Histerija (nema druge riječi za to) koja je zahvatila zapadni svijet nakon u svakom pogledu spektakularne operacije palestinskog pokreta otpora – ovdje moram napraviti digresiju i kazati da izraelski redukcionizam i insistiranje da je to bio samo Hamas ima upravo za svrhu da zamaskira legitimnost borbe protiv okupacije svodeći je na terorizam (trik svakog okupatora), a na to pristojan svijet ne bi trebao pristati – rastopila je inače dobro održavane maske našminkane “vrijednostima” o kojima vole trabunjati zapadni zvaničnici.

Te “vrijednosti” iscrtale su granice svijeta okeanima krvi onih koje su osvojili ili kako piše Samuel P. Huntington u njegovoj bedastoj knjizi Sukob civilizacija, čija je “aktuelnost” sada podgrijana: “Zapad je osvojio svijet ne superiornošću ideja, vrijednosti ili religije, nego radije superiornošću u primjeni organizovanog nasilja.”

Carte blanche koji su zapadni zvaničnici, sve utrkujući se, davali Izraelu za još jedno ubilačko divljanje u Gazi da zaliječi traumu od 7. oktobra zapravo je ista carte blanche za etničko čišćenje i genocid nad Palestincima koji ta cionistička tvorevina koristi već 75 godina. Iako uvijek uvijena u floskulu “prava na odbranu”, koje se, gle čuda, uskraćuje okupiranom i ugnjetavanom narodu (a koje je okupiranima garantovano međunarodnim zakonima), nikada nije bila ovako očigledna podrška očiglednim genocidnim namjerama.

U petak 13. oktobra Huffington post objavio je vijest o procurjelom cirkularnom pismu u kojem je osoblje State Departmenta napisalo da visoki zvaničnici ne žele da medijski materijali sadrže tri specifične fraze: “deeskalacija/prekid vatre”, “prestanak nasilja/krvoprolića” i “vraćanje mira”. To u retrospektivi objašnjava ekspresno brisanje poruke državnog sekretara Blinkena od nedjelje 8. oktobra na društvenoj platformi X (ranije poznatoj kao Twitter), koju je napisao poslije telefonskog razgovora s turskim ministrom vanjskih poslova Hakanom Fidanom, a u kojoj između ostalog kaže: “Ohrabrio sam zalaganje Türkiye za prekid vatre i hitno oslobađanje svih talaca koje Hamas drži.” Poruka je poslije nekoliko sati izbrisana, a za “objašnjenje” zašto ne treba trošiti riječi – infantilno je.

Glasnogovornica Bijele kuće okarakterisala je izjave nekih kongresmena i senatora koji pozivaju na deeskalaciju i pregovore kao “odvratne” i “sramotne”. Orvelovski? Pa za standarde ove tekuće histerije i ne. Mnogo je “orvelovskiji” pokušaj uvjeravanja da je zahtjev invazijske vojske za trenutno protjerivanje 1,2 miliona ljudi čin velike humanitarne velikodušnosti.

Spomenuti Blinkenov tvit već govori o tome da iz Türkiye dolazi rani, zapravo prvi glas razuma. Poslije izvjesne zadrške bit će u manje-više sličnom tonu ponovljen od Rusije i Kine.

Na konferenciji za štampu s austrijskim kancelarom Karlom Nehammerom u Ankari 10. oktobra predsjednik Erdoğan rekao je: “Trajni mir na Bliskom istoku moguć je samo uz konačno rješenje palestinsko-izraelskog problema. Potrebno je ostvariti nezavisnu palestinsku državu s geografskim integritetom na granicama iz 1967. godine, s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom” i unatoč neprijatnosti koja se mogla očitovati na gostovom licu i govoru tijela kritikovao američko dolijevanje ulja na vatru. “Amerika šalje svoj nosač aviona u Izrael. Šta američki nosač aviona radi u Izraelu? Šta će uraditi? Šta će sa svim svojim brodovima oko nosača aviona i svojim avionima na nosaču aviona?” Osvrnuo se i na američko rovarenje protiv Türkiye u Siriji: “Gle, SAD ima više od dvadeset američkih baza danas u Siriji. Šta rade američke baze u Siriji? Šta se radi s tim bazama? Dvadeset tri baze.” Upitavši se na kraju kakvo je to savezništvo kada SAD obara tursku bespilotnu letjelicu. “Kada Amerika obara bespilotnu letjelicu, nije li Türkiye američki partner u NATO-u? Zar nismo zajedno? Kako da ovo objasnimo? Kako ćemo ovo ocijeniti? Nažalost, Amerika trenutno obučava i naoružava sve terorističke organizacije kada im to odgovara, a ta mjesta nažalost pretvara u krvoproliće, bilo u Siriji ili na Bliskom istoku.”

