Najteže bješe u sjevernoj Albaniji, kad je bilo nositi se s Crnogorcima. Hrupiš u selo, a ono mrtvo, do gola opljačkano i spaljeno; po avlijama leže leševi staraca, žena i djece, ali kakvih leševa! Sva lica ogrezla u krvi, ni jedno nije imalo nos i usnu, pa su trupla izgledala kao kakva oderana strašila puna smrada. Da se insan baildiše od gađenja! Onda iskopaj kabure, ogasuli i sahrani merhume, prouči Fatihu ja l΄, ako pretekne vakta, još koju dovu pa kreni dalje.

               Na drugom mjestu nađeš kakvo nedotučeno mille. Jedno starije muško dijete bješe izvan ostalih seljana, zapravo njihovih leševa, baildisano od bola i patnje, nu i ono bez nosa i usta. Naš hećim ga vrati u život i, pošto se mučenik malo davranisao, kroz suze ispripovijeda kako su neki strani askeri (kasnije se doznalo sa su to opet bili crnogorski katili) ovamo došli dan prije nas i da su sve seljake slučili u veliku drvenu štalu koju su potom zamandalili pa zapalili. On se provukao kroz budžu i nageo bježati, ali su ga katili stigli, odsjekli mu nos i proširili usta pa, misleći belćim da će u patnji skapati, otišli dalje.

               Mi bi, uhvativši đahkad kojeg njihovog askera, pitali zašto kasapi božije mille kakav je i on sâm, slušali odgovor da to čini što pred rođacima u svom plemenu treba pokazati biljeg o svom junaštvu. Neki njegovi jarani su se branili od ma kakve odgovornosti kazujući da su uzimali noseve samo s leševa, a to nije strašno niti spada u đunah.

               Zimske mećave vaktom smijeniše jesenje kiše. Fronta se stalno micala, đah tam΄ đah ΄vam΄, svaka duža od one prošle. Jedne mračne noći usred zehmerije kidišu na nas đauri s više strana. Odsijeku naše krilo pa ga stanu stezati u sve tješnji prsten. Vidimo da se ne meremo dugo braniti pa, uz Allahovu pomoć, krenemo da na juriš probijemo obruč. Dođe do žestoke frtutme prsa u prsa. Nas malo, a njih hejbet! Oboriš jednog, dočekaju te dvojica, projdeš dvojicu, eto trojice!... Ideš u helać! Mi, turski askeri, sve se više gubimo među njima – suđen nam hašer! Iz košmara i zveketa oružja čujemo njihov hrkljuš:

«Zaokoli! Zarobi! ΄Vataj i΄ žive!» U gunguli me tup udarac pogodi u zatiljak i ja u dekiki zaboravim da me ima.

               Kad sam se davranisao, vidim da sam u džehenemu. I nisam samo ja već buljuk naše askerije. Hejbet nas je palo njima u šake. Uzeli nam oružje, uniforme, bilesi i obuću. Uveli nas u neku hudžeru, poredali u suru; hodaju okolo, gledaju nas katilski, zaviruju u oči, dok ti jedan kršan delija orlovskog nosa i guste zapuštene brade te dugih brkova, prstom pokaza našem önbaši da mu pristupi. Nama ostalim zapovijediše da ga gledamo. Druga dvojica njihovih askera, od kojih jedan isuka bajonet, čučnuše držeći bajonet oslonjen na zemlju. Önbaši zapovijediše da sjedne na njeg΄. On se dade u bijeg, ali ga drugi ščepaše. Hudi momak se badava otimao moleći da ga ubiju iz puške. Oni mu jezik nisu razumjeli a i da jesu belćim ne bi bili ni mukajet. Čvrsto, poput kliješta, stegoše mu ruke i noge, onda ga digoše i polahko posadiše na vrh bajoneta. Mučeniku se lice zgrčilo i potamnilo a oči izbuljile kao da će ispasti. Avaza više ne pusti, osim što je krkljao. Pustahije ga, opet polahko, stanu okretati na bajonetu. Ispod njega potekoše curci a tako i na usta. Svi su seirili. Jedan zulumćar se maši za kamu, vješto zamahne žrtvi niz lice i drugom rukom dočeka odsječeni nos. S jordamom ga pokaže družini, a ona to dočeka klicanjem. Cijelo lice merhuma bî poprskano krvlju. Drugi zulumćar priskoči pa žrtvi odsiječe usnu. I njeg΄ družina nagradi veseljem. Jedan i drugi ruke obrisaše o leš.

