Kada sam u prošlom broju Stava napisao da sam vrlo radoznao s čime će kandidat udružene opozicije Kemal Kılıçdaroğlu izaći pred glasače u dvije nedjelje između prvog i drugog kruga glasanja na predsjedničkim izborima u Türkiye, to nije bila retorička radoznalost, odnosno pitanje. Bilo je jasno da suočavanje s porazom mora iznjedriti drastičnu promjenu kursa. Nakon četiri dana šutnje, otpuštanja, odnosno neprodužavanja ugovora s marketinškom firmom koja je vodila kampanju i prepuštanja kampanje gradonačelniku Istanbula i šefici istanbulske podružnice partije, Kılıçdaroğlu je prošlog četvrtka izašao s potpuno novim konceptima – ksenofobijom i šovinizmom. No, o tome malo kasnije.
Nekoliko puta do sada sam napisao da u Republici Türkiye imamo borbu između principa ljubavi (prema narodu, zemlji, njenim simbolima i napretku) i principa mržnje (prema svemu navedenom). To se još jednom jasno pokazalo nakon 14. maja, kada su rezultati parlamentarnih i predsjedničkih izbora u Türkiye (naročito po provincijama) počeli da dolaze ka svijesti opozicionih glasača, aktivista i “umjetnika”. Kao gnoj iz apscesa, potekla je mržnja prema ljudima u zemljotresom pogođenim područjima, koji su ogromnom većinom glasali za predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i Nacionalni savez, odnosno AK partiju.
Proklinjanje i psovanje tih ljudi, izrazi žaljenja što su im pomogli u nevolji u jednom momentu postali su takmičenje u najogavnijem rječniku na društvenim mrežama. Moram reći da me ta mržnja (nažalost) nije iznenadila, bio sam joj svjedok mnogo puta u užim krugovima, ali me je zapanjila ta potreba da se ona u TikTok stilu izrazi ili obnaroduje. Zbog politike javno odricanje od svake ljudskosti?
Pri tome ta provala odražava, opet karakterističnu za opozicione (prije svega CHP) glasače, totalnu neinformiranost. Naime, te su provincije i prije uglavnom bile ogromno većinski za Erdoğana i AK partiju. Činjenica da se to nije promijenilo nakon katastrofe iz februara dokaz je efikasnosti i snage države pod njihovim vodstvom. Uostalom, kao što su neka ispitivanja javnog mnijenja pokazala, čak su i pristalice CHP-a u tim krajevima svjesne da će oporavak biti brži ako Erdoğan i AK partija ostanu na vlasti.
Kao primjer suprotnosti, odnosno da država ne donosi odluke po rejtingu predsjednika i/ili vladajuće partije, jeste slučaj izgradnje državne bolnice u distriktu Defne, provincija Hatay (jedna od zemljotresom najteže pogođenih provincija i CHP “tvrđava”). Kada je 21. marta u prisustvu predsjednika Erdoğana izliven temelj za bolnicu, politički par klovnova – Meral Akşener i Ekrem İmamoğlu (rođen Mudafa) – izbacivao je pjenu na usta. Tezom da je to opsjena i prevara, to jest da ondje nikad neće biti izgrađeno bilo šta, Ekrem da je to loše (brzina gradnje nije odlika gradonačelnika Istanbula, što se da primijetiti u tom gradu za njegovog vakta).
Dvadesetprvog maja, dakle 60 dana kasnije, inaugurirana je državna bolnica Defne s 300 bolničkih kreveta, 80 jedinica intenzivne njege, 12 operacionih sala i najsavremenijom opremom. Meral i Ekrem će teflonski ignorirati tu činjenicu. Bazična pristojnost bilo bi neko izvinjenje, a suštinska napuštanje politike. Uzgred, u Defne distriktu Kılıçdaroğlu je dobio 90 posto glasova. Da će tako biti, znalo se i 21. marta, ali bolnica je ondje potrebna.
Protekle nedjelje, između ostalog, u TV pričaonicama mnogo se raspravljalo o potencijalno opasnoj manipulaciji tokom postizborne večeri, kada su u neko doba (vrlo rano u prebrojavanju glasova) pred novinare izašli İmamoğlu i gradonačelnik Ankare Mansur Yavaş (mnogi ih ovdje porede sa Stanom Laurelom i Oliverom Hardyjem iliti “mršavim i debelim”) i praktično najavili da će 13. predsjednik Republike biti K. Kılıçdaroğlu. Nešto prije toga je Kılıçdaroğlu tvitovao sirovu laž – “vodimo”, u momentu kada je Erdoğan vodio s 52,32 posto naspram njegovih 41,81.
Beskrajni minuti programa potrošeni su na raspravu zašto, čemu, laž, nije laž itd. Međutim, u jednom programu (20. maj) Haber Global TV-a Dursun Çiçek, penzionisani pukovnik i bivši poslanik CHP-a u 26. sazivu Parlamenta, (nehotice?) eksponirao je srž odnosa partijske elite prema pristalicama: “Pa šta ako obmanjujemo naše birače!” uzviknuo je s podtekstom “šta se vas to tiče”. Hej, to je nosilo uniformu i to je bilo poslanik!
