Rat u Hrvatskoj je završen ne sveobuhvatnim rješenjem, već hrvatskom vojnom pobjedom, dok je nagodbu kojom je okončan još krvaviji rat u Bosni i Hercegovini donijela američka misija na čelu sa Richardom Holbrookeom, a ne Mirovna konferencija.

„Početkom 1992. predsjedavajući  Konferencije o Jugoslaviji lord Carrington je najavio posredničku misiju EZ za BiH.“ U prvim razgovorima, 13. i 14. februara 1992., lider SDS-a, Radovan Karadžić je isticao da Srbi ne „prihvataju veliku BiH“, smatrajući da je „cjelovita BiH“ u aktuelnim historijskim granicama po njihovom „velika BiH“, što je ustvari bilo insistiranje na „razbijanju BiH“. Lider HDZ-a, Mate Boban se zalagao protiv građanskog uređenja BiH, insistirajući da „nosilac suvereniteta može biti samo narod“ a ne građani. U težnji da se BiH uredi prema takvom stavu, Boban je insistirao na promjeni sadržaja referendumskog pitanja.

Pozivajući se na stavove  Badinterove komisije, odnosno suprostavljajući se Bobanovim i Karadžićevim stavovima, lider SDA, Izetbegović je iznio stav da građani i narod trebaju biti nosioci suverenosti, ali samo ako se u „evropskom smislu“ pod pojmom „narod“ smatraju  „građani jedne države“ a ne da se taj pojam tretira u etničkom smislu. Istakao je da niko ne zna šta je to „velika BiH“ koju je pominjao Karadžić. Izetbegović je o tome, u „Sjećanjima“  citirao prof. dr. Kasima Begića, člana pregovaračke delegacije: „’Bosna postoji u  ovim granicama već preko 300 godina, ni velika ni mala, nego onolika kolika je. A mi ne bi željeli da se  jednog jutra probudimo u podijeljenoj Bosni, jer podijeljena Bosna znači konfliktna Bosna, Bosna koja ratuje.“

Pod posredovanjem Cutileira, pregovori su nastavljeni u Lisabonu, 21. i 22.2.1992. godine. S obzirom na Karadžićevo insistiranje na podjeli BiH po etničkom principu, Izetbegović je ocijenio da je bilo „dobro u lisabonskim pregovorima što se potvrđuje opstanak  BiH u sadašnjim granicama“, a da je bilo loše što se „spominjala mogućnost  više entiteta“. Objasnio je da u Lisabonu „ništa nije konačno dogovoreno ni potpisano“, te da su se  razgovori „vodili pod prijetećom sjenkom rata koji se nadvio nad  BiH i koji će početi za manje od dva mjeseca.“ Pomenuo je da je SDS odmah poslije tih razgovora, „požurila  sa svojim tumačenjem ‘dogovorenog’“ pa da je „nelegalnu srpsku skupštinu proglasila najvišim organom svog ‘entiteta’“, a da je Karadžić izjavio da je „‘poslije dogovora u Lisabonu jasno da će postojati  tri BiH: srpska, hrvatska i muslimanska’.“