               «Ne dam da mene kasape», mislio sam kasnije užasnut svojom sudbinom. Predano sam molio Allaha dž. š. da mi podari smrt šehida u boju i počnem smišljati kako da to izvedem. Da li sâm ili još s nekim? Imao sam pajdaša Ahmeda, iskusnog i vještog Anadolca, kome je ovo drugo zarobljavanje, jer je prije bio u srpskom zarobljeništvu. Kazivao mi je da i srpski askeri ubijaju muslimane i da je od Berana, gdje je zarobljen, do Ipeka na Kosovu, odakle je pobjegao, viđao mase našeg milleta koje su bježale, belćim u Tursku, ili ležale ubijene, ali oni leševe nisu dirali. Najviše što su u svom veselju činili, bilo je da plešu oko svojih žrtava.

               I Ahmed je odabrao put odlaska zajedno sa mnom.

Dogovorimo se da ću ja, kad se smrkne, sebi zubima rasjeći damare iznad šaka a on će uzbihuzuriti sejmena. Čim se ovaj pojavi, kidisati na njega, oteti pušku pa – šta nam Bog da! Da bi zaštitili sebe, njegovi pajdaši će nas morati ubiti. Al΄ ni to ne bi s hairom! Sejmen je stigao da digne uzbunu i u dekiki me ščepa sijaset kliješta. Nisam bio kabil mrdnuti ni bogde. Ne stigoh vidjeti šta bî s Ahmedom. Mene povukoše sa sobom i začas se najdoh usred buljuka njihovih askera. Njihov juzbaša, ja l΄ serdar (ne znam ko im je), probode me mračnim očima i poče jordamiti preda mnom. Videći moje rasporene ruke iz kojih je kapala krv, reče hujivo: «Što se ΄rđo, nijesi ubio dok nam nijesi panuo šaka, a ne ovđe k΄o kukavelj. Umrijet΄ ΄oćeš, no ne kako si sâm naumio, već onako kako ovi đetići ΄oće». Družina mu na besjedu veselo zagraja. «Zar to nećete učiniti kuršumom, kako dolikuje miletskom nâmu?» rekoh, a on se zaibreti: «Viđi vraga! Ovaj govori naški! Ovo nije turski Turčin!» Pa će meni: «Koji si, jado?» «Bošnjak sam», rekoh. «Aaaa, balija! Izdajica pradjedovske vjere! Bosanac! Doći ćemo i u tvoju Bosnu. Uskoro!» Okrene se svojim pajdašima: «Je li tako, braćo?» Svi će kao jedan: »Tako je! ΄Oćemo smrt Turčinu!» «Evo vam ga!» reče juzbaša i gurnu me prema njima.

               Tada se stadoše inaditi i nadvikivati kako treba sa mnom. Jedan ponudi da me živog zakopaju; drugi reče da je bolje načiniti mi male rezove na ručnim zglobovima, laktovima i na vratu jer ću tako sporije umirati, ionako sam to umiranje sâm započeo; treći imade meram da mi se s glave uzme sve zato što sam im dvostruki dušmanin...

               Ostale su mi u pameti rasplamsane vatre; dim i duman što me guše; guje koje se spliću oko mene i dave me; kamen na prsima; nadnosila su se na me razna lica, sva iskrivljena, čudna, nepoznata...Gorio sam, zvao...niko se nije odazivao...Grlo mi se sušilo. Preda mnom more vode, a ne merem da je dokučim. Vičem...išćem...Đah ima neko, đah nejma...Đah mi se pričini da nisam sam, da čujem nemušte avaze i da me bilesi nečije ruke dodiruju, đah sve pokrije praznina, oko mene halijasto, padne mrak pa ne bude ničega do gluhe tišine. Padao sam u bezdan, među zvijezde...ležao sam s mejitima...krio se od crvenih očiju raspetih aveti...Nikako da se kutarišem tuhafli vatana.

