Oprez glede proglašavanja događaja “historijskim” u momentu dok se dešavaju nije na odmet. Često se taj atribut koristi olako, naročito od novinarske struke. Međutim, reći da su dva historijska događaja, o kojima će se dugo govoriti i pisati, obilježila prošlu sedmicu u Türkiye nije nikakvo pretjerivanje. Kontekst, odnosno činjenica da su se oba desila oko dana kada se obilježavala 99. godišnjica od osnivanja Republike, samo ih potcrtava.

Dan uoči Dana republike, u petak 28. oktobra, predsjednik Recep Tayyip Erdoğan predstavio je turskom narodu svoju viziju “Vjeka Türkiye”. Govoreći u prepunoj dvorani Ankara Arene, pred milionima TV gledalaca, Erdoğan je u jednoiposatnom govoru rekapitulirao historiju, podvukavši historijski kontinuitet od Seldžuka do republike, pruživši konkretne prijedloge kojem pravcu Türkiye treba da teži u narednom vijeku postojanja. No, o govoru malo kasnije.

 

POZIV SVIM TURSKIM GRAĐANIMA

Cio događaj nije organiziran kao potez u borbi na domećem političkom planu, niti kao događaj u kome je dominantna uloga vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP). Jedan od pokazatelja toga bio je i raspored sjedenja, toliko različit od rasporeda prilikom partijskih kongresa. Naime, ministri i zvaničnici ovog su puta sjedili na tribinama, dok je parter bio mjesto za narod. Na događaju nije bilo partijskih obilježja, kako je zamjenik predsjednika AK Partije Mustafa Şen objasnio: “Vijek Türkiye nije vijek AK partije, to je vijek Türkiye. Zato postoji samo turska zastava.”

Zapravo, sve relevantne partije pozvane su da prisustvuju, kao i svi takozvani opozicioni novinari. Ovo drugo – poziv novinarima – bilo je predmetom žešće debate tokom sedmice među samim pozvanim (“opozicionim”) novinarima, s obzirom na to da je riječ o žurnalistima koji su uglavnom slijepi za svaki uspjeh Türkiye u posljednjih dvadeset godina, o uspjehu turske vlade da ne govorimo. Interesantno, ali istinito, mali broj od onih koji su izrazito zadojeni mržnjom, kako prema predsjedniku Erdoğanu, tako i prema AK partiji, ipak su pokazali veći stepen zrelosti (i vjerovatno profesionalne radoznalosti) od većine opozicionih partijskih lidera, te su se pojavili u Ankara Areni. To ih je izložilo linču onih koji nisu došli, ali to je druga (i stara priča), koju je kolumnista Hürriyeta Abdulkadir Selvi kondenzovao u rečenicu: “Međutim, zbog kulture linča u opozicionim medijima, naše kolege nisu mogle poslušati ovaj poziv.”

Što se tiče opozicionih partija, one, nažalost, nisu shvatile značaj događaja, te osim lidera Partije nacionalističkog pokreta (MHP) Devleta Bahçelia i lidera Stranke Velikog Jedinstva (BBP) Mustafe Desticia nije bilo predstavnika drugih partija.

U osnovi, Erdoğanov govor bio je poziv na ujedinjenje na putu ka nezavisnosti kojim je Türkiye krenula pod njegovim i vodstvom AK partije. Bio je to i poziv na samorefleksiju: “Hajde da se suočimo s istokom i zapadom – ali, što je najvažnije, istinom.” Predloženi stubovi politike za sljedeći vijek jesu “politika jedinstva, umjesto politike identiteta; politika integracije, umjesto politike polarizacije; politika prihvaćanja, umjesto politike poricanja; politika slobode, umjesto politike dominacije. Zamjena politike mržnje politikom ljubavi.”

Govor je bio “poziv svim građanima Türkiye da zajedno završe izgradnju velike i moćne zemlje”, piše Burhanettin Duran u Sabahu, dodajući da je to ujedno bio i poziv na neku vrstu brainstorminga: “Turski predsjednik otkrio je otvorenu viziju i pozvao sve da ‘razgovaraju o tome, vode rasprave i daju prijedloge’ do 29. oktobra 2023. godine.” Taj poziv popraćen je ponudom konkretnih prijedloga, kao što su “zajednička izgradnja, stvaranje novog temelja za nacionalni konsenzus, promicanja participativnog i demokratskog republikanskog identiteta, dovođenje ose politike u sklad s radništvom i radovima, stvaranje pozitivnih sloboda, pokretanja uspona Türkiye, naglašavanja raznolikosti kao izvora bogatstva i napuštanje ‘eho komora’.”

