Ponedjeljak, 6. marta 2023. godine, 69 dana dijeli Türkiye od parlamentarnih i predsjedničkih izbora zakazanih za 14. maja. Predsjednički kandidat Narodnog saveza – saveza vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) i Partije nacionalističkog pokreta (MHP) – zna se već više od godinu: Recep Tayyip Erdoğan. Isto toliko (više od godinu) se (kao) nije znao kandidat ujedinjene opozicije. Do danas.

Nije bilo bijelog dima, kako je svojevremeno obećavao Ali Babacan, ali je bilo dosta čekanja. Očekivano, lider najveće opozicione stranke Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu zajednički je predsjednički kandidat opozicije, odnosno famoznog „stola za šestoro“ – saveza Nacionalnog saveza, koji se sastoji iz CHP-a, druge po redu Dobre partije (İP) i Saadet partije (SP), te prišipetlji i trabanata poznatih kao „jednoprocentaši“ – Stranke budućnosti (GP) Ahmeta Davutoğlua, Partije demokratije i napretka (DEVA) Alija Babacana i Demokratske partije (DP).

U oštrom kontrastu s entuzijazmom neprestano skandirajuće mase dovedene na predstavu ispred sjedišta Saadet partije lideri saveza izgledali su kao da su na dženazi. Naročito liderka İP-a Meral Akşener, što je objašnjivo (?) događajima koji su prethodili. Umjesto da bar pročita mapu puta ovog saveza (vrlo kratak dokument), Kılıçdaroğlu se s nekoliko neinspirativnih rečenica obratio okupljenima (kraće od pet minuta) koji su se satima smrzavali čekajući na hladnom zraku Ankare. Što bi rekla kolumnistkinja Sabaha Hilal Kaplan, „teško je biti opozicioni glasač“.

Ako ne razumijete šta se desilo na unutrašnjepolitičkom polju Republike Türkiye od četvrtka (2. marta) do ponedjeljka (6. mart), ne krivite sebe, nisam ubijeđen da je ikome jasno, uključujući i sve aktere.

Tog drugog marta bila je 12. seansa „stola za šestoro“. Poslije više od godinu dana „samita“ partijskih lidera, ujedinjenih samo i isključivo oko mržnje prema predsjedniku Republike Türkiye Recepu Tayyipu Erdoğanu, seansa prošlog četvrtka bila je (navodno) prva na kojoj se raspravljalo i odlučivalo o zajedničkom predsjedničkom kandidatu.

Po verziji liderke İP-a Meral Akşener, ona je bila „šokirana“ već mjesecima očiglednim i očekivanim izborom lidera CHP-a Kemala Kılıçdaroğlua za predsjedničkog kandidata od pomenutih trabanata. Osjetila se „ugušenom i pritisnutom“ jer su njene (sjajne) ideje da kandidati budu ili Ekrem İmamoğlu ili Mansur Yavaş, gradonačelnici Istanbula i Ankare, glatko odbijene. Odbijena je ideja da se uzmu rezultati ispitivanja javnog mnijenja pa onda odluči o kandidatu.

Tu već priča počinje da ne drži vodu, jer koliko god je, fakat, Kılıçdaroğlu slab kao kandidat, a oko (maksimum) 13 posto podrške, on je ipak drugi iza Erdoğana s 40-47 posto podrške. Yavaş jedva ulazi u dvocifrene postotke, a İmamoğlu (rođen Mudafa) je na jednocifrenom.

Rezultat „šoka“ bio je inače predvidljiv raspad „stola za šestoro“ koji je Akşenerova obnarodovala u petak uvečer, 3. marta, nakon konsultacija s vrhom partije. Ono što nije bilo predvidljivo jeste količina otrova koji je tom prilikom prosula. Uz opasku da je prethodnog dana na „stolu za šestoro“ „ubijena narodna volja“ (kao da ona posjeduje tapiju na volju naroda) Akşenerova je rekla: „Dovde smo došli zbog nametanja (volje) i prljavog cjenjkanja. Ispostavilo se da su lični proračuni i lične ambicije bile preferirane u odnosu na Republiku Türkiye. Preferirale su se repate laži koje se smatraju dozvoljenim za lične planove... Savez stola za šestoro se jednostavno pretvorio u notara koji odobrava jednog kandidata“, dodavši da je savez  „prestao da bude platforma zdravog razuma na kojoj se može raspravljati o potencijalnim kandidatima“.

Osim (ideološki) zaslijepljenim, „prljavo cjenkanje“, „lične ambicije“ i „repate laži“ bile su savršeno očigledne. Međutim, ipak je količina otrovnih kritika prema dojučerašnjim saveznicima, naročito Kılıçdaroğluu (s kojim je tog četvrtka prije seanse doručkovala), mnoge iznenadila i ličila je na definitivno spaljivanje mostova. Pljuvanje između CHP-a i İP-a na Twitteru krenulo je koliko odmah i nikakvo, sada očekivano brisanje te pljuvačke neće učiniti da bude zaboravljeno.

