Njegova smrt došla je u vrlo teško vrijeme za Monarhiju, pred kraj treće godine Prvog svjetskog rata. Na prijestolje Habsburške Monarhije došao je početkom prosinca 1848. godine u teškim revolucionarnim vremenima koja su zahvatila državu. Uz pomoć svojih vjernih generala (Radetzky, Windisch-Graetz, Schlick, ban Jelačić) i vojske uspio je ugušiti pobune u carstvu, osobito u sjevernoj Italiji i Ugarskoj. Nakon toga uz pomoć najbližih saradnika i ministara u Monarhiji je 1849. uveden apsolutistički režim (tzv. Bachov apsolutizam) koji je ukinut ponovnim uvođenjem ustava 1860., odnosno 1861. godine. Nekoliko godina poslije u prusko-austrijskom ratu 1866. Habsburška Monarhija poražena je i Habsburgovci gube primat u vođenju njemačkog carstva, kao odraz takvog stanja sljedeće 1867. dolazi do osnivanja dualističkog sistema i stvaranja Dvojne odnosno Austro-Ugarske Monarhije. Od tada se politika Dvojne Monarhije okreće na Balkanski poluotok, prema Bosni i Hercegovini koju zaposjeda 1878., a potom anektira 1908. godine.
Kraj prvog desetljeća 20. stoljeća sa sobom nosi nestabilnost na Balkanskom poluotoku zbog aneksije Bosne i Hercegovine 1908.. Krajem marta 1909. austrougarska je vojska mobilizirana i postavljen je ultimatum Srbiji za zaustavljanje svih srpskih propagandno-terorističkih akcija u Bosni i Hercegovini, Srbija je primorana povući se i priznati diplomatski poraz, za neko kraće vrijeme kriza je prividno riješena. Ubrzo izbijaju Balkanski ratovi, nastaje određena kriza u balkanskom okruženju zbog čega je austrougarska vojska u pripravnosti. U konačnici Srbija ponovno aktivira svoje djelatnosti u Bosni i Hercegovini i preko srpske vojno-obavještajne službe organizira atentat na Austro-Ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda koji je ubijen 28. lipnja 1914., što je bio je okidač za najavu rata Srbiji i početak Velikog rata. Car i kralj Franjo kao što nije želio rat 1909. tako nije ni 1914., ali okolnosti vanjske i unutarnje politike nisu ostavljale drugih mogućnosti od objave rata te car potpisuje mobilizaciju vojske i objavu rata Srbiji. Iako je cijeli svoj život proveo u vojničkom duhu, nije bio zagovornik rata, a nakon poraza u prusko-austrijskom ratu car je izjavio: „Nikada više neću voditi rat.“ Četrdeset osam godina poslije, iako nije želio rat, osobito ne u svojoj poodmakloj životnoj dobi, naposljetku, kada je 25. srpnja 1914. u Bad Ischlu izdao zapovijed o mobilizaciji ministru vanjskih poslova Bertcholdu i ministru obrane Krobatinu, na kraju je prošaptao: „Idite, ja više ništa ne mogu učiniti.“
Prema nekim navodima, ministar grof Berchtold zapravo je uvukao Austro-Ugarsku u rat na prijevaru. Naime, ostarjelog cara Franju Josipa nagovorio je na potpisivanje objave rata tako da mu je navodno rekao da je srpska vojska prva napala Austro-Ugarsku, što je bila laž.
Grof Leopold Berchtold Grof umro je na isti datum kao i car samo 26 godina kasnije, 21. novembra 1942. godine.
Kao vrhovni zapovjednik austrougarske vojske car Franjo Josip više od dvije godine sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu iako nikada nije posjetio neko bojište, izuzev tri posjete ranjenicima tokom 1914. Početkom rata „povukao“ se u Schönbrunn gdje je ostao do svoje smrti.
Bez obzira na svoju dob i bolesti u posljednjim danima života, o mnogim vojnim i političkim pitanjima car je donosio konačne odluke „nije se ni pomislio odreći odgovornosti, sebe je vidio kao neizmijenjenog cara po milosti Božjoj i zato ga je samo Bog mogao osloboditi tereta vlasti“, a tako je ostalo do kraja njegova života.
