Potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma u martu 1994. na inicijativu američke administracije Mostar je dobio specijalan status s ciljem brže integracije podijeljenog grada. Realizacija tog plana definirana je sporazumom u Ženevi, kada je imenovana Administracija Evropske unije u Mostaru (EUAM), na čelu s Hansom Koschnickom, bivšim gradonačelnikom Bremena, (Njemačka). Ciljevi EUAM-a uključivali su uspostavljanje sigurnosti, olakšavanje povratka izbjeglica i raseljenih osoba i vraćanje osnovnih ljudskih prava. Na isteku mandata EUAM donesen je Privremeni statut Grada kao privremeno rješenje za samoupravu Mostara. Statutom je de facto grad bio podijeljen na sedam uglavnom autonomnih općina, tri na zapadu s hrvatskom većinom, tri na istoku s bošnjačkom većinom i centralnom zonom pod zajedničkom jurisdikcijom.
Intervencija NATO snaga protiv pobunjenih pristalica HDZ-a
Privremenim statutom uspostavljena je i centralna gradska uprava koja je imala gradonačelnika, zamjenika gradonačelnika i gradsko vijeće. Većina ključnih ovlaštenja ostala je na općinskim nivoima. Svaka općina imala je posebne urbanističke odjele i planove i bila je nezavisna od drugih. Zajednička gradska vlast dobila je jurisdikciju nad sedmom općinom, zajedničkom centralnom zonom. Kao jedini politički zajednički prostor u gradu, administratori EUAM-a su se nadali da bi centralna zona mogla potaknuti diskusiju i interakciju između dviju strana. Također su se nadali da će centralna zona pružiti fizičku polaznu tačku za ponovno ujedinjenje grada. Centralna zona imala je funkciju da spriječi podjelu grada i „nacionalnu isključivu vlast“ i bila je najspornije pitanje pregovora oko Privremenog statuta.
Mostarska hrvatska politika (HDZ), koju je predstavljao gradonačelnik hrvatske strane grada Mijo Brajković, zalagala se za status quo i podjelu grada duž linije razdvajanja ratnim dejstvima, bez ikakve centralne zone. Bošnjačko političko rukovodstvo (SDA) podržavalo je centralnu zonu, koja je obuhvatala jednu trećinu urbanog centra grada, što znači da bi u nju ušli jednaki dijelovi s obiju strana. EUAM se opredijelio za srednje rješenje i definirao granice centralne zone. Politika HDZ-a javno je objavljivanje prijedloga EUAM-a osujetila uličnim nemirima koji su rezultirali napadom na sjedište EUAM-a i na Koschnicka lično. Da bi ih zaštitili, intervenirale su snage NATO-a. Nakon prisilnog smirivanja pobune pristalica HDZ-a i mukotrpnih pregovora, obje strane prihvatile su prijedlog EUAM-a o centralnoj zoni. Međutim, na sastanku u Rimu, nekoliko sedmica kasnije, na kojem je trebao biti potpisan sporazum, HDZ je ponovo otvorio svoje zahtjeve, a međunarodni pregovarači su im neprestano popuštali, skraćivajući granice onoga što je za mnoge, posebno među Bošnjacima u gradu, bila već utvrđena centralna zona.
Ustupak zbog viših državnih interesa
Debata se nije vodila samo o granicama centralne zone već i o tome da li će određena mjesta sa simboličkim značenjem i ekonomsko-privrednom vrijednosti biti uključena u njene granice ili ne. U pregovorima, na inicijativu HDZ-a, izvan granica centralne zone ostali su harem u Liska ulici, u kojem su se nalazili i muslimanski i katolički grobovi, te objekt gradskog vodovoda. S druge strane, autobuska i željeznička stanica i mostarska gimnazija ostale su u granicama centralne zone. Reduciranje granica centralne zone izvršeno je na prijedlog predstavnika američkog State Departmenta i Predsjedništva EU, a ne administracije EU u Mostaru niti lokalnih predstavnika vlasti u Mostaru.
