Nekako se moglo se i očekivati da će bošnjački narod i društvo, kojem je 1992. godine trebalo barem nekoliko mjeseci da detektira otvoreni genocidni napad na sebe, danas odbijati da uvidi a kamoli da prihvati kako je mirovni sporazum jednostrano i bespovratno razvrgnut. Dejtonskog mirovnog sporazuma više nema i toga su izgleda svi svjesni osim Bošnjaka.
SMRTNA ZVONA DAYTONA
Da Dejtonski sporazum ide prema svome neumitnom kraju, pisali smo još prije četiri godine u tekstu “Prestrojavanje pred buru: Dayton je na samrti” (Stav, br. 213). Tada smo upozoravali da ne postoje “ni snage, ni volja niti bilo kakvi mehanizmi kojima bi se sankcionirao pokušaj puzajuće razgradnje suvereniteta i cjelovitosti Bosne i Hercegovine” kada je riječ o takozvanoj međunarodnoj zajednici te da trend sve agresivnijih velikosrpskih i velikohrvatskih političkih poteza pokazuje kako su ove činjenice odlično svjesni bivši agresori, no nažalost ne i branitelji. Pisali smo kako je očito da se takvi procesi “sve više ubrzavaju dok bošnjačka javnost luta između paralize zebnjom pred budućnošću i preokupacije temama koje joj nameću medijski okupatori”.
Ponajviše od svega upozoravali smo na činjenicu da će se bošnjački narod ponovo naći u situaciji da ga prestižu historijski događaji, i to vlastitom krivicom, ili bolje rečeno krivicom njegovih političkih, intelektualnih i kulturnih elita. Ukazivali smo da te elite nikada nisu objasnile za kakvu se Bosnu i Hercegovinu, u kontekstu mogućeg i realnog, zapravo bore i zalažu. Umjesto toga, razbacivale su se besmislenim floskulama o suživotu, parolama o pomirenju, kliktanjima suverenosti i dobrim namjerama. Nikada nisu stale da se zapitaju koliko vrijedi tolerancija ako je jednostrana, šta sa suživotom ako ga nema ondje gdje je bošnjački narod manjina, kakvo može biti pomirenje ako se traži mirenje žrtve s rezultatima zločina, koliko može opstati građanski princip ako živi samo na prostoru s bošnjačkom većinom i dokle može dovesti politika dogovora koja podrazumijeva jednostrane kompromise na vlastitu štetu. Bošnjačke elite nisu o tome razmišljale niti razmišljaju ni danas, čak ni na nivou teorije a kamoli prakse. Prije svega zato što bi odgovori na ova pitanja potpuno dekonstruirali paradigmu koja dominira bošnjačkom politikom već četvrt stoljeća.
Ta nerazumna paradigma nije neki koherentni stav, a kamoli politički kurs već prije svega neka ničim opravdana nada da će “biti bolje”. Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma pa do danas sve nade su se polagale u to da će protokom vremena doći do nekakve katarzične promjene svjetonazora u srpskom i hrvatskom narodu nakon koje će oni odustati od secesionizma. Kao rezervna varijanta, gajila se vjera u obećanja nekih zapadnih država da će one garantirati opstanak Bosne i Hercegovine. Zbog takvih nadanja, ispostavit će se zabluda, žrtvovalo se ono što je bilo jedino sigurno i pouzdano, jedino što je garantiralo opstanak Bosne i Hercegovine – vlastite bošnjačke kapacitete za istinski samostalnu upotrebu sile u cilju zaštite suverenista i cjelovitosti države.