               Jednoč se iz dumana preda mnom pomolilo čisto insansko lice, s mirnim pravilnim očima, jasnog pogleda. Bješe doduše naborano i suho, ali blago i milo. Gledalo me pažljivo, očima u kojima ima duše. «Elhamdulilah!» tiho je proslovilo ono, «vratio se život». I osjetim njegov drhtavi lagahni dlan na svom čelu.

               U svojoj čobanskoj hudžeri, gdje sam ja ležao, taj ihtijar mi je kazao da sam u behuti tri hevte i da još nije vakat da mi skine sve mehleme. Prije dvadeset dana ovamo me je na svojim leđima donio moj jaran Ahmed. Njega u frtutmi sa mnom đauri nisu opazili pa je uspio da im iza leđa šmugne napolje i da se zavuče među leševe natovarene u kola. Tražili su ga, čuo je bijes njihovih askera, ali ih vidio nije, kao ni oni njega. Kad su sa mnom bili na vrhuncu muka iz mraka zapucaju puške i svi polete oružju. Haman su ih bili napali naši askeri, turski ili arnautski, svejedno. Boj se pomjerio nekud izvan sela. Ahmed je tada spuzao s kola, dobauljao do mene pa, videći da sam živ, uprti me na leđa i zamakne u mrak. Nosio me dugo, cijelu noć, sve dok nije u planini nabasao na hudžeru. Krv se s mene cijedila na njega pa je bio crven i mokar kao i ja. Osim lahke haljinke, ni jedan nismo imali ništa na sebi, a on čak ni košulju jer je od nje načinio zavoje kojima je povezao moje rane, da ne oteče sva krv. Njemu su, bosonogom, noge otekle od studeni jer je bos gazio snijeg. Pet dana je i on ležao, sav u groznici, a kad se davranisao, otišao je. Ihtijar mu je ujdurisao haljinku, suknenu, od abe, kakvu će kasnije i meni dati. Ahmed je tako otišao za svojom sudbinom a meni je, kaže ihtijar, poručio da uradim isto jer za askere ionako više nisam. Zar sam zbilja avet?» pitao sam. Ihtijar na to reče: «Ne misli na to kako izgledaš drugima već na to kako izgledaš sebi. Važno je da se, uz Allahovu pomoć, pomiriš s tim što ti je ostalo». Ihtijar nije imao ogledalo a nisam ga ni tražio. Zašto bih, kad sam svoje lice vidio na licima onih prije sebe. «Da li da živim?» razmišljao sam. «Čemu? Zašto? Ko me hoće ovakvog? Kome trebam ovakav? Zar da plašim djecu? Da izazivam samilost ili gađenje njihovih roditelja? Nikada neću imati svoju jaukliju, svoj evlad... Nisam kader nikoga obradovati, ne merem nikom pružiti radost i veselje. Neću imati jarana, ahbaba... Nisam spaćan kazati običnu ljudsku riječ.

               Mislio sam na to danima. Mislio i gledao u priuzu što je visila na čiviji duvara ihtijareve hudžere. Tako hevtu, tako dvije, tri... Prolazio je vakat, a ja nisam znao šta ću sa sobom. Očupavio sam i obradatio, ali mi je bilo svejedno. Gledao sam kojekud, a ništa nisam vidio, jedino jesam priuzu na duvaru. Samo mi je ona vazda visila u pameti.

