U nedjelju 7. januara na sastanku za promociju kandidata Partije pravde i razvoja (AKP) na predstojećim lokalnim izborima, u Kongresnom centru Haliç u Istanbulu, Predsjednik republike i predsjedavajući AK Partije Recep Tayyip Erdoğan objavio je imena 26 kandidata za gradonačelnike – jedanaest za metropolitanske gradove, uključujući Istanbul i petnaest za velike gradove.

Za preostalih 55, što metropolitanskih, što velikih gradova, objave će se dogoditi u narednim danima na različitim mjestima – ime kandidata za gradonačelnika Ankare, naprimjer, bit će objavljeno u Ankari 15. januara, a imena kandidata za gradonačelnike u prošlogodišnjem zemljotresom pogođenim krajevima bit će objavljeni ondje.

Dakle, gotovo trećina (32,1 posto) kandidata AK partije, odnosno narodnog saveza, već je poznata, što je više od trideset puta od najveće opozicione stranke Republikanske narodne partije (CHP), koja je dva dana ranije ozvaničila u tom istom Kongresnom centru Haliç Ekrema İmamoğlua, trenutnog gradonačelnika, kao ponovnog kandidata za gradonačelnika Istanbula.

Murat Kurum kandidat je AK partije za upravljača megalopolisom Istanbul. Kurum je veoma prepoznatljivo lice u Republici Türkiye. U prethodnoj vladi (2018–2023), prvoj koja se mogla zvati predsjedničkim kabinetom, bio je ministar životne sredine, urbanizacije i klimatskih promjena. Prirodom te funkcije, bio je prisutan na svim područjima koje je zahvatila neka katastrofa u Türkiye u tom periodu, bilo da je riječ o poplavama, požarima ili zemljotresima. Neprekidno je bio na terenu tokom zemljotresa u Elazığu, poplave Dereli, zemljotresa u Izmiru, požara u Manavgatu, poplave Bozkurt i  Kahramanmaraş zemljotresa. Isticao se i privlačio pažnju svojom marljivošću, brzim rješenjima i stavom koji je građanima ulijevao povjerenje. Njegov doprinos saniranju posljedica tih katastrofa je kako nemjeriv, tako i očigledan.

Prije nego je postao ministar ovaj četrdesetsedmogodišnji (u maju će napuniti 48 godina) građevinski inženjer, magistar urbane transformacije, radio je od 2005. u Upravi za društveno stanovanje (TOKİ). Od 2009. do 2018. bio je generalni direktor i član upravnog odbora „Emlak Konut“, podružnice TOKİ. Trenutno je poslanik u Turskom parlamentu i predsjedavajući parlamentarne komisije za životnu sredinu. Oženjen je, supruga je nastavnica matematike, imaju troje djece.

Dakle, “bitka” za Istanbul vodit će se između dokazano radnog, stručnog i požrtvovanog tehnokrate, kojeg pristalice u šali (u svakoj šali pola zbilje) nazivaju Kara Murat – turski superheroj iz filmova (crtanih i igranih) i stripova sedamdesetih godina prošlog vijeka, i sadašnjeg gradonačelnika, koji je navodno diplomirao engleski jezik bez da umije složiti rečenicu na tom jeziku (ako izuzmemo čuveno “OK, I am OK” –  brukanje pred ambasadorom SAD-a), te koji, osim osiguravanja sinekura raznoraznim teroristima (PKK i DHKPC) i njihovim simpatizerima, nije uradio ništa za grad (naprotiv).

Panika, koja je obuzela CHP istog momenta kada je Murat Kurum imenovan za kandidata, patetična je u svojoj očiglednosti. Napadi što na društvenim mrežama, što u dezinformacionoj kanalizaciji CHP medija uslijedili su odmah i unaprijed otkrivaju vrlo prljavu kampanju. Već viđeno.

Problem za njih najbolje je formulisao kolumnista dnevnika Aydınlık Gaffar Yakınca objavivši na X-u: “Ima samo 48 godina, građevinski je inženjer. Vrijedan tehničar i birokrata. Postigao je ozbiljne uspjehe u periodu svoje službe. Ali njegova najvažnija karakteristika je da je on jedno od najčišćih imena turske politike. Ljudi biraju, ne mi, ne možemo još ništa reći. Ali ako bude izabran, Murat Kurum bi mogao biti spas za Istanbul.”

No, vratimo se u Kongresni centar Haliç i nedjelju. U govoru, iz kojeg je ljubav prema Istanbulu curila iz svake riječi, Erdoğan je uputio strijele kritike. “Proteklih pet godina pokazalo nam je da ne možete služiti u Istanbulu na pola radnog vremena”, rekao je ukazujući na İmamoğluova kontroverzna odsustva u vrijeme velikih snježnih oluja i/ili poplava. “Istanbul je grad koji ne možete zanemariti. Uvijek morate pronaći rješenja za njegove probleme. Morate biti zaljubljeni u ovaj grad da biste mu služili, morate se posvetiti ljudima Istanbula. Istanbul nema još pet godina za gubljenje.”