Imidž koji je šestorka gradila duže od godinu, čiji su akcenti „mi smo jedno, mi smo ujedinjeni“, „nije važan kandidat, nego principi“, performans na 240 strana  memorandumom o razumijevanju (pisao akademik skriboman, među njima), raspao se.

Vijest o raspadu „stola za šestoro“ obigrala je svijet kao udarna. Naravno, predvidljivo površni izvještaji korišteni su da se plasiraju laži (manipulacije percepcijom) prije svega o „slaboj reakciji“ vlade na zemljotres. „Anti-Erdoğan“ je bila ključna riječ u njima.

No, ovdje su vrlo brzo procurili i detalji „prljavog cjenkanja“ u vidu Kılıçdaroğluovog obećanja podjele 54 poslanika jednoprocentašima – inače, svima za stolom je zagarantovana funkcija potpredsjednika kad i ako on postane predsjednik.

U subotu, 4. marta, nakon što su se nesuđeni predsjednički kandidati İmamoğlu i Yavaş zakleli Kılıçdaroğluu na vjernost, te dobili zabranu (planiranih) sastanaka s Akşenerovom, „sto za petoricu“ ovoga puta sastao se kao da šeste za stolom nikad nije bilo. Kılıçdaroğlu ga je preimenovao u trpezu, odnosno sofru „koja se mora proširiti, i to niko ne može spriječiti“. S obzirom na to da Kılıçdaroğluov CHP flertuje s političkim krilom terorističke PKK, odnosno Demokratskom partijom naroda (HDP), ta izjava pokrenula je nagađanja da li se proširenje sofre (na kojoj unaprijed proždiru Republiku Türkiye – moj utisak) odnosi na tu partiju. Da je to partijska linija, potvrdio je zvaničnik CHP-a Aytuğ Atıcı: „Želimo doći do birača HDP-a, želimo se držati za ruke.“ Uh, čista romantika!

Inače, mnogi misle da je HDP sve vrijeme bila prisutna samo ispod stola. Otklanjanje  Akşenerove, čija partija izigrava nacionalističku desnicu, otvorilo bi put za to „držanje za ruke“.

Subotnja seansa stola za petoricu završila se saopštenjem da će se sastati u ponedjeljak, 6. marta, u 14:00, te dva sata kasnije (konačno) objaviti ime (Kemal Kılıçdaroğlu) kandidata. Nedjelja je protekla u beskrajnim analizama i u upitanosti da li je popravka stola, odnosno povratak Meral Akşener za taj sto moguć. Skoro svi su bili mnijenja da su mostovi spaljeni zauvijek.

Ponedjeljak je donio zaokret (što bi rekla ministarka vanjskih poslova Njemačke, za 360 stepeni, samo što je ovdje primjenjiv). Ponuda Meral Akşener za povratak za sto, kad već İmamoğlu i Yavaş  ne mogu da budu kandidati, onda da im se daju funkcije (izvršnih) potpredsjednika, uzeta je u polusatno razmatranje Kılıçdaroğlua tokom sastanka u Güneş motelu (prisutni: Kılıçdaroğlu, Akşener, İmamoğlu i Yavaş). Vijest da se Akşenerova uputila ka sjedištu Saadet partije prekinula je suspens. Izgledalo je kao da je sto popravljen.

Čitajući nabrzinu 12 tačaka mape puta, postaje jasan kiseli izraz lica Akşenerove. Nije dobila traženo. Samo kao opcija postoji da gradonačelnici Istanbula i Ankare (bez imena) mogu poslužiti kao potpredsjednici ako se potreba ukaže, odnosno ako predsjednik odluči.

Nakon burna četiri dana pitanja zašto je Akşenerova napustila sto i zašto se vratila ostaju bez smislenog odgovora. Za one koji vjeruju da je gadljiva na „prljavo cjenjkanje“ i/ili „laži sa repovima“, odnosno da je odjednom ugledala „svjetlost“, imam jedan odličan most na prodaju.

Cijela ova epizoda (kao i godina vunovlačarenja bez odluke o kandidatu) je bila sjajna pokazna vježba, kako bi to izgledalo kada bi ova grupa (sačuvaj Bože) došla na vlast. Za starije Turke to je podsjetnik kako je to izgledalo devedesetih u parlamentarnom sistemu, koji ova (opasna) grupa nesposobnjakovića želi da vrati. Za mlađe, koji se nikada nisu sreli s prljavim cjenkanjem, to je veoma poučna lekcija. Lekcija u kojoj su imali prilike vidjeti neograničen ego u kombinaciji s neograničenim ambicijama i nikakvom vezom s narodom.