Neki od njih, kao što je “naglašavanje raznolikosti kao izvora bogatstva” već su utemeljeni u politici AK partije. “Mi stojimo uz muslimane koji su isključeni zbog svoje vjere, Kurde koji su diskriminirani zbog svog jezika, Alevite koji su potlačeni zbog svoje denominacije i kršćane i Jevreje koji su djeca ovih zemalja izložena nepravdi.”

Istovremeno, kao što već napisah, to je bio poziv ka nezavisnosti i izvlačenju iz stranog tutorstva. “Čak i otvaranje Aja Sofije kao džamije za bogosluženje veliki je izazov protiv globalnog tutorstva.” Sjetimo se samo histerije oko tog, u osnovi, unutarnjeg pitanja.

Duran lijepo sumira: “‘Vjek Türkiye’ odražava želju da se krene na snažan početak i da se zemlja podigne iznad nivoa savremene civilizacije. Radi se o transformaciji Türkiye u mudru, pravednu i dominantnu silu. Nastoji se pretvoriti Türkiye u jednu od deset najvećih svjetskih nacija. Cilj je osigurati da Türkiye, koja je danas na kritičnom pragu, postane glavni takmičar na višem nivou.”

Kao i uvijek, izlaganje govora sadržalo je dobar balans između emocija i pragmatizma, što je jedna od osnovnih karakteristika Erdoğanove harizme.

 

OPOZICIJA NIJE PROŠLA TEST

“S jedne strane je Erdogan, koji predlaže sveobuhvatnu i inkluzivnu politiku, s druge je opozicija koja polarizira, isključuje, prijeti i maše prstom”, piše Abdulkadir Selvi i to je, nažalost, tako.

Test sluha opozicije, odnosno test sposobnosti da čuju poziv na inkluzivnu politiku, bio je već sljedećeg dana, kada je na Dan republike u Bursi predstavljena fabrika za serijsku proizvodnju prvog nacionalnog automobila – TOGG. Najveća opoziciona Republikanska narodna partija (CHP) nije prošla test. Dobra partija (İP) djelimično – liderka Meral Akşener nije se pojavila. “Imam drugi raspored koji ne mogu otkazati. Na takve pozive šaljemo imena koja predstavljaju našu stranku”, što je ispunila poslavši potpredsjednika partije Koraya Aydina i bivšeg portparola Yavuza Ağıralioğlua. Drugih predstavnika partija, koje čine famozni sto za šestoro, nije bilo, ali je bilo lidera i predstavnika drugih partija.

Ostvarenje šezdesetogodišnjeg sna – proizvodnja prvog nacionalnog automobila –  zaista bi mogla (trebala biti) tačka, makar kratkog primirja, ako ne i ujedinjenja u slavlju svih političkih igrača. No, “razumljivo” je da bi lideru CHP-a bilo blam da se pojavi na inauguraciji fabrike za koju je još nedavno tvrdio da ne postoji. Osim toga, na CHP televiziji (Halk TV) i toj partiji naklonjenim medijima idu blago rečeno blentave rasprave o tome da li je TOGG zapravo “turski” auto. To se analizira do beskraja: koji dio je njemački, koji kineski, kako je Pininfarina firma dizajnirala itd. Drugim riječima, postavljaju se pitanja koja se nikada ne postavljaju za marke kao što su Mercedes ili Renault. Naslov kolumne Nedima Şenera u Hürriyetu “Oni čija je ‘intelektualna svojina’ u rukama imperijalista ne razumiju TOGG” govori mnogo toga, ali čovjek ostaje zapanjen neznanjem i glupošću “klase” koja se smatra “modernijom” i superiornijom.

Nikako koincidentno, 29. oktobar 2022. bio je istovremeno i 61. godišnjica prvog pokušaja inauguracije domaćeg automobila. Projekat Devrim (Revolucija), kako se zvao automobil predstavljen 1961. godine, bio je ugušen od tih snaga kojima je “intelektualna svojina u rukama imperijalista” – političara, birokrata, biznismena i novinara.

Danas se pokušava istim potcjenjivačkim diskursom potkopati vrhunski proizvod kakav je električni automobil – koji stvaraoci TOGG-a s pravom ne zovu automobilom nego ekosistemom mobilnosti – odnosno brend koji će biti konkurentan globalno. Međutim, mnogo se promijenilo za posljednjih dvadeset godina, te su takva olajavanja ograničena na dio maliciozne opozicije.

Dvadeset deveti oktobar 2022. godine neće biti upamćen samo kao 99. godišnjica Republike, nego i kao dan kada su pokrenute linije za proizvodnju TOGG-a. Dan prije toga ostat će upamćen po govoru kojim se predstavlja vizija za drugi vijek postojanja Republike Türkiye.