Kada sam prije tri broja pisao o početku predizborne kampanje u Republici Türkiye, završio sam konstatacijom da će biti nadasve interesantna. Tada nisam mogao pretpostaviti da ću se ovoj temi tako brzo vratiti. Međutim, počele su “interesantnosti” koje vrijedi zabilježiti. Strana štampa nikada ne obraća pažnju na fazu kampanje kada se još ni predsjednički kandidati ne znaju. S jedne strane, to je razumljivo, a s druge strane dovodi do obmanjujućih narativa, pa smo se tokom protekle izborne kampanje u stranoj štampi načitali bedastoća o “čeličnoj dami” ili “vučici” (Meral Akşener) koja samo što nije pojela predsjednika Erdoğana na izborima ili o “dostojnom rivalu” za kojeg je malo ljudi van Republike Türkiye čulo prije kandidature (Muharrem İnce). No, sve to – kako nepokrivanje procesa izbora kandidata, tako poliranje političkih Erdoğanovih rivala – spada u zapadni medijsko-politički inženjering.
Famozni “sto za šestoro” koji je okupio prostoprošireni Nacionalni savez – Republikanska narodna partija (CHP), Dobra partija (İP) i Saadet partija (SP) plus Demokratska partija (DP) i mikropartije AKP renegata: Partija budućnosti (GP) i Partija demokratije i napretka (DEVA) – poslije prve runde pregovora (putujućeg cirkusa?) nije iznjedrio zajedničkog predsjedničkog kandidata. Kemal Kılıçdaroğlu, lider CHP-a, i pored enormnog truda, nije ubijedio preostalu petorku da je “najkandidat”. Bio bi mirakul da je poslije dvocifrenog broja izgubljenih izbora i upornog ostajanja na fotelji genseka partije unatoč unutarpartijskoj opoziciji uspio u tome.
Jedan od Kılıçdaroğluovih (tragi)komičnih momenata prošle nedjelje jeste poziv sopstvenoj partiji i partijskim funkcionerima da nedvosmisleno stanu iza njegove kandidature. “Jeste li stvarno sa mnom? Neki od vas šute. Vidim da su neki od vas učinili štetu, namjerno ili nenamjerno. Sada odlučite.Ako ste sa mnom, želim da osjećam da ste SADA sa mnom, želim da znam da mogu da se oslonim na vas”, zavapio je. Poslije ovog apela na nivou nesretno zaljubljenog adolescenta uslijedila je još patetičnija podrška na Twitteru dojučerašnjih unutarpartijskih rivala, na Zapadu percipiranih kao potencijalni predsjednički kandidati – gradonačelnika Istanbula i Ankare prije svega, a zatim Izmira i predsjednice istanbulskog ogranka partije, te ostalih sitnijih riba. Riječju, melodrama. Melodrama koja, blago rečeno, zbunjuje članstvo, ali istovremeno eksponira u punom svjetlu slabost Kemala Kılıçdaroğlua kao mogućeg kandidata. Ako ne može da ubijedi sopstvenu partiju, kako će ubijediti više od 20 miliona građana da glasaju za njega, moglo se čuti iz usta okorjele pobornice CHP-a, inače novinarke za Deutsche Welle na CHP-ovoj televiziji.
Ubrzo poslije te (o)tužne epizode Kemal Kılıçdaroğlu je najavio da putuje u Sjedinjene Države 9. oktobra. Vratit ćemo se na to putovanje, ali prvo o jednoj drugoj prošlonedjeljnoj “interesantnosti”. Već je dugo bio klišej da ispod stola za šestoro čuči Demokratska partija naroda (HDP), političko krilo terorističke PKK. E, izgleda kao da je ispuzala. U subotu, 24. septembra, pod vodstvom HDP-a, ozvaničen je treći (predizborni) savez – Savez rada i slobode.
HDP je s dna kace marginalnih političkih partija i pokreta nagrebao savez s Radničkom partijom Turske (TİP), Laburističkom partijom (EMEP), Partijom socijalne slobode (TÖP), Partijom radničkog pokreta (EHP) i Federacijom socijalističkih skupština (SMF). Ovi kvaziljevičarski pokreti, koji deklarativno šlajfuju u marksističko-lenjinističkoj ideologiji, a zapravo su obuzeti (kao i bjelosvjetski kvaziljevičari) LGBT+ ideologijom, feminizmom, ekologijom i ostalim krucijalnim pitanjima koje tište radničku klasu, predstavljaju glasačko tijelo koje se mjeri promilima. Zapravo aktivisti predstavljaju samo i isključivo sebe. Da nije HDP-a s potencijalnih 7-11% glasova, ta marginine margine margina ne bi zasluživala pomen u iole ozbiljnijoj analizi.
S obzirom na taj maksimalni domet, deklaracija u kojoj praktično političko krilo terorističke organizacije poziva u “svijetlu i demokratsku budućnost” u “obnovi zemlje” (?), te konstatuje da “narodi Republike Türkiye nisu osuđeni na diskriminaciju, govor mržnje, polarizaciju i suverenu politiku zaglavljenu između Narodnog saveza i Nacionalne alijanse”, zvuči nadrealnije od svakog nadrealizma. Koliko je sve to laž, demokratski potencijal novog saveza (nula) i aktivno učešće u polarizaciji pokazuje tvit čelnika TİP-a (koji je uzgred osnovan od “odbjeglih” poslanika HDPKK-a) Erkana Başa, u kome opisuje glasače AK Partije i MHP-a kao “neprijatelje”.
