Stanje u Bosni i Hercegovini mediji u regiji već obilježavaju eksplozivnim, naslađujući se proizvodnjom permanentne krize i nesposobnošću OHR-a da poduzme korake u skladu s Dejtonskim sporazumom, bonskim ovlastima i svojim mandatom. Svaka se izjava čak i favorita iz trojke (osim one Dina Konakovića) augmentira i tumači „bošnjačkim pozivima na rat“ (sada valjda i ovi amateri vide kroz šta su prolazili Izetbegović i Kavazović a da na rat uopće pozivali nisu, već samo na odbranu institucija), a separatističkim i kriminalnim izjavama (još uvijek) hrvatskog favorita Dodika daje se ponder izuzetne, sudbinske važnosti.
Glupa sintagma „bošnjačko-građanski blok“ nastala je po Čovićevom nalogu jer „građanske“ političare (politikante) iz trojke, koji za sebe tvrde da predstavljaju interese svih stanovnika Bosne i Hercegovine, treba nekako zadovoljiti, zapravo pred njihovim biračkim tijelom opravdati, jer su pretvoreni u „bošnjačku kvotu“, odnosno tu će kvotu svojim „građanskim“ principima ionako smanjiti. Isto tako, pridjev „bošnjački“ trebao bi se odnositi na NiP, koji opet s time ima problem pa je nacionalno deklariranu „Muslimanku“ postavio na mjesto potpredsjednice Parlamenta FBiH. Izgleda da je to i mnogo štošta drugo konačno postalo jasno partnerima (NES, SBiH) u nekadašnjoj osmorci, pa se njihova podrška formiranju ovakve isključivo interesne vlade FBiH, na čelu s izbornom voljom građana potpuno nelegitimnim Nerminom Nikšićem, haman posve otopila.
Nesnalaženje visokog predstavnika, kojeg u malom entitetu ionako ne priznaju, a komplikacije u FBiH im samo navode vodu na mlin, produbljuje krizu. Sam OHR, manevrom SDA i DF o, u parlamentu donesenim, ustavnim promjenama koje bi omogućile da se bez potpisa trećeg konstitutivnog (pot)predsjednika imenuje entitetska vlada, doveden je u situaciju kvake 22. Ako pristane na takav presedan, odnosno ustavne promjene, onda u bliskoj budućnosti (kada se ova vlast, ako se i uspostavi, raspadne) njegovim favoritima iz HDZBiH prijeti isti scenarij, pa se Čović takvog razvoja itekako boji. Ako donese jednokratnu odluku, ugrožava ustavni poredak zemlje i, paradoksalno, umjesto da štiti Dejtonski sporazum, sve anekse i njegovu civilnu provedbu, on ga ugrožava. Onda bi trebao sam sebe sankcionirati. Možda bi i to lakše učinio nego da, primjenom istih bonskih ovlasti, sankcionira Milorada Dodika zbog prijetnji secesijom, blokada i općenito protudejtonskog ponašanja.
I ne samo to. On bi ovakvom odlukom direktno satrao evropske demokratske principe koji su dijelom političke i pravne osnove Dejtonskog sporazuma. Visoki predstavnik Christian Schmidt očito nije dorastao zadatku pa je pristao da ga hrvaćanski premijer uvuče u svoje kombinacije, što je dokazao primjenom bonskih ovlasti u izbornoj noći. Pretvorio se, a možda je zato i doveden, u promotora interesa HDZBiH. Kao poznati kršćanski aktivista, vrlo je vjerovatno blizak nominalno demokršćanskoj stranci koju bi želio trajno zadržati u vlasti kao nekog dežurnog križara koji bi bdio nad potencijalnim skliznućem Bosne i Hercegovine u „islamizam“ jer su, strašno li je to za kršćansku Evropu, Bošnjaci kao pretežito muslimanski narod, uprkos od Evrope pasivno promatranom genocidu, postali ubjedljivom apsolutnom većinom u jednoj evropskoj državi i debelo dvotrećinskom u većem entitetu.
Križarska logika kazuje da je to opasnost, čemu svjedoči (po snimcima koje je objavio Hayat TV) čavrljanje na sastanku mađarskog šefa diplomatije s Čovićem pretprošle godine. Ispada da je Bosna i Hercegovina, nekim Evropljanima, očito zemlja koja bi se trebala zakonski uređivati po kršćanskim vrijednostima. Šta bi se dogodilo da, recimo, iranski šef diplomatije Izetbegoviću kaže kako bi se zakoni u zemlji trebali voditi islamskim principima, nema potrebe zamišljati. I umjesto da čavrljanje šefa diplomatije sekularne Mađarske s notornim Čovićem bude predmetom barem zgražanja, ako već ne i osuda, sva sila aktivista na društvenim mrežama i wanna be mediji novog režima problematiziraju „nedopustivost snimanja stranog šefa diplomatije“, prozivanjem ničim dokazanog bošnjačkog obavještajnog podzemlja. Kao da je bitno to, a ne sadržaj izjave Pétera Szijjárta.
