U Zagrebu je noćas, u 88. godini života, umro Miroslav Ćiro Blažević. Jedno od najvećih imena jugoslovenskog, hrvatskog i bosanskohercegovačkog fudbala preminuo je nakon duge borbe s rakom. Za dva dana je trebao proslaviti 88. rođendan.

U karijeri je vodio veliki broj klubova, bio je selektor četiri reprezentacije (Švicarska, Hrvatska, Iran i Bosna I Hercegovina) ali će najviše ostati upamćen kao selektor koji je sa Hrvatskom na SP u Francuskoj 1998. godine došao do trećeg mjesta. Hrvatska je vodila u polufinalu golom Davora Šukera ali je izgubila s dva gola Liliana Thurama kojemu su to bili jedini golovi u karijeri za reprezentaciju.

Blažević je, kako je zapisano u knjigama travničkog Župnog ureda, rođen desetog februara 1935. godine. Iako je često znao reći da potiče iz ugledne, dobrostojeće, vjerničke obitelji istina je, kao i u većini njegovih priča, malo drugačija. Otac Mato, gostioničar i obućar sa Katom Matovinović izrodio je šestero djece. Bili su siromašna porodica, kada je Ćiro rođen stanovali su u staroj zgradi željezničke stanice u Docu na Lašvi.

Ćirina porodica izgubila je četvero djece. Mlađa sestra Angela Malina umrla je kao četveromjesečna beba, kao jednogodišnja beba 1925. godine umro je Ivica, stariji Ćirin brat. Dva su Ćirina brata poginula u ustašama. Anto, rođen 1923. godine, poginuo je okršaju sa partizanima na Kupresu 1942. godine. Josip, rođen 1927. godine, ubijen je na Komaru, u kamionu koji je upao u partizansku zasjedu.

Ćiro je bio skijaški prvak Jugoslavije i time se često hvalio, kako je 1952. godine, na prvenstvu Jugoslavije, postao prvi skijaš koji je pobijedio Slovence. Iz tog je vremena i priča kako mu je Đuro Pucar poklonio vuneni džemper. Ali Blažević je Slovence pobijedio na Jahorini samo zato što zbog visokog snijega uopće nisu ni stigli na takmičenje.

Fudbal je počeo profesionalno igrati u Sarajevu. Iz Sarajeva je otišao u Rijeku i tamo se, 21. augusta 1961. godine oženio Zdenkom s kojom ima kćerke Barbaru i Katarinu te sina Miroslava. Ipak, fudbalsko ime je izgradio u Švicafrskoj gdje je igrao a zatim trenirao nekoliko tamošnjih klubova kao i reprezentacviju u dvije utakmice.

Godine 1979. godine je došao u Rijeku koju je odveo do četvrtfinala Kupa kupova u kojem je izgubio od Juventusa. Na kraju sezone došao je u Dinamo i tada je krenula legenda o Ćiri, bijelom šalu i 1982. godini.

Nakon petog mjesta u prvoj sezoni na klupi, Ćiro je 1982. godine Dinamu donio titulu prvaka Jugoslavije nakon 24 godine čekanja i zauvijek postao Dinamova legenda. Na svakoj je utakmici nosio oko vrata bijeli šal koji je postao hrvatski urbani mit.

Hrvatski novinari uvijek su tvrdili kako Ćiro, kada je fudbal u pitanju, ima dvije velike mrlje u biografiji. Prva je Robert Prosinečki kojeg je kao netalentiranog otjerao iz Zagreba u beogradsku u Crvenu Zvezdu s kojom ce Prosinečki, nekoliko godina kasnije, postati prvak Evrope i svijeta i iz nje otići u madridski Real.

O drugoj se mnogo manje zna, a radi se o slučaju nedavno preminulog Siniše Mihajlovica. Mreža skauta zagrebačkog Dinama opazila je talentiranog dječaka iz Borova sela i dovela ga u omladinsku školu ovog kluba. No, Ćiro je palac spustio dolje i Mihajlović, dijete iz miješanog braka Srbina i Hrvatice, otišao je u Vojvodinu, s kojom osvaja prvenstvo Jugoslavije, a zatim i u Zvezdu s kojom postaje prvak Evrope 1991. godine.

Novac, fudbal i mediji, to su bile strasti koje su Ćiru uvijek vodile kroz život. “Nije sramota to pitati, ali me je sramota odgovoriti na to pitanje. Bogat sam čovjek, jer sam 20 godina radio u inozemstvu i vodio najveće klubove”, kazao je kada su ga pitali koliko je “težak“. Znao je često reći: “Kada mi je najteže u zivotu, pogledam stanje na svom računu u švicarskoj banci i odmah mi bude lakše.”

Godine 1985. godine je mali kosovski klub Prištinu odveo do prve jugoslovenske lige. Priča o njegovom boravku na Kosovu postala je svojevrsna eksjugoslovenska sportska legenda. Naime, i danas se spominje kako su prištinski zlatari, nakon što je spasio klub ispadanja iz Prve lige Ćiru stavili na jedan tas, a drugi zasipali zlatom, srebrom i nakitom sve dok se tasevi nisu poravnali. Priča vrlo vjerovatno nije tačna, no Ćiro je uvijek šutio smješkajući se kada su ga za to pitali, gradeći pažljivo osmišljeni mit o samom sebi.

Ali priče o njegovom prijateljstvu sa prvim predsjednikom nezavisne Hrvatske Franjom Tuđmanom nisu legende. Najupečatljivija od svih svakako je ona o njegovoj posjeti Tuđmanu pred odlazak na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine. Tuđman je ležao, skrhan gripom a Ćiro mu je, kako se sam kasnije hvalio, skočio u krevet, legao pored njega i kazao: “Predsjedniče, ja vas toliko volim da želim imati i vašu gripu!”

Ćiro Blažević kandidirao se za predsjednika Hrvatske 2005. godine, završio je deveti s 0.8 posto glasova, odnosno 17.847 glasova. Na izborima je tada pobijedio Stjepan Mesić. U januar 2015. završio je trenersku karijeru.

Bio je selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine koju je odveo do praga na Svjetskog prvenstva 2010. godine. Ušao je u baraž u kojem je izgubio od Portugala ukupnim rezultatom 2:0.

Miroslav Ćiro Blažević, “trener svih trenera”, bio je vjerovatno najkarizmatičnija sportska ličnost rođena na prostorima nekadašnje Jugoslavije, osoba koja je simpatije i naklonost privlačila svakako i fudbalskim uspjesima, no za njegovu je karizmu daleko zaslužniji bio brzoplet, duhovit, ali ponekada i grub, prost jezik kojim je komunicirao, jezik kojim je šarmirao ali i udarao po svima koji su mu se nekada našli na putu.

Otišao je čovjek koji jednostavno nikada nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Ćiru ili ste voljeli ili mrzili. Sredine nije bilo.