Obrazovanje trećeg predizbornog saveza bila bi ozbiljna rabota, možda i game changer u uslovima u kojima opozicija ima politiku. Pod tim podrazumijevam jasne ciljeve i projekte nakon eventualnog dolaska na vlast. Međutim, toga nema ni u tragovima u cijeloj opoziciji, tako da je ovaj HDP-ov manevar više tvrđenje pazara s CHP-om. S jedne strane “rastjeruje” sumnje da je CHP doveo pod “sto za šestoro” produženu ruku PKK-a, s druge ostavlja CHP u “nesigurnosti” glede podrške zajedničkom opozicionom kandidatu, riječju dižući sebi cijenu. Potencijalna obećanja ministarskih portfolija od pojedinih CHP zvaničnika očigledno nisu dovoljna. Na “teško” pitanje da li će treći savez podržati Kılıçdaroğlua zamjenik šefa HDP poslaničke grupe Saruhan Oluç dao je neodgovor koji curi od “poštovanja” prema KK-u, ali ne kaže ništa.
Poslije devet godina Kemal Kılıçdaroğlu putuje u Washington. Odgovori na pitanja zašto i s kime će se susreti (opet) su surealni teatar. Ide u Sjedinjene Države u cilju borbe protiv “divljeg kapitalizma”. Ide da pronađe “druge Kemale” i okupi ih u borbi za izlječenje bolesnog svijeta. S kim će se sastati? “Aktivistima, političkim ličnostima, think tankovima...” Jedno od imena u opticaju za sastanak s KK-om jeste decenijski senator iz Vermonta i u nekoliko navrata predsjednički kandidat Bernie Sanders (kvaziljevičar skoro u mjeri kao oni opisani gore).
Koliko god ovi odgovori bili po sebi smiješni, pajz u Washingtonu pronaći će saveznike za borbu protiv divljeg kapitalizma i neoliberalizma (!), pa veću bedastoću teško je smisliti, da bi se posjeta razumjela u pravom svjetlu, potrebno je podsjećanje na tu prethodnu početkom decembra 2013.
Cijele te godine saobraćaj između raznih (gulenističkih) organizacija u SAD i CHP zvaničnika, za koje se sada zna da su gulenovci, bio je intenzivan. Tada je Kılıçdaroğlu zvanično putovao zbog poziva koje su mu uputili “tri think tanka”. Fotografije sastanaka na kojima se vidi da se u osnovi sastajao s gulenovcima odavno su u javnom domenu. Ne zaboravimo da je to vrijeme kada je otvorena borba protiv fetulahdžijske terorističke organizacije (FETÖ) tek počinjala, a gulenistička policija i pravosuđe nisu još bili ni ogrebani.
Kada se vratio iz Washingtona, Kemal Kılıçdaroğlu vrlo je samouvjereno nastupao na (FETÖ) televiziji Samanyolu tvrdeći da će Vlada uskoro pasti, te da će Erdoğan probati da pobjegne iz zemlje. Nije bio jedini, drugi CHP zvaničnici valjali su slične scenarije. I gle! 17. i 25. decembra te (2013) godine FETÖ dijelovi policije i pravosuđa pakuju ono što je ovdje poznato kao “pravosudni državni udar” – čorbu izmišljenih optužbi za korupciju, koje, da nisu provaljene, kao takve bi neminovno vodile padu Vlade. Koincidencija? Omiljena gulenistička riječ u koju niko ne vjeruje, jer najlogičnije pitanje jeste odakle Kılıçdaroğlu predznanje.
Da li se “sto” postavlja i s one strane okeana, pita se u nedavnoj kolumni u dnevniku Star Hüseyin Gülerce, gulenistički renegat, upravo podsjećajući na tu epizodu. Da li Kılıçdaroğlu traži odobrenje svoje kandidature od SAD-a/gulenista/CIA? Da li možda ide da bude brifovan o njihovim budućim akcijama glede miješanja u turski izborni proces? Sve su to legitimna pitanja s obzirom na pomenutu historiju i više nego očigledne CHP-FETÖ veze.
“Sad su se vjerovatno malo opametili, izgleda kao da među onima s kojima će se sastati na ovom putovanju nema članova FETÖ-a. Kažem 'kao da ih nema' jer nema fetoista, ali fetoljubivih globalista “gospodina Kemala” je mnogo. Jedan od njih jeste Bernie Sanders, ljevičarski senator SAD... Sanders je osoba koja učestvuje u mnogim fetoističkim aktivnostima”, piše Mahmut Övür u dnevniku Sabah.
Nemam sumnje da će sve glede te posjete vrlo brzo izaći na vidjelo, te da će se najvjerovatnije vratiti kao bumerang aspirantu na predsjedničku kandidaturu/mjesto. Naime, teško je ne složiti se s ocjenom Burhanettina Durana iz Sabaha: “Trenutno je Kılıçdaroğlu velika prednost za Narodnu alijansu – kandidovao se on ili ne. U isto vrijeme, Erdoğan je već započeo svoju kampanju za reizbor, nadovezujući se na svoje vodstvo i uspjeh na diplomatskom frontu.”
