Na današnji dan, 12. septembra 1229. godine, križarska vojska sastavljena od Katalonaca i Aragonaca, zauzela je grad Medinu Majurku, današnju Palma de Mallorcu, u to vrijeme glavni grad otoka Majorka, kojim je vladao polunezavisno almohadski guverner Ebu Jahja.
Vođa križara, aragonski kralj Jaime Prvi (Haime) Konkvistador, kojeg historičari nazivaju još Đaume, Žaime ili Džejms Aragonski, sa 15.000 pješadinaca i 1.500 konjanika, 12. septembra 1229. godine porazio je Ebu Jahjinu vojsku i u bici kod Portopija zauzeo grad u kojem je tada živjelo više desetina hiljada muslimana.
Jaimeove trupe osvojile su cijelo ostrvo osim planina Tramontana gdje se manja grupa muslimana uz grčevitu i herojsku borbu održala sve do 1232. godine.
Muslimanski svijet bio je zavađen, razjedinjen i oslabljen, tako da nesretnim stanovnicima Majorke niko nije poslao pomoć da ih zaštiti od sudbine koju su im križari bili pripremili.
Nakon što su zauzeli grad, križari su počinili strašan pokolj nad muslimanskim stanovništvom koje je je bezglavo bježalo po zabitima i planinama Majorke. Ovom prilikom ubijeno je više od trideset hiljada muslimana a nekoliko desetina hiljada je zarobljeno.
Među zarobljenicima je također napravljena selekcija. Križari su izdvojili samo najsposobnije, dok su malu djecu, starce, bolesne i iznemogle bezobzirno pobili, uglavnom klanjem.
U zarobljeništvo je pao i guverner Majorke Ebu Jahja koji je zatvoren a zatim surovo mučen sve dok nije umro. U zarobljeništvo je odveden i Ebu Jahjin mlađi sin kojem se tada izgubio svaki trag.
Nakon pokolja stanovništva Palme, zbog gomile leševa izbila je epidemija koja je u znatnoj mjeri pokosila Jaimeovu vojsku. Majorka je u to vrijeme bila veoma napredan, bogat i prosperitetan centar kakav su bili i ostali gradovi muslimanskog El-Endelusa. Na otoku su cvjetalo zanatstvo, poljoprivreda i trgovina.
Nakon što su zauzeli grad i pobili njegove stanovnike, križari su ostali zatečeni ogromnim ratnim plijenom oko kojeg su se žestoko sukobili.
Nakon osvajanja Majorka je pripojena Kraljevstvu Aragona. Muslimansko stanovništvo koje je izbjeglo smrt ili zarobljavanje bježalo je uglavnom u zemlje sjeverne Afrike. Oni kojima to nije pošlo za rukom krili su se po šumama, pećinama, i drugim zabitim mjestima, a križari su, kada bi ih otkrivali, nemilosrdno ubijali i zarobljavali kako bi ih kasnije prodali u roblje.
Za svega nekoliko godina na ostrvu nije više bilo nijednog muslimana. Muslimanske palače, kuće, prelijepe vrtove, vinograde, voćnjake i palmike zauzeli su doseljenici iz Katalonije. Tako se završila još jedna od bezbroj identičnih priča o križarskoj i kršćanskoj humanosti i viteštvu i muslimanskoj neslozi, naivnosti i tragediji.