Zbog sudbine države i dalje njene integracije prijedlog stranih diplomata prihvatio je i predsjednik Izetbegović. Politički predstavnici Bošnjaka i Privremeni statut i implementaciju Rimskog sporazuma smatrali su da je grad napravio još jedan korak unatrag u odnosu na prijeratni multikulturalni položaj Grada. Smatrali su to svojevrsnom podjelom grada, ali i smanjenjem mogućnosti za ponovno ujedinjenje grada. Izrazili su negodovanje i zbog smanjenja veličine centralne zone. Isfrustriran tim odlukama, i Hans Koschnick je podnio ostavku iz EUAM-a. Ostavku je podnio i tadašnji gradonačelnik istočnog dijela Grada Safet Oručević, ali mu je predsjednik Izetbegović odbio. Takvim odlukama zadovoljni su bili samo politički predstavnici HDZ-a jer su time zadržali pozicije ratnih razgraničenja i smanjili opseg centralne zone. Bio je to jasan signal da u narednom periodu mogu opstruirati sve eventualne promjene na području centralne zone, a često i da potpuno poriču njeno postojanje.
Opstrukcija integracije i podizanje zidova razgraničenja
Prostor centralne zone Privremenim statutom Grada Mostara precizno je definirala i rezervirala za vladine i javne zgrade i „za podsticanje lokalnih kulturnih aktivnosti“, čime se željelo utjecati na procese integracije podijeljenog Grada. Opstrukcije politike HDZ-a nadmašile su inicijativu međunarodne zajednice i nastojanja probosanskih političkih snaga da najprije idejno osmisle, a potom i preciziraju urbanistička rješenja. S tim u vezi, Općina Jugozapad usvojila je idejno rješenje koje je za te potrebe izradio Urbing u januaru 1996, na kojem su planirane izgradnje pet kapitalnih zgrada: zgrada Hrvatskog narodnog kazališta (HNK), zgrada robne kuće, Crkva Kristova uskrsnuća, zgrada Hrvatske banke i adaptacija hotela „Mostar“. Tom projekcijom praktično je zauzet cijeli građevinski prostor centralne zone. Uz to, kasnije je u tom opsegu izgrađena zgrada „Inegre“, gdje su danas smješteni uredi Vlade Federacije BiH. Sve te zgrade nisu se uklapale u duh Rimskog sporazuma i Prelaznog statuta Grada Mostara nametnutog od strane EUAM-a, koji su pozivali na ujedinjenje grada, a centralnu zonu odredili kao zajednički prostor.
Započeti radovi na zgradi HNK-a i Crkve, na osnovu odluka Gradskog vijeća o zabrani gradnje i nužnosti usaglašavanja Regulacionog plana centralne zone (1999. i 2001), zaustavljeni su 2002. intervencijom gradske građevinske inspekcije i pod pritiskom zvaničnika OHR-a i međunarodne zajednice. Inicijativu učitavanja hrvatskog predznaka na zgrade u tom prostoru politika HDZ-a je nastavila argumentirati opskurnim trikovima tvrdeći kako Bošnjaci, tobože, ne žele da u gradu postoji hrvatsko kazalište, čime su zapravo posegnuli za argumentacijom o konstitutivnosti naroda. S druge strane, u bosanskohercegovačkim patriotskim krugovima smatrano je kako takva institucija direktno podriva nezavisnost i suverenitet BiH kao samostalne države jer je osmišljena na način da je više oslonjena i povezane s Republikom Hrvatskom nego s Bosnom i Hercegovinom. Vrijeme će pokazati – bili su upravu! Zaustavljanjem gradnje zgrade HNK-a i Crkve rezultiralo je stvaranjem zone od interesa za sve zainteresirane grupe s jasnim asocijacijama da se u njoj izgrade samo institucije od općeg značaja za gradsku i federalnu vlast. Politika HDZ-a je infrastrukturnim projektima, u međuvremenu, na preostalom dijelu ratnog razgraničenja ojačala osvojene granice. Na brdu Hum podigli su Jubilarni križ, izgradili 107 metara visok zvonik uz Franjevačku crkvu, izgradili Hrvatski kulturni dom „Napredak“, Ured branitelja HVO-a itd... Ustvari, na taj način formiraju liniju duž Bulevara koja razdvaja grad. U godinama koje će uslijediti ta je linija ojačana izgradnjom Studentskog doma „Dopmes“ u vlasništvu hercegovačkih franjevaca, situiranjem zgrade hrvatskog člana Predsjedništva BiH, zgrade HDZ-a itd. Svakom i slučajnom prolazniku kad ulazi u taj dio grada više je već jasno da je ušao u nekadašnju polovicu grada pod hrvatskom kontrolom s impozantnim, isključivo hrvatskim institucijama.
