Na obje zaraćene strane u Ukrajini još od 2014. godine nalaze se i jedinice čečenskih dobrovoljaca. Dvije frakcije unutar Čečenije su proizvele dobrovoljačke jedinice koje su ratovale jedna na strani proruskih separatista, a druga na strani Kijeva. Dobrovoljci koji se bore rame uz rame s ukrajinskom vojskom još od 2014. godine su pripadnici „Bataljona Dzhokhar Dudayev“ (po imenu prvog predsjednika Čečenske Republike Ičkerije).

Ovaj bataljon je formiran 2014. godine u Danskoj da bi se priključio sukobima po njihovom izbijanju. Prema strukturi uglavnom je sastavljen od boraca uglavnom iz Ukrajine, ali i Ingušetije, Gruzije, Ičkerije ali i Aphazije, a brojno stanje bataljona se kreće oko 300 pripadnika. S još nekoliko manjih jedinica, čečenski borci u redovima ukrajinske vojske su uglavnom voili rat na Perekopskoj prevlaci i širem reonu grada Hersona.

S druge strane, sljedbenici Ramzana Kadirova su podupirali proruske separatiste s preko 1.000 boraca u raznim jedinicama, pri čemu su samo u toku borbi za Slavjansk imali preko 200 poginulih boraca. Zanimljivo, iako su 2016. godine formalno demobilisani, Kadirov je odbio njihov povratak kući s riječima: „Kada Čečen jednom uzme oružje, nema nazad.“

Također, obje frakcije Čečena su na zaraćenim stranama obučavane kao specijalne jedinice za duboke upade u pozadinu neprijatelja. Danas, kao i 2014. godine, s obje strane fronta su čečenski dobrovoljci pri čemu su s ukrajinske strane ostali uglavnom veterani i krimski Tatari. Prema nekim informacijama sam Kadirov je uoči napada obišao dobrovoljce gdje su zajedno klanjali namaz, što je vrlo vjerovatno obzirom da su odnosi Kadirova i Putina izuzetni.

Krimskim Tatarima, koji su prebjegli s Krima, motivacija za borbu je velika obzirom na historijske silnice kojima je taj narod bio podvrgnut kao manjina, pri čemu su ih raseljavali još od 19. stoljeća. Suštinski za obje frakcije novac nije motivacija već određenje spram Kremlja i Kijeva, pri čemu je za krimske Tatare, i uopšte muslimane u Ukrajini, Kijev jedini glavni grad koji mogu priznati.

Naravno, ove frakcije su kreirane još tokom ratova u Čečeniji od onih koji su pristali na kolaboraciju i saradnju s Rusima (Kadirovljeva klika), dok su najrevnosniji ostali boriti se kao gerilci i nakon sukoba u Čečeniji pri čemu su mnogi završili u zemljama Bliskog istoka kao instruktori i borci. S druge strane, za interese Rusije, pored mnogih jedinica iz Čečenije, najproslavljeniji „Bataljon smrti“ sastavljen od preko 500 iskusnih veterana. Ova jedinica je učestvovala u najtežim borbama za aerodrom u Donjecku kao i u teškim borbama oko Slavjanska i Luganska.

Međutim, za obje frakcije zajedničko je da nisu pod kontrolom lanca komandovanja niti ukrajinske niti proruske ili ruske armije, djeluju samostalno i uglavnom imaju specijalističke zadatke. Zbog svoje dokazanosti na frontu širom svijeta na Čečene se gleda kao na prekaljene borce koji se frenetično i fanatično bore. Zanimljivo je primjerice da svaka od strana tvrdi da oni ne uzimaju zarobljenike, a zvanično se nikada nisu susreli suočeni u borbi. Tako su, primjerice, angažovani Čečeni s ruske strane bili ubacivanu u pozadinu neprijatelja sa zadatkom da likvidiraju određene političke ili vojne dužnosnike, iako ponekad bi bili ubacivani samo kako bi širili nemir i u ukrajinskim redovima.

U obnovljenom konfliktu, koji bjesni već drugi dan, nema informacija o ratnom rasporedu Čečena i Ukrajinaca muslimanske vjeroispovjesti. Međutim, postoje nepotvrđene informacije da su s ruske strane čečenski borci ubačeni u gradske četvrti zbog svog iskustva i znanja o ratovanju u gradskim četvrtima. Iste su vjere, govore istim ili sličnim jezikom, jednako su motivisani za borbu, zapravo isti i ujedno toliko različiti.