“Javna tajna” da se ispod tzv. stola za šestero, saveza šest opozicionih partija u Republici Türkiye, nalazi sedma – Demokratska partija naroda (HDP), odnosno političko krilo terorističke organizacije PKK – ove je nedjelje prestalo biti “tajnom”. Početkom prošle sedmice lider Republikanske narodne partije (CHP), najveće opozicione partije i predsjednički kandidat stola za šestoro, Kemal Kılıçdaroğlu sastao se s liderima HDP-a pod krovom Parlamenta. Ubrzo nakon toga zvaničnici “legalnog” krila nelegalne terorističke organizacije izjavili su da HDP neće imati predsjedničkog kandidata na predstojećim izborima.

Očekivano. Međutim, očekivane stvari u politici često izazivaju “iznenađenja”, tako da je taj izlazak od ispod stola i sljedstvena dominacija stolom dominirao vijestima, kolumnama i TV pričaonicama. Naime, skoro je nemoguće i samo uz nadnaravni napor izbjeći jedini mogući zaključak nakon ovog događaja – Kemal Kılıçdaroğlu je predsjednički kandidat terorističke organizacije koja četrdeset godina radi na rastakanju Republike Türkiye.

Eksplozija radosti i podrške koju su vođe terorističke bande požurile da iskažu iz  pećina planinskog masiva Kandil u kojima se kriju na sjeveru Iraka svjedoči najbolje o tome. Perverziju činjenice da PKK banditi, kao što su Duran Kalkan, Cemil Bayık, Murat Karayılan i Mustafa Karasu, pozdravljaju (praktično) koaliciju s CHP-om prevazilazi perverzija da CHP, partija osnivača moderne Republike Türkiye Mustafe Kemala Atatürka, tako otvoreno izdaje sve njegove ideje koaliranjem sa separatistima.

Ambicije HDP/PKK-a velike su i neskrivene. Sırrı Sakık, zvaničnik HDP-a, bivši gradonačelnik Ağrıja i bivši poslanik Parlamenta, objašnjavajući da se ne radi o sitno-političkom cjenjkanju oko ministarstava i/ili potpredsjedničkih fotelja, naglašava: “Promijenit ćemo ovaj sistem, nemamo male kalkulacije. Sjest ćemo za sto i mijenjamo stogodišnju republiku, a ne zamjenika, potpredsjednika, ministarstvo.”

Interesantno, ali očekivano, lideri stola za šestero izigravaju mrtve oposume na ovakve drskosti. Predvidljivo, to je (još jedan) poraz liderke Dobre partije (İP) Meral Akşener, koja je donedavno grmjela da HDP ne može biti za stolom (jer je to produžena ruka PKK-a). Podsjećanja radi, İP se prodaje kao nacionalistička stranka. Neku “nazoviravnotežu” šutnje Akşenerove dao je Yavuz Ağıralioğlu, poslanik İP-a. “Ne može se sve opravdati za pobjedu na izborima”, “Ne želimo ni jedan glas od onih koji hvale djecoubice” (izraz upotrebljavan za osnivača PKK-a Abdullaha Öcalana), “Sjena terora pala je na sto”, “Postavili su pregovarački sto o separatizmu”, “Mi ne želimo ni jedan glas od onih koji hvale PKK”, “Opozicija je postala neprincipijelna” (dobro jutro!), neke su od rečenica koje je Ağıralioğlu izbacio tokom tirade nakon CHP-HDP “samita”. Sve stoje, ali šta će Ağıralioğlu, osim vikanja, uraditi po tom pitanju? Dati možda ostavku u partiji? Ne! Toliko o “pravedničkom gnjevu”.

Novinar Nedim Şener u televizijskom programu, podsjetivši da je Sakık proteklih godina atatürkiste nazivao “kerovima Mustafe Kemala”, postavlja pitanje šta od PKK želja Kılıçdaroğlu nije/neće ispuniti.

Kako će se ova, ne nova i ne tako iznenađujuća, vratolomija CHP-a odraziti na glasače, tek će se vidjeti. “Opozicija je možda jedinstvena na nivou lidera političkih partija, ali se ne može očekivati da će birači prihvatiti to partnerstvo svim srcem”, piše (dosta uglađeno) Burhanettin Duran u Daily Sabahu.

Međutim, pukotine (i) na nivou lidera su itekako vidljive i često komične. Jedna marginalna (pukotina) nedavno je na društvenim mrežama postala predmet sprdnje. Klip Temela Karamollaoğlua, lidera Saadet partije, koja je “konzervativni glas” u Nacionalnom saveza i za stolom za šestero, iz govora u kojem se nedavno osvrnuo na LGBT ideologiju: “Dva muškarca ili dvije žene dođu i kažu 'mi smo porodica'. Ajde bježi! Odakle vam to s**nje?”, zalijepljen je na klip u kome Kılıçdaroğlu ne vidi nikakvu vezu niti opasnost po porodične vrijednosti od LGBT ideologije. (Popularisanje LGBT ideologije Kılıçdaroğlu je delegirao gradonačelniku Istanbula.)