Upravo taj totalni nedostatak bilo kakve odgovornosti prema javno izgovorenoj riječi i činjenica da im pristalice tolerišu tu neodgovornost omogućava Kılıçdaroğluu da znak srca (“trade mark” kampanje) zamijeni otrovno ksenofobičnom, šovinističkom retorikom a da ne trepne. Tako je prošlog četvrtka navukao mantil ultradesničarskog, ksenofobnog ultranacionaliste (čitaj, šoviniste) i kao metu uzeo sirijske izbjeglice. Pošto ne može bez laži, pretjerao je u broju koji će izbaciti čim se domogne vlasti. “Nije li 10 miliona Sirijaca nije dovoljno, treba li doći još 10-20 miliona?”, upitao je pristalice.
Prije svega, broj sirijskih izbjeglica u Republici Türkiye jeste oko 3,9 miliona. Kada bi svi Sirijci sa sve Assadom odlučili da izbjegnu u Türkiye, ne bi ih bilo 20 miliona, jednostavno, nema ih toliko u Siriji. Da li će to pristalice primijetiti? Sumnjam.
OLIČENJE ZAPADNIH “VRIJEDNOSTI”
Interesantnije pitanje jeste da li će zapadna štampa, koja je Kemala Kılıçdaroğlua predstavljala kao oličenje zapadnih “vrijednosti”, multi-kulti otvorenosti, demokratičnosti i (o tempora, o mores!) ljevičarem, primijetiti ovu transformaciju u ultradesničara?
Londonski The Times jeste. Međutim autorica Louise Callaghan učinila je sve u njenoj moći da u suštini ublaži i/ili opravda ovu, kako je nazvala, “transplantaciju ličnosti”, jer sve je opravdano ako je protiv Erdoğana. No, ko uopće čita The Times, kada je online izdanje iza “paywalla”?
Primijetio je i Politico jednim anemičnim tekstom pod naslovom “Izbacit ću sve izbjeglice iz Türkiye, obećava Erdoğanov rival”. New York Times nije, dok BBC i dalje predstavlja Kemala Kılıçdaroğlua kao simpa starčića (sa sve gorepomenutim “vrijednostima”).
Da je Kılıçdaroğluu i CHP-u zinuo dio leđa koji se prestaje pristojno zvati na glasove trećeplasiranog Sinana Oğana, koji važi za ultranacoša, (bilo) je jasno. Ono što nije bilo jasno jeste koliku parodiju od sebe samih su spremni da naprave da bi ih ugrabili. Sada je jasno – veliku.
Canan Kaftancıoğlu, šefica istanbulske podružnice CHP-a, čiji su politički korijeni i srce u raznoraznim ultraljevičarskim (terorističkim) organizacijama (uključujući PKK), istog je dana (četvrtak, 18. maj) gostovala na Fox TV s istim ultradesničarskim ultranacionalističkim mantilom. Jedna od izjava koja je privukla najviše pažnje jeste: “Abdullah Öcalan je osnivač terorističke organizacije (PKK, op. a.). Postoji li presuđena kazna? Postoji. Da li on trenutno služi kaznu? Služi. Kemal Kılıçdaroğlu nema ovlaštenje da ga pusti, niti će ga osloboditi.”
Mjesecima su Kılıçdaroğlu i CHP šutjeli kao dobro zaliveni fikusi dok su zvaničnici političkog krila PKK-a i njihovi javno-tajni saveznici (HDP) obećavali Öcalanovu slobodu (i slobodu mnogih drugih terorista) kada se promijeni vlast, to jest kada Kemal Kılıçdaroğlu, koga su javno podržali dođe na vlast. Štaviše, CHP je izbjegavao da nazove PKK terorističkom organizacijom (a imbecilnim izgovorom da im “ne prave reklamu”). Sada je izgleda vrijeme da HDP šuti i (i dalje unatoč ovim provalama) podrži Kılıçdaroğlua i u drugom krugu.
Međutim, vrhunac parodije zvane CHP bio je kada je Kaftancıoğlu u subotu nastupila u predstavi na ulicama Istanbula u dekoru s azerbejdžanskim zastavama, zastavama sa sivim vukom (simboli koji se vezuju za vrlo desni ultranacionalizam) u muzičkoj pratnji Mehtera – osmanlijskog vojnog orkestra.
“Očekujem da Kılıçdaroğlu i Kaftancıoğlu klanjaju džuma-namaz u Aja Sofiji”, rekao je sarkastično u jednom programu Süleyman Soylu.
Sada, kada je Sinan Oğan dao javnu podršku Erdoğanu, sav taj trud može biti uzaludan. Međutim, čini mi se da je cijeli taj cirkus perfektna ilustracija one Malcolma X:“Čovjek koji ne stoji ni za šta, past će na bilo šta”, a odnosi se kako na pristalice, tako i na elitu CHP-a.