Nametnuti Statut objedinjenog Grada
Kada govorimo o urbanističkom planiranju u Mostaru, treba imati na umu i da je u maju 2001. općina Stari Grad, većinski naseljena Bošnjacima, usvojila Regulacioni plan izrađen u saradnji s uredom „Aga Khan Trust for Culture“ (AKTC) i Svjetskog fonda za spomenike (WMF) sa sjedištem u New Yorku. Ovaj plan baziran je na idejama iz 1990. i nije bio usaglašen s administrativnim granicama mostarskih općina. Nažalost, ovaj je plan potpuno zaboravljen. Prema Privremenom Statutu EUAM-a, Grad Mostar sa šest općina i centralnom zonom funkcionirao je do 15. 3. 2004, kada je zamijenjen (nametnutim) Statutom visokog predstavnika Paddyja Ashdowna. Ashdown je s tim ciljem krajem 2003. formirao Komisiju za izradu Statuta koja nije uspjela postići potrebnu saglasnost, ali mu je rad te Komisije poslužio za konačan tekst nametnutog Statuta. Na taj način došlo je do objedinjavanja gradske administracije, s radom je prestalo svih šest općina i ukinuta je centralna zona Grada Mostara.
Intencija Ashdownove reakcije bila je u tome da ni jedan narod ne može upravljati gradom, brisanju paralelnih institucija. On je na slučaju Mostara pokušao primijeniti princip pozitivne diskriminacije osiguranja ravnopravnosti, jer, kazat će, takvu vrstu diskriminacije Hrvati imaju na višim nivoima vlasti. „Pa zašto ne bi važio za druge u Mostaru, koji su možda manjina u tom gradu“, kazao je Ashdown. Za neprovođenje odluka o uređenju Mostara koje su dio obaveza provođenja Dejtona priprijetio je onima koji budu opstruirali taj proces. Sve javne objekte poput stadiona, gradskog bazena, deponije smeća trebale su potpasti pod ingerencije Gradske uprave (bazen je privatiziran, stadion dat „Zrinjskom“, jedino je gradska deponija profunkcionirala). Prema preporukama i zamislima Komisije za izradu Statuta, a kojom je predsjedavao Norbert Winterstein, konstatirano je da prostor centralne zone nije doveden u sklad s preporukama Prelaznog statuta.
