Oblici umjetničkog pučkog izražavanja u Bošnjaka ispoljavaju se na raznim vrstama tvari, kako u okviru domaće radinosti tako i na predmetima zanatske proizvodnje. Pletenina i tkanina su vrlo pogodne za ukrašavanje i mogućnosti su višestruke, a tkanje je jedna od takvih mogućnosti. Ukrašavanje pamučnih i svilenih tkanina moguće je miješanjem materijala (pamuk i svila, vuna i svila itd. ) ili utkivanjem motiva od raznobojnog istog materijala (npr. ćilimi).
Poznata je tehnika tkanja „pirlit“ (utkane šare na platnu otkanom na stanu) i u gradskoj, i u seoskoj sredini, posebno na upotrebnim predmetima od platna. U Bošnjaka je poznato i vrlo razvijeno ćilimarstvo. Ukrasi su svedeni na biljne, a rijetko na životinjske prikaze.
Vezilačka umjetnost, posebno gradskih žena, izuzetne je vrijednosti po skladu boja, raznovrsnim načinima izrade i po vrsti ukrasa, koji su pretežno biljne naravi. U gradovima je bio posebno raširen zlatovez, koji je imao široku primjenu u nošnji i drugim upotrebnim ili ukrasnim predmetima (npr. peškiri). Posebno mjesto zauzima vezilačka umjetnost gradskih majstora terzija, koji su ukrašavali nošnju vezom, zlatovezom i izradama od gajtana. Poznata je i osobita vrsta čipke, tzv. kere, rad sa sitnim uresima, koju šivaćom iglom izrađuju gradske žene (posebno su na cijeni bile banjalučke kere).
Banjalučka serdžada, početak 19. vijeka
U pletenju su višestruke mogućnosti za ukrašavanje, što se naročito ogleda na čarapama seoskog stanovništva; osobito se ističu čarape koje pletu djevojke i žene iz sela s Bjelašnice kod Sarajeva, ne samo skladom boja nego i raskošnim ukrašavanjem, pretežno geometrijske naravi. Umijeće rezbarenja u drvetu primjenjivano je na dijelovima pokućstva i na različitim upotrebnim predmetima. Osobito je vrijedan pažnje rad na sanducima za ruho (baun u Hercegovini) i kutijama za nakit, s pretežno biljnim ukrasima, koji nerijetko, posebno u hercegovačkoj sredini, baštine srednjovjekovne urese.
Hercegovački rad odlikuje dublja drvorezba, te raskošna izrada i veća starost ukrasa. Dok je u seoskoj sredini umijeće rezbarenja primijenjeno najčešće na sanducima za ruho, te na bešikama, preslicama i tronošcima za sjedenje, u gradskoj sredini često je raznovrsno rezbaren kućni namještaj, posebno musandre, dolafi, vrata od unutrašnjih prostorija, rafe i rjeđe stropovi.
S austrougarskim razdobljem rezbarsko umijeće narodnih majstora primijenjeno je i na pokretne dijelove kućnog namještaja, pa su nastali brojni sastavi „turskih soba“ – rađenih često po narudžbi – koje su se sastojale od ćošetnjaka, vitrina, škrabija, polica, peškuna, stalaka za cvijeće, pa i lustera. Na glasu su posebno bili majstori iz Konjica, a na cijeni je bilo orahovo drvo.
Obrada kovina bila je uglavnom u djelokrugu gradskih majstora – kovača, kazandžija i kujundžija. Bakreno posuđe i sudi za vodu – sahani, ćase, ibrici, đugumi i sl. te „kahveni takum“ – tacne, džezve, šećerluci, kao i mangale i demirlije ukrašavani su urezivanjem biljnih i geometrijskih ukrasa na prethodno naneseni sloj kalaja („izvlačenje savata“) ili izravnim „iskucavanjem“ na bakrenu površinu. Posebno je bio na glasu rad sarajevskih kazandžija. Kujundžijski rad obuhvatao je izradu srebrenog i zlatnog prstenja, menđuša, privjesaka, narukvica, pojaseva s ukrasnim kopčama (paftama), tepeluka i sl.
Kujundžijski majstori baštinili su bosansko srednjovjekovno umijeće obrade zlata i srebra. Nakon pada Bosne pod osmansku vlast, bosanski majstori dospjeli su na Portu i njihov je rad bio na visokoj cijeni. Umjetnička obrada kamenih nadgrobnih spomenika, nišana ili bašluka, nastavlja se na rad srednjovjekovnih majstora „kovača“, koji su oblikovali stećke. Važni su prelazni oblici od stećaka ka nišanima iz vremena „fetha“ (osvojenja Bosne).
U obradi nišana uočljive su stanovite pokrajinske razlike, proistekle iz prirode materijala, zatečene mjesne tradicije, različitih utjecaja sa strane i sl. Raznovrsno ukrašavanje nišana ukazuje na historijski slijed kulturne baštine iz bosanskog srednjovjekovlja (s obzirom na urese stećaka). Među grnčarskim proizvodima raznovrsnošću oblika te raskošnim i prefinjenim ukrasima, zemljanom oker bojom na bijeloj glini, posebno se ističe grnčarija iz Višnjice kod Kiseljaka.