GORKI PLODOVI PODANIČKOG MENTALITETA
Koliko su rezultati takvih zabluda bili i ostali katastrofalni, možemo se uvjeriti upravo ovih dana. Četiri godine koje su prošle između najave onoga što dolazi i onoga što se danas dešava samo su učvrstile srpsko-hrvatsku politiku u njenom zadanom kursu, a konstantno slabljenje bošnjačkih kapaciteta dovelo je na kraju do toga da su naši “zapadni prijatelji” u ime bošnjačkog naroda, a suspenzijom Ustava, instalirali nelegitimne marionete. Iz poslijeratnog polukolonijalnog položaja beskrajnog povjerenja u lažna obećanja brutalnom imperijalističkom i intervencionističkom pretvorbom prešli smo u stanje punokrvnog kolonijalizma. Jedino što je bošnjački narod dobio od beskrajnih kompromisa i ugađanja jeste politička anarhija, medijska okupacija, atake na identitet, ime i jezik te na kraju, kao šlag na tortu, marionetsku okupacijsku vlast. Decenije eksperimentalnog protektorata nisu nanijele bilo kakve ozbiljne udarce srpskim ili hrvatskim ambicijama, jedini rezultat jeste Bosna i Hercegovina kao raspadajuća kolonija u kojoj je njen većinski narod oslabljen, obespravljen i dekonstituiran te posve nesposoban da zaštiti državu ili sebe.
VELIKA SRBIJA, AMERIČKI PROJEKT ZA 21. STOLJEĆE
Danas smo tu gdje jesmo. Dejtonski mirovni sporazum je de facto ukinut od Milorada Dodika i Narodne skupštine Republike srpske, a u ime Bošnjaka na vlast su došle nametnute, nesposobne i servilne marionete ambasada. Istih onih ambasada koje su dovele Dodika na vlast, koje ga već decenijama toleriraju a koje mu danas prijete tragikomičnim “sankcijama” naspram kojih beskorisne i bezube rezolucije izglasavane tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu zvuče kao nuklearne detonacije.
Još gore od toga, američki izaslanici poput Gabriela Escobara ne prijete takozvanim sankcijama zbog zabrane provođenje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na prostoru manjeg bh. entiteta, a što je secesija de facto. Oni poručuju da reakcija neće biti te i izražavaju nadu da je u pitanju tek “politička retorika”. Parodične “sankcije” najavljuju tek u slučaju de jure secesije, odnosno ako Dodik donese akte kojima i formalno odvaja manji bh. entitet od Bosne i Hercegovine i saopći ga pred kamerama. Čak i takvom slučaju, Escobar najavljuje tek Bonske ovlasti i politička sredstva, bez ikakve naznake fizičke prisile Takve vrsta izjava nisu ništa drugo već alibi za nedjelovanje te otvorena poruka da SAD možda ima volje da učestvuje u obespravljivanju Bošnjaka, ali nema namjeru zaustavljati velikosrbe.
Kada se ovakve skandalozne poruke američkih dužnosnika stave u kontekst njihovog još skandaloznijeg projekta ambasadorske “trojke”, ali i šire, očito srbofilne politike na Zapadnom Balkanu, postaje jasno da je na sceni projekt moguće “kiprizacije” Bosne i Hercegovine. Otvoreno zagovaranje projekta „Otvorenog Balkana“, podrška ambicijama Zagreba u Bosni i Hercegovini, aktivno nametanje marionetske vlasti na većinski bošnjačkim prostorima, favoriziranje srpske politike u Crnoj Gori, discipliniranje Prištine i popuštanje Beogradu – sve su to indicije da se zapadna politika u “regiji” vratila na pozicije s početka devedesetih, u mračno doba “konzervativnog realizma”, ovaj put zaogrnuta u ruho Bidenovih demokrata. U takvoj realpolitici, agresivni i veći se nagrađuju nauštrb slabijih i manjih. U ovom slučaju ceh plaćaju Bosna i Hercegovina i Bošnjaci, koji su, ponovimo, “prepoznati kao objektivno najslabija karika jer im se, nakon decenija medijske propagande, konačno uspjela nametnuti klijentelistička politička koalicija spremna da kapitulira i potpisuje sve što joj se stavi na sto.”
