Naftna kriza iz 1973. godine, kao i finansijska kriza iz 2008. godine, bila je više od pukog generacijskog šoka: bila je to, prije svega, jedna od onih kolektivnih trauma čije posljedice, čak i oni koji je nisu doživjeli, dobro osjećaju. Dva preklapajuća rata — ruski i ukrajinski te napad Izraela na Gazu– ponovo su oživjeli duhove za koje se vjerovalo da su pokopani. Možda, kao i gotovo sve u ovoj eri, s dozom pretjerivanja.
Pet desetljeća kasnije, geopolitika na Bliskom istoku – i put kojim bi Iran mogao krenuti u sukobu – ponovno određuje cijenu za naftu i plin. Proizvodnja fosilnih goriva u Izraelu je minimalna, ali otvoreni ventil u regiji stavio je sve i svakoga na oprez: gotovo jedna od tri bačve koje svijet konzumira svaki dan napušta tu regiju, koja je postala lonac koji prijeti da eksplodira. Tri su moguća scenarija koja bi mogla odrediti cijene goriva na svjetskom tržištu.
Sukob se širi, Izrael nastavlja s napadima na Gazu, a sukobi se nastavljaju u Libanonu i Siriji. Ali ostale arapske sile ne ulaze u borbu prsa o prsa i to čak omogućava eventualnu i postupnu deeskalaciju. U ovom scenariju, najbenignijem od svih, sirova nafta ostala bi tamo gdje je danas - i gdje je bila prije napada Hamasa – na oko 90 dolara po barelu, a plin bi se ustalio na oko 50 eura. Centralne banke ne bi bile prisiljene ponovno podizati kamatne stope. I svjetska ekonomija bi odahnula.
Nada u normalizaciju cijena nakon ruske invazije na Ukrajinu je nestala. Energetska dezinflacija, barem srednjoročno, postaje kompliciranija. Do prije tri sedmice očekivao se sa nestrpljenjem sporazum između Saudijske Arabije - najvećeg izvoznika sirove nafte na planeti - i Izraela. U tren oka, nada je nestala, sada bi cijena takvog dogovora bila previsoka.
Iran je ključni dio zamršene regionalne slagalice koja je otvorena od sedmog oktobra a nova runda zapadnih sankcija njegovoj proizvodnji nafte uveliko bi zakomplikovao stvari. Sada je američka administracija u kompliciranoj poziciji: ako se eskalacija u Gazi nastavi, suočit će se s teškom dilemom. Ili udvostručiti pritisak na Iran zbog njegove podrške Hezbolahu i Hamasu, uz opasnost da cijena goriva vrtoglavo skoči pred izbore. Ili, naprotiv, ostavlja stvari onakvima kakve jesu i biračko tijelo smatra da Bidenova administracija nije dovoljno čvrsta prema režimu u Teheranu.
Iranski izvoz danas iznosi oko 1,5 miliona barela dnevno i iako je Kina (a ne SAD ili Evropa) njegov glavni kupac, povlačenje njegove proizvodnje imalo bi posljedice za cijeli svijet. U ovom scenariju pooštravanja sankcija sa tržišta bi moglo nestati oko 300.000 barela dnevno. Relativno mala brojka (0,3% onoga što se u svijetu troši), ali dovoljna da cijenu sirove nafte digne iznad 95 dolara.
Direktan ulazak Irana u sukob daleko je najgori mogući scenario. Najvjerojatnije bi to značilo zatvaranje Hormuškog tjesnaca koji povezuje Omanski i Perzijski zaljev, a kroz koji prolazi trećina sirove nafte koja se morem kreće u svijetu. Moglo bi se izgubiti oko dva miliona barela dnevno, 2% globalne potrošnje, osiguranje prevoza bi skočilo u nebo a cijena nafte bi lako prešla 120 dolara.
Lopta bi ostala u dvorištu druge dvije regionalne sile, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, koje imaju puno prostora za povećanje proizvodnje i koje bi se morale odlučiti hoće li zadržati svoje umjetne rezove u opskrbi ili otvoriti slavinu. Inače bi scenario za svjetsku ekonomiju – koja počinje patiti kad nafta dosegne troznamenkastu vrijednost – bio sumoran: centralne banke bi još više podigle stope i recesija, čudesno izbjegnuta do sada 2023., bila bi praktično osigurana.