Međutim, jedan od ključnih dijelova govora odnosio se na prljavu igru koja je već u toku. “Dok se Türkiye priprema za izbore, kako bi odredila gradonačelnike koji će upravljati njenim gradovima pet godina, neki scenariji za koje smo se nadali da će ostati u staroj Türkiye ponovo su počeli da se puštaju u opticaj. Oni pokušavaju zbuniti umove pred izbore igrama koje su loše kopije provokacija iz perioda 28. februara. Što je još gore, igrama koje se priređuju u tu svrhu direktno ciljaju na civilizacijsko naslijeđe naše zemlje i na svete vrijednosti do kojih je našem narodu stalo. U tom procesu, ljudi koji se koriste su grupa koja nije svjesna društva u kojem živi i vrijednosti koje to društvo održavaju.”

Podsjećanja radi, 28. februar (1997) takozvani je mehki ili postmoderni puč kojim je oborena vlada Necmettina Erbakana. Tom puču prethodili su teški radovi socijalnog inženjeringa i prije svega manipulacije percepcijom. Ti radovi i manipulacije mogu se reducirati na polarizaciju društva, na zastrašivanje od nekog “radikalnog islamizma” koji je tu “iza ugla”, na privid ugrožene sekularnosti, na to da je šerijat “ante portas” i slično. Nizom (čudnih) naizgled nepovezanih događaja stvorena je percepcija da je republika ugrožena, i to je “opravdalo” vojnu intervenciju u politiku – memorandumom, te je puč “mekan” ili “postmoderan”. Posljedica puča bila je neobuzdana represija pod plaštom borbe protiv “reakcionara”, svega što ima veze s religijom i/ili tradicijom. Naprimjer, neustavna zabrana hidžaba jedna je od tih posljedica.

Čovjek bi pomislio da je ta ploča izlizana i da su scenariji bazirani na polarizaciji islam–sekularizam, islam–Atatürk i slični stvar prošlosti. Da na njih mogu pasti samo beslovesni stranci puni predrasuda, te se ponekad podgrijavaju (za njih), istina sve rjeđe, ali da to nikako ne može biti tijesto od kojeg se mijesi izborna kampanja za bilo kakve, a kamoli lokalne izbore. Međutim, kao što već više puta pisah, opozicija generalno, a CHP posebno, nema ništa ponuditi glasačima.

Na koje događaje Erdoğan misli kada kaže da se “loše kopije provokacija iz perioda 28. februara” ponovo puštaju u opticaj?

Jedan je spomenuo – famoznu neodigranu utakmicu “Fenerbahçea” i “Galatasaraya”. “Rijad vam neće donijeti kruh. Bojenjem majica na drugačiji način nećete ništa dobiti. Ako ste iskreni i pošteni, objasnite to na nacionalnom i lokalnom nivou u cijeloj zemlji.” Naime, čorba koju su klubovi zakuhali imala je za cilj da krivica za fijasko padne na Erdoğana i kabinet. U međuvremenu se ispostavilo da on ne samo da nije ohrabrivao klubove da idu da igraju u Rijadu nego je bio sumnjičav prema ideji. A u krajnjoj liniji, Saudijska Arabija konsultovala je FIFU glede izmjene potpisanog protokola da li da dopusti transparente i dobila negativan odgovor.

Na povratku sa skupa podrške Palestini i odavanju počasti šehidima poginulima u Iraku 1. januara jedan mladić dobio je batine zato što siledžija koji ga je tukao “neće kalifat”. Odakle mu ideja da je skup pozivao na kalifat, ostaje misterija, ali činjenica je da je siledžija odmah dobio podršku CHP-a.

“Türkiye je sekularna i ostat će sekularna!”, poklič je kome nije ni mjesto ni vrijeme u İmamoğluovom govoru prihvatanja kandidature u Kongresnom centru Haliç, te sve češći pokliči “umjetnika” i “intelektualaca” poput “nećemo šerijat” (kao da ga neko traži) ne mogu se racionalno objasniti osim kao manipulacija percepcijom.

Na kraju, napad nožem, zapravo, srećom neuspjeli pokušaj ubistva Galipa Uste, imama Fatih džamije, i džematlije hafiza Bilala Erdema nakon akšam-namaza u Fatih džamiji u Istanbulu u ponedjeljak 8. januara zlokobno podsjeća na slične akcije FETÖ terorističke organizacije.

“Naša je dužnost da onima koji pokušavaju da operišu na prostorima naše domovine, čiji je svaki pedalj zaliven znojem i krvlju, pokažemo da trg nije prazan i da naš narod čvrsto drži svoju nezavisnost i budućnost”, rekao je Erdoğan. To poslije 15. jula (2016) nije upitno. Međutim, idealno bi bilo kada bi predizborni diskurs bio oko (Kara) Muratovih projekata i njihovog odsustva u Ekremovom taboru, a ne o zilion puta prežvakanim temama.