U nacrtu Statuta ostali su jasno vidljivi principi jednakopravnosti svih političkih faktora i etničkih grupa po evropskim demokratskim standardima. Imajući u vidu rezultate rata i sastav stanovništva, Grad Mostar u tom je trenutku istovremeno predstavlja i ono najbolje što BiH može ponuditi kako prevazići izazove i uspješno provesti reforme koje će poslužiti kao novo polazište urbane revitalizacije širom BiH. U tom smislu, centralna zona predstavljala je idealan nukleus za dalju reintegraciju društva. No, umjesto pravnim aktom, to je definirano političkim sporazumom između HDZ-a BiH i SDA BiH 8. 12. 2004. U tom sporazumu u članu X predsjednici stranaka Bariša Čolak i Sulejman Tihić obavezali su se da „da će kulturno-historijski objekti i obilježja naroda, crkava i vjerskih zajednica biti tretirani na ravnopravan način, posebno u prostornim, urbanističkim i regulacionim planovima Grada, u njihovoj izgradnji, rekonstrukciji i održavanju i tako da ne predstavljaju povredu prava, interesa ili vjerskih, odnosno nacionalnih osjećaja drugih“. Tim sporazumom narav urbanističkog izgleda Mostara s centralne zone prenijela se na cijeli Grad. Ali samo na papiru. Politika HDZ-a u kontinuitetu je nastavila s opstrukcijama i daljim podebljavanjima linija ratom zauzetih pozicija. Kada govore o legalnosti građevinske dozvole za zgradu HNK-a, i gradonačelnik Mostara Mario Kordić i direktor te ustanove ustvrdit će kako se zgrada radi na osnovu usvojenog Regulacionog plana. Da, onog iz 1996. od jedne davno ugašene općine, po toj logici važeći je Regulacioni plan i ugašene Općine Stari grad, u kojem je, možda, na tom mjestu predviđeno nešto drugo.
Efekti konzistentnost i diskontinuiteta u političkom djelovanju
U posljednjih skoro dvadeset godina, od objedinjavanja gradske administracije, Mostar se u mnogo čemu promijenio. Prošao je kroz turbulentan politički vakuum u kojem Gradsko vijeće nije radilo i gradom praktično upravljao jedan čovjek. Politika HDZ-a u tom periodu pokazala je konzistentnost u idejama i provođenju zacrtanih planova dominacije u svakom segmentu društva. Građevinski poduhvati, izgradnja zgrade HNK-a na prostoru nekadašnje centralne zone samo je slavodobitni pobjednički usklik. S druge strane, politike probosanskih stranaka pokazale su nemoć, nekonzistentnost i pogubnost političkog diskontinuiteta, s obzirom na to da su se često dešavale potpune kadrovske promjene, a s njima se gubila i meritornost u političkim pregovorima i zahtjevima prema tokovima upravljanja od izvršne vlasti.
Upravo u tome se ogleda i činjenica da je svaki put kad su probosanske snage tražile od predstavnika međunarodne zajednice da stanu iza svojih principa i projekcija uređenja Mostara, kako to stoji u Vašingtonskom, Dejtonskom i Rimskom sporazumu te oba statuta Mostara, i onom prelaznom i onom nametnutom, oni su to diplomatski prešutjeli. Ne treba smetnuti s uma i činjenicu da je hrvatska politika sve vrijeme vršila snažno lobiranje po evropskim političkim krugovima dok su se bošnjački politički predstavnici u Mostaru uglavnom fokusirali na mikroplan i kojekakve tričarije, u kojima je, iz te perspektive, postavljeno i pitanje šta to hoće muftija i Islamska zajednica. No, jednostrane odluke gradonačelnika Mostara, najprije Ljube Bešlića, a potom i Marija Kordića, nameću se kao pravno utemeljene i pored činjenice da Mostar i dan-danas pravno funkcionira na osnovu nametnutog Statuta Grada od Paddyja Ashdowna, do kojeg više niko ne drži, pa ni međunarodna zajednica. Mostar danas, i zbog svega navedenog u tekstu, danas praktično funkcionira na bazi Statuta koji je izgubio suštinsku pravosnažnost. Premda su se obavezali pred održavanje prošlih lokalnih izbora da će usvojiti Ashdownov statut, a potom i novi, gradski vijećnici to više nisu u mogućnosti. HDZ to ne želi. A šta želi, pokazat će vrijeme koje je pred nama.
