Slanje vojnih brodova u Crno more kao dio vojnog razmještaja NATO-a još jednom je istaklo važnost Bosfora kao ključnog prolaza u regiju. Prolazak ratnih brodova kroz Bosfor i Dardanele reguliran je Konvencijom iz Montreuxa iz 1936. godine, koja ograničava broj i veličinu ratnih brodova iz zemalja koje ne graniče s Crnim morem, uz obaveznu obavijest od 15 dana ranije.

Vojni brodovi teški od 15.000 tona ne mogu proći, pa niti jedna zemlja NATO-a ne može slati nosače zrakoplova u Crno more. Osim toga, zapremina svih vojnih brodova neobalnih zemalja u Crnom moru nikada ne smije prelaziti 45.000 tona (s maksimalno 30.000 za jednu državu), a nijedan neobalni vojni brod ne smije ostati u Crnom moru više od 21 dan.

Ove odredbe vrijede samo u vrijeme mira. U vrijeme rata, ako je Turska neutralna, nijedno vojno plovilo iz zemlje uključene u sukob ne smije proći kroz Bosfor ili Dardanele, osim da se vrati u svoju luku. Ako Turska uđe u rat, ona ima pravo donositi odluke koje smatra bitnim i može odobriti prolazak bilo kojeg broda. Formalna podrška Ankare Ukrajini u slučaju sukoba otvorila bi Bosfor za pomorske snage NATO-a, ali bi Tursku izložila mogućem ruskom napadu.

Članak 21. konvencije iz Montreuxa dopušta Turskoj da djeluje s istom slobodom kada uoči "neposrednu ratnu prijetnju", čak i ako nije strana. U tom slučaju, stoji u ugovoru, mora obavijestiti Ligu naroda, kako bi ona podržala ili odbacilo odluku.

No, budući da je ovo tijelo raspušteno 1946. godine, njen nasljednik, Ujedinjeni narodi, najprije bi trebali raspraviti hoće li preuzeti ovo naslijeđe, jer do sada to nikada nije bio slučaj.

Analitičari smatraju da bi se Turska mogla pozvati na ovu klauzulu u korist svojih evropskih saveznika, te da bi mogući negativan odgovor Ujedinjenih naroda došao tek nakon dugotrajnog procesa pregovora, možda dugo nakon što je odlučeno o hipotetskom ratu. Drugo je pitanje kako bi Rusija odgovorila na tursku odluku da otvori Dardanele i Bosfor za brodove NATO-a. Mogla bi odgovoriti manjom odmazdom, kao što je zatvaranje plinovoda

Samo jedna od zemalja potpisnica Konvencije 1936. može predložiti njezino poništenje ili promjenu. To su (ili su bile) Bugarska, Rumunija, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija, Japan, Sovjetski Savez i Jugoslavija. Unatoč malom broju potpisnika, Konvenciju su sve zemlje u njezinim 85 godina postojanja savjesno poštivale i nije vjerojatno da će se u kratkom roku mijenjati.