanem vojnik", istakla je Šahman-Rakić.
Kaže da se niti jednog trenutka nije razmišljala o tome šta će biti s njom kada uzme pušku u ruke.
"Na samom početku rata ja sam sebi postavila neka možda glupa pitanja. Kada se ozvaničilo da je rat počeo prva pomisao mi je bila što bi se ja bojala, šta sam ja kome uradila? Kako je vrijeme prolazilo onda je došlo sljedeće pitanje: A zašto bi mene neko istjerao iz moga grada, gdje sam se ja rodila, gdje je sve moje, u Sarajevu. Pa je onda treća misao poslije toga bila, odnosno došla: Ma ne dam nikome da me istjera. Ja sam tu rođena, ja sam tu odrasla. Ovo je moj grad, moja država i ja ne želim da idem nigdje odavde. Hoću da kažem koji je slijed mojih misli bio, da bi na kraju ta posljednja misao bila - pa dobro, šta ako već imam opciju da ja stanem na put, da nekome zabranim da me istjera iz mog grada ja ću to uraditi. Mislim, malo je ono naivno bilo, ipak je tada čovjek s 21 godinom. Tek si počeo da živiš. I ne znam sve. Vodila sam se i tim stvarima. Sama činjenica kako god zvučalo da sam i druge nacionalnosti i to, ne znam ni ja, ali moj je cilj bio da ostanem da živim tu gdje sam se i rodila i to mi niko nije mogao zabraniti", poručila je Šahman-Rakić.
Ističe da je nije zanimalo šta su drugi mislili o njoj što je kao Srpkinja uzela pušku i stala u redove ARBiH.
"Mišljenja su bila podijeljena. Koliko je bilo onih pozitivnih bilo je i nekih negativnih. Ali, iskreno da kažem, mene to nije interesovalo. Tuđe mišljenje me nije zanimalo. Ja sam imala svoj cilj i išla prema tom cilju", ističe Šahman-Rakić.
Navodi da joj je najteži trenutak bila pogibija oca Danila u toku rata, ali se prisjetila i nekih zanimljivih, pa čak i veselih anegdota u toku ratnih dešavanja.
"Bilo je tu i teških i lijepih trenutaka. Mislim, koliko može biti lijepo u takvim situacijama. Jedna od anegdota je recimo bila: krenuli smo jedne prilike na teren i jedan moj prijatelj je onako, iz zezanja, toliko smo bili umorni i iscrpljeni, kaže on meni Danijela možeš li mi dati jednu tabletu protiv bolova. Rekoh, što, šta ti je, šta te boli? Kaže: ne boli me ništa, ali za svaki slučaj, da me ne bi šta zaboljelo. Tako su neke stvari bile, ono čovjek ne može da vjeruje da se smije u takvim trenucima. A najteži trenuci su mi bili, svakako, pogibija mog oca. Ali, i bilo kog drugog pripadnika mog Diverzantskog odreda ili bilo koje druge jedinice ARBiH. Ja kažem prvo Diverzantskog odreda jer sam tu bila pripadnik", navodi Šahman-Rakić.
Ne bi, kaže Danijela, puno razmišljala kada bi opet trebalo braniti svoje, svoj grad, državu.
"Pošto dio moje porodice još uvijek živi u Sarajevu. Ja sam ovdje u Americi, Sarajka. Kod mene i dan-danas ovdje je kod njih i tamo kod nas. Znači Danijela bi bila u svojoj državi. Pa s puškom, zašto da ne. Naravno", poručila je Šahman-Rakić.
Govorila je i o tome da li su oni koji su dali svoj doprinos u ratu u BiH nepravedno zaboravljeni od društva u miru.
"Nisam očekivala da će mi se neko klanjati niti aplaudirati poslije. Ali dobrim dijelom da, zaboravljeni su. Navest ću jedan primjer iz ličnog iskustva. Pričam lično iskustvo, ničije ne prenosim. Imala sam neke zdravstvene probleme i trebala mi je određena svota novca da bi se obavila operacija. Znači, bilo gdje da sam se obratila, a tada u to vrijeme kada se to dešavalo ja sam bila demobilisani borac, nezaposlena, dijete poginulog borca ili šehida nije bitno, imala sam te neke predispozicije da bi mi, eto, neko mogao kao da pomogne. Međutim, apsolutno nigdje nisam dobila pomoć. Nisam imala pravo. Ne znam koji su kriteriji bili za ta prava, ali ja jednostavno nisam imala pravo", priča Šahman-Rakić.
Smatra da političari, ali niti bilo ko drugi nema pravo da uništava bilo čije djetinjstvo i život, te je stoga žaloste i ljute njihove stalne poruke koje vode ka podjelama, nacionalnim tenzijama i prizivanjem novih ratnih sukoba u BiH.
"Realno to nema pravo niko. Iskreno da kažem, ja politiku ne pratim jer upravo iz tih razloga, ta prepucavanja i te struje koje idu sa svih strana meni više ništa nije jasno ni ko šta hoće, ni ko šta pokušava. Stvarno ništa mi nije jasno. Tako da nastojim da sam informirana, ali ne baš nešto posebno uključena u sve te neke stvari. Jednostavno nije mi jasno šta pokušavaju i šta hoće", kaže Šahman-Rakić.
O tome da li i kako treba da žive u BiH Srbi, Hrvati, Bošnjaci, ali i svi ostali građani, te kako se trebaju ophoditi jedni prema drugim, Danijela ima jasnu poruku.
"Možemo mi pričati šta god hoćemo, ali mi jedni bez drugih ne možemo. Mislim da li neko nekome treba pomoći, pa to je ljudskost. To je čovječanstvo. Mislim, vidite povrijeđenu životinju na putu pa ćete joj pomoći, a ne čovjeku. Bar ja tako gledam. Naravno da bi bila spremna svakome pomoći. Na bilo koji način. I uvijek sam se i trudila da pomognem kome sam mogla i koliko sam mogla, koliko je bilo do mene. Tako i dan-danas", kaže Šahman-Rakić.
Umjesto podjela, svađa i trvenja, Danijela je uputila jednostavnu poruku svim Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i ostalim u BiH čemu se trebaju okrenuti i zajednički stremiti.
"Jednostavno životu. Okrenuti se životu, živjeti život, obrazovati svoju djecu. Mislim, ja u biti ne volim da razmišljam o ratu. Dese se i ružni snovi i u biti kažem, kome treba rat u kući mu bio", kaže Šahman-Rakić.
Najgora stvar je, kaže Danijela, pričati o ratu jer on ostavlja trajne posljedice.
"Desi se i dan-danas da imam te ružne, ratne snove. Ne tako često kao prije, ali se desi. Naravno da rat ostavlja traume. Čovjek koliko god da se trudi da živi neki normalan život i da se ponaša normalno i da funkcionira normalno postoji ta jedna dimenzija koja te vrati trideset i nešto godina unazad. Ono, probudim se i taj dan mi je naopak poslije takvih snova. Ne može biti ni smijeha, ni veselja. jednostavno taj dan sam isključena", istakla je.
O tome kako sada živi u Americi Danijela ima jednostavno objašnjenje.
"Ja nikada Amerikanka neću biti. Ja bih najsretnija bila da mogu raditi ovdje u Americi, a da živim u Bosni. To bi bila neka najbolja opcija", poručila je Šahman-Rakić.
