“Ponavljajte laž dovoljno često i ona postaje istina”, zakon propagande koji se često pripisuje nacisti Josephu Goebbelsu, sudeći po masovnim propalestinskim protestima širom (i zapadnog) svijeta, raspada se pred našim očima. Možda je uzrok tome što je Goebbels operisao u doba prije TV-a i mnogo važnije interneta. Zapadni političari se upljuvaše od potvrđivanja njihove podrške Izraelu i pravu te zemlje da se brani – u početku bezuslovne, a sada uz dekoraciju “u skladu s međunarodnim pravom”.

Međutim, svako ko ima TV i/ili internet-konekciju (i vrlo bitno, IQ veći od broja cipela) shvata da ono što Izrael radi nije odbrana, a još je manje “u skladu s međunarodnim pravom”. Nema tog spina koji može pretvoriti masakr 5.087 ljudi (broj od ponedjeljka 23. oktobra), od čega su 2.055 djeca, a 1.119 žene (to znači da su 62 posto ubijenih djeca i žene. Skoro pa dvije trećine), u legitimnu odbranu koja će donijeti nekakvu sigurnost Izraelu. Svjetska javnost to (bespomoćno) gleda i dolazi (uglavnom) do korektnog zaključka da se radi o slijepoj osveti, pokušaju etničkog čišćenja i/ili genocida. Oni koji nešto malo više znaju o Palestini zaključuju da je to samo nastavak sedamdesetpetogodišnjeg procesa.

Recimo da je paradoksalno (a zapravo nije), izraelski zvaničnici ustvari i ne kriju te (genocidne) namjere. Ono što jeste paradoksalno jeste da u tome uživaju nepodijeljenu podršku zapadnih političara i većine medija. Nema tog spina koji može opravdati blokiranje dvije rezolucije Savjeta sigurnosti UN-a. Protiv ruskog prijedloga, koji je pozivao na momentalni prekid vatre iz humanitarnih razloga, te na zaustavljanje neselektivnih napada na civile i civilne objekte u Pojasu Gaze, glasale su SAD, Velika Britanija, Francuska i Japan, a protiv brazilskog, dva dana kasnije, koji je pozivao na humanitarnu pauzu glasale su samo SAD, dok je Velika Britanija bila uzdržana. Državni sekretar Antony Blinken izgleda jadno i patetično pokušavajući da opravda tu krvavu sramotu.

Tragikomično je da su svi u tom, kako ovaj primjer pokazuje, impotentnom tijelu saglasni o potrebi humanitarne pomoći za preko dva miliona civila u Gazi. Kolektivni Zapad je uvjerenja da se humanitarna pomoć može distribuirati pod izraelskim bombama, pa ne bi da uznemirava Izrael zahtjevom da prekine genocidno divljanje. Još je gore da su na toj istoj liniji individue u čiji opis posla ulazi i neutralnost – gensek Ujedinjenih nacija Antonio Guterres i njegov zamjenik za humanitarne poslove Martin Griffiths. Partneri u zločinu? Od Guterresa se mogu čuti samo apeli za otvaranje sigurnosnih koridora, omogućavanje dostave humanitarne pomoći i puštanje talaca. Pri tome to prvo zloslutno vonja na izraelsku želju da Palestinci Gaze uteknu u “sigurnost” Egipta – odakle se nikad ne bi vratili.

Kada je o sigurnosnim koridorima riječ, noć između nedjelje i ponedjeljka (22. i 23. oktobar) je do sada bilo najnasilnije bombardovanje Gaze, posebno koncentrisano upravo na područja u koja je Izrael naredio evakuaciju stanovništva. Volio bih da Antonio Guterres, čija je jedina primjedba na naredbu evakuacije (zločin po sebi) bila da je “neizvodljiva u tako kratkom roku”, pruži neko objašnjenje te činjenice, kad već nije u stanju da osudi jasno i glasno Izrael.

Što se tiče talaca, za njih su (deklarativno) izgleda samo zainteresovane SAD i Guterres. Još 13. oktobra Financial Timesov glavni vanjskopolitički komentator Gideon Rachman je napisao: “Evropske diplomate su također bile zapanjene koliko je malo interesa Izraelska vlada pokazala da da prioritet životima talaca u Gazi – od kojih neki dolaze iz evropskih zemalja.” Oni koji su pročitali taj tekst ne bi trebalo da su iznenađeni objavom Qassam brigade od 21. oktobra: “Jučer navečer smo obavijestili Katar da ćemo osloboditi Nurit Yitzhak, lični broj 001145416, i Yochvid Lifshitz, lični broj 005236955, iz humanitarnih razloga i bez naknade.”

