Početkm mjeseca tekst koji je nažvrljao oblik života koji se odaziva na ime Simon Tisdall postao je breaking news u Republici Türkiye. Tisdall je glavni kolumnista britanske online krpe nekada davno smatrane „ljevičarskim“ novinama – The Guardian. Osim toga, Tisdall je pomoćnik urednika u tom glasilu.

Već naslov žvrljotine objašnjava zašto je breaking news u Republici Türkiye: „Turski dvolični 'sultan' nije prijatelj Zapada. Vrijeme je za tvrdu igru.“ Zaogrnut između ostalog u „hrabru“ kritiku zapadnih političara, prije svega Joea Bidena i generalnog sekretara NATO-a Jensa  Stoltenberga, kojima zamjera da uvijek ističu da je „Türkiye neophodan partner“, tekst je teška distorzija turske (i šire) stvarnosti, te poziv da se turski predsjednik Erdoğan kazni. Razlozi za kaznu u pomenutoj su distorziji stvarnosti, ali šta Tisdalla najviše tišti jeste navodna blokada prijema Švedske u NATO.

Slijep na decenijsko grčko mrcvarenje Makedonije glede prijema u NATO (zbog imena države), baš kao i na terorizam PKK-a („kurdskih militanata, kako im zapadni mediji tepaju), o FETÖ da ne govorimo, pa samim tim slijep na toleranciju švedskih vlasti prema antiturskom terorizmu, Tisdall bi da kažnjava Republiku Türkiye generalno i predsjednika Erdoğana posebno (ako pobijedi na izborima) zbog zaštite turskih bazičnih interesa.

„Šta bi zapadne demokratije trebale da urade u vezi s Erdoğanom, pod pretpostavkom da on ponovo pobijedi?“, pita se Britanac, pa predlaže (naglašavanje moje): „Još sankcija, uključujući i njega lično, jeste jedna od mogućnosti. Američki senatori sugeriraju da bi Ankari mogli uskratiti borbene avione F-16 koje je obećao Biden ako nastavi da sabotira NATO. Zaustavljeni pregovori o članstvu u EU mogli bi biti formalno zamrznuti na neodređeno vrijeme. Ipak, da bi se privukla Erdoğanova pažnja, sve kaznene mjere će morati ići dalje.“ Da bi na kraju predložio ono što valjda on u svom malom imperijalističkom umu smatra za coup de grâce – suspenziju Republike Türkiye iz NATO-a, „ako je potrebno izmjenom Sjevernoatlantskog ugovora“.

No, šta očekivati od kreature za koju čak i Wikipedia piše „zagovornik promjene režima kao političkog i vojnog oruđa zemalja zapadnog bloka kako bi se nametnula promjena vlade ili rukovodstva u protivničkoj ili zemlji proglašenoj za neprijateljsku“?

Pri svemu tome ovaj stanovnik entiteta koga je Orwell proročki nazvao „Aeropista jedan“ (1984) nije nimalo originalan. On samo reciklira ono što je John Bolton nažvrljao u Wall Street Journalu 19. januara. Bolton, kreatura kome nijedan (američki) agresivni rat nije nemio. Onaj isti Bolton koji je relativno nedavno javno priznao... šta priznao, hvalio se da je učestvovao u pripremama državnih udara, iz silne zabrinutosti za integritet turskih izbora predlaže isto što i Tisdall dvije nedjelje kasnije. Interesantno.

Jedan od prvih političara koji su reagovali na The Guardianov pamflet jeste zamjenik predsjednika vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) Numan Kurtulmuş. U seriji tvitova u kojima je, između ostalog, Simona nazvao „reporterom“ plaćenim ubicom (tetikçi “muhabir”) pogodio je sentiment koji većina ima prema ovakvim napadima (naglašavanje moje): „Napadi onih koji se ne izjašnjavaju protiv islamofobije i antiturskog raspoloženja koji prožima Evropu i Zapad napadaju našu državu i našeg predsjednika jezikom terorističkih organizacija, a njihov licemjerni pristup, koji je sve veći iz dana u dan, jasan je pokazatelj da je Turska na pravom putu.“

Kreature koje žvrljaju po (bjelo)svjetskim novinama (gebelsovski) ponavljaju kako Republika Türkiye nije pouzdan NATO partner. Ta tvrdnja veoma liči na projekciju. Türkiye je veoma dugo svjesna „pouzdanosti“ svojih zapadnih saveznika. Prošle se nedjelje u tu „pouzdanost“ imala prilike još jednom uvjeriti.

Nakon „epidemije“ paljenja Ku'rana po Skandinaviji, prvo je američko, pa zatim još nekoliko evropskih ministarstava vanjskih poslova objavilo upozorenja svojim građanima koji putuju u Republiku Türkiye da izbjegavaju gužve i/ili nemuslimanska mjesta za molitvu. Türkiye je reciprocirala upozorivši svoje građane da paze s obzirom na antitursko i antimuslimansko raspoloženje koje prožima Evropu i Zapad. Kad, gle, odjednom je 9 konzulata u Istanbulu osvanulo zatvoreno (SAD, Holandije, Švicarske, Švedske, Engleske, Njemačke, Belgije, Francuske i Italije). Kažu zbog sigurnosti, odnosno terorističke prijetnje. Na logično pitanje: ako imate obavještajne podatke, zašto to niste podijelili s nama, nema suvislog odgovora.