No, najsmješnije je da se Karamollaoğlu sjetio porodice i porodičnih vrijednosti tek sada kada je Nova stranka blagostanja (Yeniden Refah Partisi – YPR) pristupila Narodnom savezu, koji sada čine Partija pravde i razvoja (AK Partija), Partije nacionalističkog pokreta (MHP), Stranka Velike unije (BBP) i Nova stranka blagostanja (YPR). Naime, socijalno konzervativnom YPR-u to je omiljena tema.

U ponedjeljak, 27. marta istekao je rok za prijavu predsjedničkih kandidata koji se kandiduju na osnovu prikupljanih 100 hiljada potpisa. Što znači da će se konačni spisak predsjedničkih kandidata za izbore 14. maja znati kada ovaj tekst bude u štampariji. Međutim, s velikom sigurnošću će se Recepu Tayyipu Erdoğanu i Kemalu Kılıçdaroğluu (koji su kandidati u ime svojih partija i/ili saveza) na toj listi pridružiti bivši predsjednički kandidat Muharrem İnce i Sinan Oğan. Ovaj posljednji kandidat je (još jednog) saveza po imenu Ata – savez Stranke pravde (AD) i Partije pobjede (ZP).

 ZP ima oko 0,3 posto podrške birača, a AD se ne registruje na ispitivanjima javnog mnijenja, odnosno spada u 0,2 posto “ostalih”. Sinan Oğan po ispitivanjima javnog mnijenja vuče oko 0,5 posto podrške.

Ta skoro nepostojeća podrška ga je spasila gnjeva “ujedinjene” opozicije. Drvlje i kamenje koje se sručilo na Muharrema İncea od prekjučerašnjih saboraca se sasvim korektno može nazvati verbalnim linčom. Naime, 5-6 posto, koliko je sada težak u predsjedničkoj trci, jeste previše “osipanja” glasova za koje su ubijeđeni da su otkinuti od PKK kandidata Kılıçdaroğlua. Iz tih napada na İncea je kristalno jasno da mu taj dio opozicije (CHP, HDP, İP i drugi) nikad nisu oprostili priznanje poraza (od čitavih 22 posto) poslije izbora 2018. godine.

Dok Nacionalna alijansa i sto za šestero/sedmero troluju politiku, obesmišljavajući je do besvijesti sa zloslutnim posljedicama, šta radi Narodni savez? Ono što i uvijek – služi narodu, što je smisao politike. Zemljotres i njegove posljedice su se potpuno izgubili iz opozicionog diskursa onog momenta kada su shvatili da neće profitirati na tragediji. Međutim, to je fokus Narodnog saveza.

Savez je istakao svoje ciljeve u protokolu koji je u petak dostavljen Vrhovnoj izbornoj komisiji (YSK), navodeći da je njegov prioritet tokom izbornog procesa “zaliječiti rane od zemljotresa i završiti proces rekonstrukcije”.

Prema dostavljenom protokolu, prioritet je “poduzimanje potrebnih mjera za istovremeno upravljanje rizicima i katastrofama protiv svih vrsta katastrofa” i “otklanjanje nedostataka u zakonodavstvu i povećanje tehnoloških, ljudskih i institucionalnih kapaciteta za to”.

Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je također u petak, tokom (izgubih račun kom po redu) obilaska zemljotresom pogođenih krajeva, učestvovao u polaganju temelja za 3.122 stana, od 22.467, koliko se ukupno već gradi, u Hatayu. Nije čudo da je Genar agencija za ispitivanje javnog mnijenja ustanovila da u pogođenom području AK partija nije izgubila podršku. Na pitanje “Da je opozicija na vlasti, mislite li da bi mogla da se nosi s takvom prirodnom katastrofom?” 58.5 posto građana odgovorilo s “ne”, a svega 28,1 posto “da”, dok je 13,4 posto ostalo neodlučno. Povjerenje da će Erdoğan biti uspješniji u obnovi porušenih gradova čak je veće – 65.1 posto naspram Kılıçdaroğluovıh 34.9.

Podsjećanja radi, Genar je uz Optimar jedna od rijetkih agencija koje su ispravno mjerile puls naroda prije prošlih izbora, što je, uz ogromni pritisak lažnih anketa, bilo izuzetno teško.

Na kraju, ali ne manje važno, Recep Tayyip Erdoğan je u nedjelju posjetio Nacionalni tehnološki centar Özdemir Bayraktar, dragulj turske odbrambene industrije, u kojem se fotografisao ispred još jedne njene pobjede – KIZILELMA, bespilotnog ratnog aviona. Simbolično na više nivoa.