U svjetlu intervjua s izraelskom naseljenicom Yasmin Porat, koja je preživjela 7. oktobar u kibucu Be'eri, cijela priča o civilnim žrtvama tog dana dobija ton koji izraelske vlasti svakako ne žele. Yasmin tvrdi da su izraelske civile ubijale izraelske snage, a ne Hamas – što unakrsnom vatrom, što tenkovskim granatama koje su ispaljivale u kuće u kojima su bili i taoci i palestinski borci. Ona je izjavila da su Hamasovi borci tretirali taoce vrlo humano. Drugi također na socijalnim mrežama viralni primjer kontranarativa jeste TV intervju na izraelskom Kanalu 12 žene kojoj su borci rekli “Ne boj se, mi smo muslimani, nećemo te povrijediti”, a jedan je pitao da li smije da pojede jednu bananu, koju je vidio u kuhinji, a nakon 2 sata su napustili njenu kuću.

Čini se da se izraelska propaganda svodi na projekcije.Tekst o naporima SAD glede talaca u Washigtnon Postu od 20. oktobra indirektno potvrđuje ono što sam napisao u prethodnom broju – ne radi se samo o Hamasu, nego o palestinskom pokretu otpora: “Dok je Hamas predvodio napad 7. oktobra na granicu između Izraela i Gaze, višestruke militantne grupe sada drže taoce, rekle su tri osobe koje su upoznate s pregovorima. To je pogoršalo poteškoće s kojima se suočavaju američki i drugi zvaničnici koji su direktno uključeni u proces jer je nejasno koje grupe drže koje taoce, kažu.”

Samit mira u Kairu 21. oktobra je okupio zavidan broj delegacija na različitim nivoima, s obzirom na brzinu kojom je organizovan. Međutim, šta o miru misli najjači zaštitnik Izraela SAD, vidi se po tome što su na njega poslale otpravnika poslova ambasade u Egiptu. Samit je bio slika i prilika podijeljenosti svijeta. Zapadni zvaničnici su čitali skoro identične tekstove pune žestokih osuda Hamasa i prava Izraela da... znate već tu matru. Mala devijacija od toga je bila njemačka ministarka inostranih poslova Annalena Baerbock, koja je eksperimentisala s patosom. Siguran sam da bi za taj sastav dobila odličnu ocjenu u srednjoj školi.

S druge strane, govor jordanskog kralja Abdullaha je bio snažna refleksija (ne)raspoloženja ne samo regiona nego i tzv. globalnog juga. “Naš strah je da ćemo zbog ovog sukoba platiti visoku cijenu na globalnom jugu“, kaže jedan zvaničnik EU, piše Financial Times. U svakom slučaju sabotaža zapadnih zvaničnika je rezultirala odsustvom zajedničkog saopštenja. Dok se samit pokazao kao neuspješan, on je ipak bio platforma na kojoj je ministar vanjskih poslova Türkiye Hakan Fidan predstavio ideju za poslijeratno rješenje konflikta, a koje uključuje zemlje garantore za dvije države. Na samitu je bilo dosta praznih riječi o rješenju s dvije države, kako je to običaj od 2002, kada je praktično postignut globalni konsenzus o tome, a kome se protive u praksi samo Izrael i SAD, a sabotiraju ga i američki vazali. Zato je promjena ugla, napuštanje nikad funkcionalnog kvarteta (UN, EU, SAD i Rusija) i svjež pristup više nego neophodan.

Dvodržavno rješenje jeste već nagrađivanje lopova. Hakan Fidan je u Libanu bez dlake na jeziku iznio činjenice: “Okupiraš nečiju zemlju. Zaplijeniš mu kuću, izbaciš ga, dovedeš nekoga i smjestiš ga tamo, zoveš ga 'naseljenikom'. To se zove krađa”, rekao je. Međutim, perverzija izraelskog “argumenta” jeste da to rješenje više nije moguće jer je “činjenica na terenu” da je oko 700 hiljada lopova (sve manijakalni ekstremisti) ilegalnim naseljima ispresijecalo teritoriju te Palestine s granicama iz 1967. Stoga Izrael vjeruje, protivno sopstvenom interesu, da su okupacija, aparthejd i postepeni genocid rješenje. Međutim, ovo nije 18. vijek, niti su Palestinci američki Indijanci niti australijski Aboridžini (bez uvrede i/ili potcjenjivanja njihovih kultura), a aparthejd je pluskvamperfekat u Južnoj Africi. Riječima predsjednika Erdoğana: “Izrael ne može uspostaviti sigurnost ubijanjem djece i žena, ili bombardiranjem bolnica, škola, džamija i crkava u Gazi.”

“Postoji laž koju Zapad govori i sebi i svijetu o palestinskom pitanju. Na toj laži se ne može izgraditi ozbiljan sistem”, rekao je Hakan Fidan. Čini mi se da ono Goebbelsovo s početka teksta zamjenjuje čuveni citat Abrahama Lincolna: “Možete zavaravati neke ljude sve vrijeme, i sve ljude ponekad, ali ne možete zavaravati sve ljude sve vrijeme.”