Süleyman Soylu, ministar unutrašnjih poslova Republike Türkiye, prošlog je četvrtka objasnio šta je pozadina zatvorenih konzulata. Priča je sljedeća. Jedan obavještajni oficir čiji identitet turske vlasti znaju, no ostavljaju nam da pogađamo iz koje je zemlje „ponudio saradnju“ ili regrutovao pripadnike ISIL-a u Republiku Türkiye. Nakon malo izviđanja potencijalnih meta, obavještajni oficir, nesvjestan činjenice da je bio sve vrijeme pod prismotrom turske obavještajne službe, napušta zemlju. Moguće u uvjerenju da je utvrdio pazar. „Kada ovaj obavještajac nije dobio nikakve rezultate, on je te informacije plasirao zemlji koja je dala prvu reakciju i informaciju, a onda je počeo psihološki rat sa shvatanjem da bi moglo doći do napada ISIL-a u Republici Türkiye“, rekao je pomalo kriptički Soylu. Kada je postao svjestan da neće dobiti rezultate od svojih „regruta“? Možda kada je saznao o privođenju petnaestorice i hapšenju petorice? Kojoj je zemlji plasirao informaciju, jasno je – Sjedinjenim Američkim Državama, koje su zatim obavještavale (zavrtale ruke?) drugima da zatvore konzulate iako je bilo potpuno jasno da prijetnja zapravo ne postoji.

U izuzetno oštrom govoru Süleyman Soylu je između ostalog postavio pitanje: „A zašto niste obavijestili Tursku o napadu YPG na ulicu Istiklal? Zašto eksploziju u ulici Istiklal koju ste organizovali i iza nje niste podijelili s Republikom Türkiye?“ U pitanju leži odgovor – zato što su je organizovali, što je ujedno i odgovor na pitanje zašto „saveznici“ nisu podijelili saznanja o navodnim prijetnjama zbog kojih su zatvorili konzulate.

Objašnjavajući kako je svakom američkom ambasadoru koji dođe u Republiku Türkiye jedino na umu kako da organizuje državni udar, Soylu se direktno obratio trenutnom ambasadoru SAD-a Jeffu Flakeu: „Svjesni smo truda SAD-a da dizajnira Republiku Türkiye“, dodavši: „Sklonite svoje prljave ruke s Republike Türkiye.“

Nedostatak reakcije na ovaj govor bez dlake na jeziku po svemu sudeći potvrđuje da su „saveznici“ uhvaćeni praktično na (ne)djelu, pa je šutnja pametniji izbor.

Protiv Republike Türkiye vodi se psihološki rat, rekao je Soylu. S obzirom na to da je, čini se, kontempliran terorizam, to je više od psihološkog, to je specijalan rat. Tisdelli, Boltoni, raznorazni „analitičari“ i novinari su psi tog rata.

Kako to izgleda iz turske perspektive, opisao je u kolumni u Sabahu Mehmet Barlas, doajen turskog novinarstva: „U puču od 27. maja 1960. shvatili smo šta za Republiku Türkiye zapravo znači članstvo u NATO-u. Državni udar od 27. maja nije bio ni prva ni posljednja intervencija SAD-a. Uslijedili su (državni) udari. Konačno, suočili smo se s izdajom FETÖ-a 15. jula. Čak i dijete s ulice danas zna da iza pokušaja državnog udara od 15. jula stoji SAD. Sada ni FETÖ izdajnici ni američka administracija ne moraju da kriju ovu činjenicu.“ Barlas nadalje piše o polugama koje su SAD izgubile u međuvremenu: turske oružane snage, FETÖ pa sve do famoznog stola za šestoro. „Türkiye je stekla imunitet protiv svih vrsta državnih udara od strane SAD tokom 20-godišnje vladavine AK partije. Zato nam ne treba mnogo vremena da shvatimo izvor dolazećih prijetnji. Oni će pokušati, mi ćemo spriječiti“, završava optimističkim notama.

Nikome ovdje, osim opoziciji (koju je novinarka Canan Barlas definisala kao pola pro-PKK i pola FETÖ), ne trebaju pohvale sa Zapada. Tzv. „ujedinjena“ opozicija koja se ne može dogovoriti o zajedničkom kandidatu prošle nedjelje složila se oko manifesta koji, osim dijelova koji su prepisani iz davno ostvarenih programa AKP-a i vlade, zvuči kao muzička želja Zapada, to je potvrdila. Ali Babacan, lider Partije demokratije i napretka (DEVA) i renegat AK partije, govoreći o „manifestu“ na Halk TV (medijska kloaka Republikanske narodne partije), ponosno je rekao da će njihov politički dokument impresionirati Evropljane. „Reći će nam aferim“, potvrdivši da im je prostituisanje sa Zapadom prioritet.

Prijetnja suspenzijom ili izbacivanjem iz NATO-a je prijetnja praznom puškom. Iako u Republici Türkiye ne postoji (osim na marginama) artikulisana politika za napuštanje NATO saveza, nedavno je na jednom mitingu Devlet Bahçeli, lider Partije nacionalističkog pokreta (MHP) i saveznik AK partije, rekao: „Nismo se rodili s NATO-om, možemo živjeti bez njega.“ Tisdalli, Boltoni i ostali psi specijalnog rata protiv Republike Türkiye mogli bi te riječi uzeti kao upozorenje da paze šta žele, može im se ispuniti.