               Jedne noći, pošto ihtijar bješe zaspao, polahko ustanem, skinem priuzu i tiho izađem napolje. Dojdem do prvog stabla. Prebacim priuzu preko grane, sastavim krajeve pa stanem plesti omču. U času kad provukoh glavu kroz nju, iz mraka čuh miran muški avaz: »Ne čini to, sinko, haram je». Okrenem se. Ihtijar. Moj naum u trenu iščezne. Pustio sam da me ihtijar povede sa sobom. On u kolibi zapali müm, podstaknu vatru na ognjištu, položi kraj njeg΄ ovčiju kožicu pa mi kretom ruke pokaza da sjednem s njim. «Da je Bog htio da te uzme, on bi to učinio, sinko», govorio je mirno, polahko, gledajući me pravo. «Ostavio te je jer još moreš da budeš na selamet sebi i drugima». Nije prilike, rekao sam. Ko će iz moje ruke kusati čorbu, piti bozu, salep?... «Gladni i žedni», nastavio je on, «a takvih je pun dunjaluk. I hasti je puno. Pravi mehleme, skupljaj trave – vraćaj im zdravlje... Naučit ću te tome. U tvojim jelima i pićima, u tvojim mehlemima, neće se vidjeti tvoje lice već tvoj zahmet, tvoja duša. I zato velim: ne gledaj u sebi ugursuza već hizmećara. A postoji, sinko, i gori dever. Evo: dolje, pod brdom, do lani se nalazilo selo i trajalo je dok ne izbi pomama. U tom mirnom mjestu sam proveo život i starost dočekao. Imađah puno sinova, šćeri, unuka, praunuka... Jäko nikog nejmam. Svi njihovi životi su na ahiretu. Preselili su onog časa kad su ovdašnji katili došli i sve hašer učinili: selu, evladu, hajvanu... baš svemu. Iza njih su ostali samo taze mezarovi. Ne bî sudbine da i ja imadnem svoj. Bog dao da tog dana ne budem s njima. Sâm sam kabure kopao. I sâm Fatihe učio. Zašto je mene Gospodar ostavio? Mene, ihtijara, u koga je čitav vijek stao? Ostavio je svjedoka, pouzdana svjedoka. Odabran sam za svjedoka nedužnih, za tumača zla i patnje. I tebe je, belćim, ostavio da svjedočiš. Imaš čime. Odazovi se toj poruci. Radi opomene. Da kazuješ golu priču – ljudi ti ne moraju vjerovati, a tome što vide – hoće. Ti si svjedok istine, hesabim da ona našem milletu treba. Idi, sinko. Idi u svijet».

                             *

               Jakeš je postao mjesto stalnog Umihaninog boravka od onog dana kad joj je muž oduzeo nadzor nad djecom.

 

               Obuze je neko bolesno osjećanje i umalo ne zaplaka.

               Nedugo zatim, nalazeći se na kratkom izletu u Modriči, pažnja joj se u jednom trenutku zadržala na izlogu fotografske radnje, odakle ju je gledalo puno vedrih i nasmijanih lica, samih ili u grupama, očito sva željna da nekome ostanu u sjećanju. Istog časa javila joj se nagla i neodoljiva želja da i svojoj djeci na ovaj način sačuva uspomenu na djetinjstvo. Dok ih je fotograf, ljubazni stari majstor, namiještao pred objektiv, nisu joj, u radosnom uzbuđenju, ni na kraj pameti bili društveni pojmovi i da zbog toga može pasti u nemilost.

               A upravo se to dogodilo.

               - Vlahinja! Švabica! Ništa drugo nego Firaunka! - ibretila se i srdila Hasan-begovica a beg samo glavom potvrđivao. - Hudi moj Ahmet-beže, kakvu ženu dovede! Kako ćeš sokakom prolaziti, kako s ljudima sjediti? Bolje da nam je kuću opasala vatra nego ovakav rezil.

               Ahmet-beg je izašao pred nju naoko miran, sa svim spoljnim znacima pristojnosti, i progovorio glasom kome u prvi mah nije razabrala pravi ton; govori li sa izvjesnom pobožnošću ili ovom mjerom želi da sebi prida što više važnosti.

               - Otkrila si lice - kazao je.

               - To nije grihota - uzvratila je.

               - Jest΄ rezil.

               - Kako za koga.

               - Ti si, ašićare, žena kojoj nije stalo do nâma.

               - Šta je nâm bez srca? Prije udaje čekala sam momka kakvog sam zamišljala i išćilila. Čekala sam i čekala, vakat se dužio, nu bez haira. Takav momak se nije pojavio, zalud sam se dugo topila u nadi. I ti si u mom čekanju pomogao. Tvoju volju da me čekaš koliko išćilim, cijenila sam iznad svega. Mislila sam da u tome pokazuješ puno razumijevanja prema meni, a od tog osjećaja do treptaja srca obično nije dalek put. Nadala sam se da ću s tobom stići do njegovog kraja i da ćemo se tamo zaprâve sresti. Stoga sam došla tebi. Nažalost, ni ovo ne bî hairli. Sad: ko je koga unesrećio, ne znam. Ašićare nam je oboma isto.

               - Mahane nam nisu iste.

               - Nisu isti ni išćili da ih smaknemo. Ni jedan moj korak nisi dočekao dobronamjerno.