Zatim su uslijedili razgovori u Sarajevu, 28.2., u Briselu, 7. i 8.3., pa ponovo u Sarajevu, 18.3.1992. godine. Razgovaralo se o „evropskom prijedlogu“ – „Briselskom papiru“ po kome je  svaka od pregovaračkih strana „nešto  dobivala a nešto gubila“ – „Muslimani neće biti zadovoljni jer predviđa nacionalne regije, Srbi jer  predviđa nezavisnu i cjelovitu BiH, građani jer se predviđaju nacionalni kantoni, a nacionalisti jer je u izvjesnoj mjeri afirmiran građanski princip.“ O svom nezadovoljstvu dogovorenim Briselskim papirom, u „Sjećanjima“, Izetbegović je napisao: „Ni ja nisam bio zadovoljan ‘evropskim prijedlogom’, ali sam išao za tim da se postigne  kompromis, kako bi se izbjegao rat čiji su se zloslutni znaci pojavljivali na svim stranama. (…) Ali sati za mir su neumitno isticali, a rat je bio samo mjesec dana daleko. Tzv.  Skupština srpskog naroda 11. marta odbacila je aranžman iz Bruxsellesa. Jedine  dvije, za nju prihvatljive opcije  bile su opstanak Jugoslavije ili konfederalizacija BiH na tri nacionalne republike. Evropa nije na ovo reagirala kao što bi se moglo očekivati. Počinjalo je njeno zatvaranje očiju pred srpskim prijetnjama i ono što bi se moglo nazvati sramnom šutnjom. Srpski ekstremisti su bili ohrabreni.“ Ocijenio je da su „dogovori“ u Briselu i Sarajevu bili donijeli trenutno, ali sasvim „privremeno  olakšanje“.

Propaganda često ide u smjeru da je u proljeće 1992. godine Izetbegović prvo prihvatio, a zatim odbacio Kutiljerov plan za rješavanje krize u Bosni i Hercegovini. Objašnjenje o tome, Izetbegović je dao u intervjuu američkom novinaru,  Alan Kupermanu: „Morate imati u vidu dvije činjenice, prvo, mi smo sve vrijeme pregovarali  pod prijetnjom agresije i, drugo, u pregovorima nismo bili jednaki. Srbi su pregovarali sa pozicija snage, jer su iza sebe imali armiju (JNA), koja je po brojnosti i opremi  tada bila četvrta vojna snaga u Evropi. U takvoj situaciji mi nismo mogli zauzimati  čvrste i odlučne stavove, morali smo taktizirati, da bismno pronašli  kakvo-takvo rješenje i izbjegli sukob i da bi se dobilo na vremenu. Na Lisabonskom sastanku (21. i 22. februar 1992.) a ni na Briselskom (7. i 8. mart 1992.), nije bilo ništa potpisano. Postojale su samo moje izjave  da podržavam proces pregovaranja i da se nadam pozitivnom ishodu. Nisam ja odbacio Cutileirov plan, nego Srbi. Oni su to učinili odmah  nakon Briselskog sastanka, a zatim odbijanje definitivno potvrdili na sjednici  njihove tadašnje  narodne skupštine, 11. marta 1992. U međuvremenu, između Lisabonskog i Briselskog  sastanka, mi smo  održali referendum o nezavisnosti. (29. februara i 1. marta 1992.) (…) Kao što rekoh, Srbi su, osjećajući se jačim, odbacili plan. Što se mene tiče, vjerovao sam da će Zapad politički i vojno braniti Bosnu kada prizna njenu nezavisnost (…) Niko mi od zapadnih diplomata, uključujući i g. Zimmermanna, (ambasador SAD u Beogradu, op. a.) nije ništa u tom smislu  sugerirao ni  obećao (…) “

Sa svih strana je vršen pritisak na Izetbegovića da pristane na neko od ponuđenih rješenja. Jedan takav slučaj Izetbegović je ispričao na predavanju u Njemačkom udruženju za vanjsku politiku 1995. godine: "U maju 1992. godine lord Carrington me je posjetio u Sarajevu sa jednom jedinom porukom: pregovarajte, a kada sam mu rekao da oni traže našu kapitulaciju i da samo o tome hoće pregovarati, upitao me: 'Pa, šta ćete činiti' - Rekao sam: 'Borit ćemo se'. Carrington je rezignirano odgovorio: 'Vi očigledno ne znate s kim imate posla. Žao mi je, ali vi nemate nikakvih šansi.' Kao što znate, mi smo odlučili da se odupremo. Samo sa nekoliko hiljada lahko naoružanih boraca uspjeli smo da sačuvamo strateški dio Bosne i da, ratujući, stvorimo vojsku koju niko više ne može ignorirati."