KOŠMARNA BOŠNJAČKA STVARNOST
No kako bi to mogla izgledati “kiprizacija” Bosne i Hercegovine? Bojati se da je na sceni jedno od tokom Agresije ponuđenih, ali srećom odbačenih rješenja “problema Bosne i Hercegovine” ili, bolje rečeno, “problema Bošnjaka”. U takvom scenariju Bosna i Hercegovina bi nastavila de facto postojati, no manji bh. entitet bio bi u konfederaciji s Srbijom, a Federacija BiH u konfederaciji s Hrvatskom. Štaviše, različiti dijelovi Bosne i Hercegovine mogli bi biti u različitim međunarodnim asocijacijama, neki u „Otvorenom Balkanu“, neki u Evropskoj uniji, svi zajedno u raznim vrstama finansijskih, ekonomskih, prometnih ili političkih unija sa Srbijom ili Hrvatskom. Bosna i Hercegovina postala bi tako prostor pod zajedničkom upravom Beograda i Zagreba sve dok se ne bi stekli uslovi da se ozvaniči i prestanak njenog postojanja.
Druga vrsta kiprizacije jeste izlazak manjeg bh. entiteta iz Bosne i Hercegovine koji u početku ne bi bio priznat ili prihvaćen, no uz formaliziranje entitetske linije kao buduće granice razdvajanja koju bi osiguravale strane trupe kako ne bi došlo do “nasilnih incidenata”. Kao i u prvom slučaju, takvo stanje limba potrajalo bi sve dok se ne bi pojavile povoljne geopolitičke okolnosti u kojima bi se moglo obaviti službeno pripajanje manjeg bh. entiteta Srbiji. Za to vrijeme prostor Federacije BiH bi uz vlast ambasadorske “trojke” ili nekih njenih podjednako nametnutih nasljednika bio inkorporiran u Hrvatsku, postao neki evropski corpus separatum – rezervat za posljednje evropske muslimane ili bi možda zadobio status “Interzone” pod međunarodnim mandatom u kakvom je svojevremeno bio marokanski Tangier.
Svaki od ovih mračnih scenarija ušao je iz domena košmara u polje moguće stvarnosti prije svega zbog odbijanja bošnjačkih elita da shvate da Bosne i Hercegovine ima isključivo onoliko koliko su Bošnjaci u njoj jaki. Umjesto da se jačalo isključivo bošnjačke kapacitete u svakom društvenom segmentu, no naročito u pitanju potencijala da oružjem zaštite svoju državu, bošnjačke elite opterećene kompleksima “konzulskih vremena” uzdale su se u saopćenja stranih centara i ambasada koje nisu vrijedile ni papira na kojima su bile napisana. I dok smo prije četiri godine poručivali da je posljednji čas za promjenu takve suicidalne paradigme, danas je i to upitno. Izgubio se najvažniji faktor – vrijeme. Dopustilo se da strani intervencionizam nametanja marionetske vlasti prođe bez organiziranog otpora, ako treba i nasilnoga, čime se legitimiziralo ne samo kolonijalne zahvate već i vlastiti status kolonijalnog subjekta. Danas u ime bošnjačkog naroda nastupaju kapitulantske marionete dok su patrioti otjerani u ilegalu, čime se svakom njihovom djelovanju uskraćuje ne samo međunarodni legitimitet već i legalitet.
No šta je, tu je. Prije četiri godine, pišući o predstojećoj smrti Dejtonskog mirovnog sporazuma, pisali smo da bi bila “veleizdaja ili kriminalna politička nesposobnost ukoliko bi Bošnjaci takva iskušenja dočekali na slabijim pozicijama, bez legitimnog ili uopće bilo kakvog načina da samostalno djeluju i samostalno odlučuju o svojoj i sudbini svoje države” i ne pomišljajući da bi se Bošnjacima mogla desiti strana imperijalistička intervencija koju oni neće biti spremni ili voljni spriječiti čak ni masovnim izlaskom na ulicu. Odbraniti domovinu još je moguće, mada je daleko teže nego prije četiri a kamoli prije deset ili dvadeset godina. Sve zavisi od toga hoće li konačno doći do promjene dominantne paradigme u bošnjačkom društvu te hoće li se razumjeti ozbiljnost situacije.
Odbrana domovine obaveza je koju su nam u amanet ostavile tolike protekle generacije dajući svoje živote kako bi mi danas imali komad planete koji možemo i smijemo zvati svojim i na kojem smo svoji na svome. Zato smo dužni pokušati, ma kakvi bili izgledi, ako ništa zbog onih Bošnjaka koji dolaze poslije nas, kako bi oni bili narod sa svojom domovinom a ne nomadi u nestajanju.