               - Bila si dužna slušati.

               - Jah, a imam li kakvo pravo?

               - Tvoje pravo je u mom pravu. Ne mogu u istoj kući biti dva prava.

               - Ja hesabim da mogu, samo ako su u pametnim glavama. Ta razlika nas razdvaja.

               - Jah - on kratko odšuti pa ponovi - ta razlika...

               - Šta kaniš učiniti?

               - Kanim još jednoč razmisliti. Najteže mi je slomiti misao da ne valja majku rastavljati od evlada.

               - Na umu ti je talak?! - zapanjila se i osjetila da joj napor volje naglo splasnu i nejasan strah je obuzeo cijelu.

               - Stigli smo do njeg΄, ali... kako da kažem... eto, još ne hitim.

               Ozbiljnost ovog trenutka te begov tup i hladan izraz lica, sirova nakana od koje je osjetila omaglicu, zakočili su joj mozak pa su joj misli ostale uskomešane i neodređene. Činilo joj se da tone dok on čeka da ona pokorno primi sudbinu; on prezire svako njeno osjećanje... on... oh, on! U ovom času nije imala snage ni za kakav osjećaj; misao joj se bješe paralizovala.

               - Od mene si imala dovoljno halala - nastavio je bez imalo uzbuđenja - to beli znadeš. Ne merem ti ih davati u nedogled.

               Iako tih, njegov brutalan glas odjednom je pokrenuo njena čula; javio joj se ponos, iz njega inat, pa je prkosno rekla:

               - Neću čekati tvoju milost a još manje neću da te molim, Ahmet-beže. Bilesi ti morem pomoći da se lakše i brže odlučiš.

               - Kako?

               - Tvoj jordam je ispred tvoje duše i plaho je ranjiv.

Spomenem li muško koje je bilo musafir u ovoj kući kad tebe nije bilo, eto golemog sevepa, po tvojoj pameti, za talak, sevepa većeg od neba.

               - Spomeni ga.

               Ona mu tad ispriča svoj nedavni susret s pjesnikom Ćatićem.

               Namrštio se od duševnog napora i okrenuo joj leđa osjetivši da mu se lice zažarilo, a pošto–poto je htio da zataji svoje uzbuđenje. Prožeo ga je mučan nemir pa se pobojao da neće biti kader razumno rasuđivati. Šutnjom se branio od izazova da plane. Pritom mu je napeta pažnja do boli stegla grudi. Pomisao na njen doživljaj i na ono što je bilo moguće da se dogodi, sablažnjivo ga je ujela za srce. Ipak, morao se izvući iz ove mučne neodlučnosti.

               - Zašto mi to nisi odmah kazala?

               - Zato što bi nastalo ovo što je sada nastalo, a meni nije bio meram ni pomisliti na to, a kamoli da ga dočekam. Poštujem te i držim za svoju glavnu dužnost da ti nikad ničim ne činim belaj. Još manje bol. To što ga đahkad ipak bude, ne kalemi samo meni, nego i sebi. Tek tada ćeš biti pošten. A pravo ti velim: dojadilo mi je da stalno strahujem od povrede tvog jordama; dotužila su mi poniženja. Eto... tako. Izgleda da sam ja sevep svakom tvom halu.

               - Rašta se onda ibretiš što smo pred talakom?

               - Više se ne ibretim. Sve što si bio kader smisliti, smislio si i sve što si bio kader učiniti, učinio si. Ne znam samo hoće li Bog i dalje biti s tobom. Meram mi je da bude.

                Konačno odluku Ahmet-beg je donio samo nekoliko sedmica kasnije. Ona je glasila – talak!

               Umihana je to očekivala pa mu je riječ mirno primila, osim što je kazala: «Moreš li, Ahmet-beže, talak odgoditi za neki vakat?» «Zašto?» upitao je. «Još ću jednom evladu biti majka». On se iznenadio i, mada mu nije svojstveno, zbunio se. I razmislio. Novost je na kraju primio s izvjesnom radošću: «Jah, morem, Umihana. Neka bude s hairom. Čekat ćemo».

               Čekanju je dodao i vrijeme dojenja djeteta.

               Umihani je za mehr namijenio Jakeš skupa s kmetskim selištima te na taj način nije trebalo da ona mijenja mjesto boravka.