Ovakav visoki predstavnik svojim ponašanjem kao da podupire zalaganje Rusije za dokidanjem OHR-a. A možda je i to jedan od ciljeva, obesmišljavanjem i bagatelizacijom njegovog djelovanja. Je li tu Schmidt samo korisni idiot ili zna šta radi? Možda samo ne razumije za koga to radi. Naime, selektivna ili nikakva primjena bonskih ovlasti dovela je do stanja blokada koje su provodili i Dodik i Čović, koji se sada za to nagrađuju, a transferira se krivnja na SDA i DF, koji nisu provodili niti provode bilo kakve blokade. Jedino ako se zalaganje za poštivanje Ustava smatra blokadom. Dodikove stalne provokacije kojima, u nedostatku intervencije OHR-a, stalno podiže prag tolerancije za protudržavne ispade nisu samo njegovo sredstvo za dobivanje ustupaka oko državne imovine koju bi mogao nesmetano krčmiti kao što je i HDZ dobio očito za njih, ali i sve ostale, ustupak s izmjenama Ustava FBiH i Izbornog zakona. To je samo jedan aspekt. Drugi je aspekt znatno zlokobniji, a tiče se integriteta i suvereniteta zemlje čiji se dio već smatra „srpskom državom“ koja se treba, u svjetlu mogućeg raspada Ukrajine, samo pripojiti matici Srbiji. I tu Dodik nije usamljen, niti u malom entitetu, niti u Srbiji.
Povremeno američko trljanje nosa Vučiću, koje rezultira Dodikovim zbunjenim pozivanjem na integritet Bosne, ali i neka, valjda prirodna prava Srba u njoj (koja uzgred ničim nisu ugrožena), samo privremeno smanji intenzitet požara. Treba shvatiti da se ruskom agresijom na Ukrajinu, aneksijom Krima i Donbasa, Zaporižja i Hersona (makar i samo na papiru ili djelimično), iz ruske perspektive (a ona nije usamljena), stubokom izmijenilo stanje međunarodnih odnosa i u pitanje je doveden postojeći međunarodni poredak koji se temelji na zaštiti teritorijalnog integriteta i suvereniteta međunarodno priznatih država, članica UN. Varijanta B srpske i srbijanske politike konačno je razbijanje i podjela Bosne i Hercegovine kada se za to stvore međunarodni uslovi.
A oni se polahko stvaraju, barem iz pozicije Rusije, a kako se čini i nekih kineskih diplomata. Već spomenuti besprizorni mađarski ministar vanjskih poslova dio je vladajuće većine koja žali za predtrianonskom Mađarskom i sanja proširenje i na ukrajinsku, ali i na hrvaćansku (što se u Zagrebu olahko zanemaruje) teritoriju, pa svako pozivanje na tzv. kršćanske vrijednosti treba posmatrati i u tom kontekstu. Otuda odabir jedne od najkriminogenijih političkih organizacija na Balkanu HDZ BiH za nekakvog čuvara tih vrijednosti.
Radi se, zapravo, o partneru u ideologiji podjela suverenih država, što i jeste konačan cilj te političke stranke i njezinog skupa malih strančica u udruzi građana pod nazivom Hrvatski narodni sabor. Ne radi se tu ni o kakvim, a kamoli kršćanskim vrijednostima, a nije jasno kakav bi se to izborni zakon trebao donijeti da takvim vrijednostima odgovara, posebno ako je, prema željama Zagreba, baziran na nejednakom pravu glasa i „legitimnom“ predstavljanju. No, bez sankcija Dodiku i vrhu malog entiteta, ne samo za secesionizam već i za sistemsko kršenje osnovnih ljudskih prava Bošnjaka u tom entitetu i nedostatak režimskih sankcija za počinitelje, neće biti nikakvog pomaka.
Samo će se prag dopustivog bezobrazluka i potiranja prava dizati. Bošnjaci jesu strpljiv narod, čak i kada ih ponižavaju, ali ne dovijeka i nepoznato je kada će se i kako njihova ogorčenost ispoljiti. Možda je i to cilj. Provokacijom bošnjačke reakcije izvan okvira sistema prikazati Bosnu i Hercegovinu neodrživom političkom zajednicom. Bez obzira na to što se izvan okvira sistema neprekidno poigravaju i HDZ i SNSD.
Zato je važno borbom za ustavna i demokratska načela oko formiranja Vlade FBiH čuvati državu i njezine temelje, a pri tome slabiti podršku za „očita“ rješenja nedopustivim intervencijama, pa i visokog predstavnika, a povećavati za rješenja bazirana na Ustavu i demokratskim načelima, što će zamijeniti radikalni pragmatizam dijela međunarodne zajednice širokim konsenzusom čitave zainteresirane međunarodne zajednice oko racionalnog kompromisa, u okvirima Ustava i demokratskih normi. To nije historijska odgovornost samo SDA i DF, već i stranaka trojke, odnosno bivše osmorke.