Tri dana poslije, na ceremoniji zatvaranja 4. poslovno-ekonomskog foruma Türkiye – Afrika, predsjednik Erdoğan rekao je da politika SAD-a predstavlja sigurnosnu prijetnju za Türkiye. A posebnu kritiku uputio je državnom sekretaru Blinkenu: “Sada, što je još važnije, američki državni sekretar sastaje se s mojim ministrom vanjskih poslova. On kaže: ‘Ja Izraelu pristupam kao Jevrej, a ne kao ministar inostranih poslova.’ Kakav je ovo političar, kakav je to pristup? Šta ćete reći ako neko kaže da regionu pristupa kao musliman? Ne kažemo da su na jednoj strani Jevreji, a na drugoj Turci. Prići ćete drugoj osobi kao ljudskom biću. Zar ne vidite u kakvom su stanju ta djeca?”

Washington Post od 15. oktobra u tekstu o Blinkenovom obigravanju po Bliskom istoku, gdje opipava puls, prenosi sljedeći dijalog: “Rekli ste da ste Jevrej, a ja sam Egipćanin koji je odrastao pored Jevreja u Egiptu”, rekao je Sisi. “Nikada nisu bili podvrgnuti bilo kakvom obliku ugnjetavanja i nikada se na našim prostorima nije dogodilo da su Jevreji bili meta u novijoj ili staroj historiji.”

Blinken je odgovorio Sisiju rekavši: “Dolazim kao ljudsko biće.”

Da li odjeci iz Ankare dopiru do ušiju državnog sekretara?

Ilustracija koliko se svijet promijenio nalazi se u istom tekstu iz kojeg saznajemo da je “u Rijadu saudijski vladar držao Blinkena da čeka nekoliko sati na sastanak za koji se pretpostavljalo da će se održati uvečer, ali na kojem se prestolonasljednik pojavio tek sljedećeg jutra”. “Nekoliko sati” je očigledan eufemizam za “do zore”, a to nije prvi put da Mohammed bin Salman (MBS) diplomatski opljune Blinkena. Onomad u Džedi, dok je MBS sjedio ispred zastave Saudijske Arabije, Blinken je sjedio ispred zida. Podsjećanja radi, to je isti MBS kojem će Biden “naplatiti račun” (predizborno hvastanje), a koji je prije neki dan prvi put (historijski događaj) razgovarao telefonom s iranskim predsjednikom.

Tekst u Washington Postu praktično zaključuje da je to Blinkenovo obigravanje arapskih zemalja u cilju “suzbijanja bijesa zbog odmazde Izraela i da pomognu u humanitarnoj pomoći” – drugim riječima, da šute i plate izraelsko iživljavanje – ustvari fijasko.

Protesti i demonstracije podrške Palestincima, koji su, unatoč zabranama u nekim zapadnim zemljama, po brojnosti znatno nadmašili proizraelske, imali su za efekat da se zvaničnici duboko raštimovane i iznutra napukle Evropske unije naprasno opsjete da krenu da podsjećaju Izrael da postoji nešto što se zove međunarodnim zakonima, te o potrebi da se civili zaštite itd. Drugim riječima, da popune rupetine koje je za sobom ostavila komesarka Ursula von der Leyen, kojoj se sada spočitava da joj njena funkcija ne dozvoljava da govori u ime Evropske unije. Naravno, to nimalo neće potresti izraelske zvaničnike. I zašto bi, kada iz iste te Evropske unije (i šire sa Zapada) nije izražen ni najmanji protest na rasističke ispade ministara koji iz sve snage dehumanizuju Palestince.

Osim toga, spomenuti protesti pokazuju da izraelska hasbara (propaganda) više ne funkcioniše.

Dok ovo pišem (ponedjeljak uvečer), krvožeđ Izraela, koji je pobio najmanje dvostruko više od (zvaničnog) broja nastradalih u akciji snaga palestinskog otpora, još nije zadovoljena. Bombarduju se naselja, škole, bolnice, UN objekti – ukratko, sve bez ikakve diskriminacije. Kopnena invazija, protiv koje je sada čak i senilni Biden (naziva je “kobnom greškom”) odlaže se pod najimbecilnijim izgovorima (kiša, naprimjer). Hoće li SAD uspjeti skratiti uzicu izraelskim barbarima i spriječiti regionalni rat, još je rano reći.

Prije samo mjesec Benjamin Netanyahu je u sali Generalne skupštine UN-a mahao mapom na kojoj nije bilo Palestine. Sada Türkiye, Rusija i Kina (upravo tim redom) govore o Palestini u granicama iz 1967. godine s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom. Gle, o rješenju s dvije države oglasio se i dementni Biden. Malo li je?

Možda će ovog puta biti drugačije. U svakom slučaju, neko je na platformi X napisao: “Ako postoji jedna dobra stvar koja proizlazi iz ovoga, to je da je potpuna moralna izopačenost Zapada izložena svijetu. Niko više nikada neće ozbiljno shvatiti njihovu retoriku demokratije i ljudskih prava.”