Prelazak kopnene granice između Libanona i Sirije pokazatelj je stanja države u kojoj rat traje deset godina. Vozači koji stižu iz Bejruta više ne pitaju koja je ruta sigurna, već se parkiraju kad stignu do ničije zemlje koja razdvaja dvije države, izvuku benzin iz svojih spremnika i prodaju ga sirijskim vozačima u bidonima od plastike. Osamnaest litara u Siriji košta 8.000 funti (8,75 eura), četiri puta više nego u Bejrutu. Na ulicama Damaska, sirijske prijestolnice s više od dva miliona stanovnika, beskrajni redovi automobila čekaju pored benzinskih pumpi, ponekad i po tri sata.

Oni su odraz razaranja građanskog rata. Sirijska funta izgubila je gotovo 99% vrijednosti u odnosu na dolar. Na granici gotovo da ne vidite neke građane sa sirijskim ili libanonskim pasošem, diplomate ili UN-ove radnike. Nestali su neformalni mjenjači novca koji su se nekoć motali s hrpama novčanica u rukama. Sada bi im trebale kolica za prevoz protuvrijednosti od 1.000 eura.

Iz Libana kreću ilegalne krijumčarske rute za prodaju goriva u Siriji, ali i riže ili lijekova. “Ova nam je godina bila vrlo teška. Jedva sastavljamo kraj s krajem“, kaže Ahmad (koji sne govori preziume iz straha od odmazde), državni službenik u pedesetim godinama u Damasku. "Iako je većina nas siromašnija, manjina privilegiranih članova režima postaje bogatija", dodaje on u razgovoru za španski El Pais.

Unatoč općoj apatiji zbog ekonomske krize i pandemije, ulice Damaska ​​dišu neobičnom normalnošću koja podsjeća na predratnu vrevu, s vojskom čistača ulica, užurbanim radnicima koji trče za autobusima i nezaposlenom omladinom koja se nalazi po parkovima gdje nemaju nikakvih troškova. Barovi i restorani također su popularni, ali za onu manjinu više srednje klase koja si još uvijek može priuštiti taj luksuz. Prosječna plaća službenika iznosi oko 60.000 funti - oko 15 eura u neformalnoj razmjeni - u zemlji od oko 18 miliona stanovnika (više od pet miliona su izbjeglice u inozemstvu) u kojoj osam od 10 Sirijaca, prema podacima UN-a, živi ispod granica siromaštva.

Bez kupaca, trgovci cijenjenim sirijskim intarzijama postavili su svoje stolove i stolice na pločnicima kako bi igrali tavlu, popularnu društvenu igru. Usred gradske vreve jedva se vidi da neko nosi masku. "Covid? Blago onima koji ga dobiju i umru, koji se napokon mogu odmoriti", sarkastično govori trgovac.

Strah od gladi na kraju prevladava strah od umiranja od virusa; mnogi sirijski radnici svakodnevno traže posao kao bi preživjeli. U supermarketima ne nedostaje hrane, ali novca ima samo u džepovima rijetkih nakon rata koji je odnio pola miliona života i uništio 27% domova i polovinu infrastrukture, prema izvještaju Svjetske banke .

I dalje je prisutan strah od javnog izražavanja političkih ideja. Samo se oni koji podržavaju predsjednika Bashara al-Assada usuđuju se govoriti. Građanima Damaska ​​još je uvijek svježe pamćenje na godine provedene pod kišom minobacačkih granata lansiranih iz pobunjeničkih predgrađa koja su, pak, uništena bombardiranjem vladinih snaga i jednog od njenih saveznika, Rusije.

Assad je 20 godina na čelu republike koju je naslijedio od oca Hafeza El Asada 2000. godine. Polovinu svoje vlasti proveo je u ratu koji traje od izbijanja prvih narodnih protesta 15. marta 2011. i koje je on brutalno potisnuo. Za manje od šest mjeseci od tog 15. marta zemlja je upala u krvavi građanski rat. Danas Assad i njegovi ruski i iranski saveznici tvrde da su pobjednici.

Upravo su ruski borci 2015. godine uspostavili ravnotežu u korist Assada kada su pobunjenici bili pred vratima glavnog grada. A prije njih, 2012., Iranci su im priskočili u pomoć raspoređivanjem mreže stratega i milicija na terenu, uključujući libanonski Hezbollah. "Pobjeda u Siriji bila je presudna za ostatak svijeta, jer da se teroristi nisu zaustavili, oni bi se proširili", kaže iranski ambasador Javad Torkabadi u sirijskoj prijestolnici. Pod teroristima misli na sve oružane grupe opozicije.

Diplomata tvrdi da nema drugog političkog rješenja osim unutarnjih pregovora između Sirijaca. "Rat se vukao desetljeće zbog stranog miješanja u zemlju", kaže, ne smatrajući Iran snagom koja je intervenirala iz inozemstva, jer se, prema njegovom mišljenju, ne miješa "u unutarnje stvari zemlje". Regularna sirijska vojska povratila je kontrolu nad više od 70% državne teritorije, nakon što je 2014. jedva zadržala 45%.

Iran ne razmišlja o povlačenju, Teheran će "ostati u zemlji i nastavit će podržavati sirijski narod i legitimnu vladu", uvjerava ambasador. "Imamo dobre odnose s Rusijom i dijelimo zajedničke strateške tačke, tako da ćemo ostati jedinstveni u onim područjima u kojima se slažemo", dodaje iranski diplomat.

Torkabadi izbjegava procijeniti koliko je desetljeće podupiranja Damaska koštalo Iran. „Mi branimo svoja uvjerenja. Mali je to napor za veliku sirijsku pobjedu”, dodaje. Stručnjaci procjenjuju da je Iran u Siriji rasporedio oko 30.000 milicajaca, dok je Moskva izbrojala više od 48.000 vojnika koji su se rotirali na različitim dijelovima sirijskog fronta.

Što se tiče finansiranja obnove zemlje, trenutno se ni Teheran ni Moskva nisu pomakli sa mrtve tačke. Narod Damaska ​​suočava se s krizom najbolje što može. U sumrak, zvuk agregata postaje zvučna kulisa grada koji se podvrgava svakodnevnim redukcijama u isporuci struje. Struje ima dva sata pa je nema četiri sata.

U aprilu će Sirijci na birališta kako bi se održali predsjednički izbori koje su opozicijski aktivisti u kampanji na društvenim mrežama prozvali "nelegitimnim izborima". Kakvu će poziciju zauzeti Iran ako Bashar Assad izgubi na izborima? "Iran će poštivati ​​svaki rezultat koji dolazi s birališta", kaže ambasador Torkabadi.

Iako dio stanovništva neće moći glasati: ni više od pet miliona izbjeglica, ni tri miliona stanovnika kurdskog područja zemlje, ni mnogi stanovnici Idliba, provincije koja je djelomično kontrolirana od strane grupa bliskih Al Qaidi.