Dok rasprava o turskoj politici na samitu NATO-a u Vilniusu od 11. i 12. jula 2023. još nije u potpunosti zatvorena, odnosno dok EU traži odgovor, koji, za sada, šizofreno (kao i do sada) oscilira između “proces primanja Türkiye u EU je u dubokom zamrzivaču” i “trebalo bi razmotriti kako možemo održati dijalog i blisku saradnju s Türkiye” – obje su izjave vlasništvo njemačke inoministrice Annalene 360º Baerbok – predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je turnejom po zemljama Zaljeva dodao još jedan sloj kompleksnosti turske vanjske politike.

Zapravo, može se reći da je kompleksnost u oku posmatrača. Naime, kao ni u Vilniusu, tako se ni posjetama Saudijskoj Arabiji, Kataru i Ujedinjenim Arapskim Emiratima pravac Türkiye ne mijenja. Provodi se uravnotežena diplomatija koja daje prioritet turskim interesima.

“Nastavljamo naše napore u skladu s našim ciljem da uspostavimo pojas mira, stabilnosti i prosperiteta oko Türkiye”, rekao je predsjednik Erdoğan u ponedjeljak 17. jula  pred polazak za Rijad.

“Najvažniji korak u tom cilju je jačanje naših odnosa sa zemljama u regionu. Naš primarni program tokom naših posjeta bit će zajedničke investicione i trgovinske aktivnosti koje ćemo provoditi s ovim zemljama u narednom periodu“, rekao je predsjednik Erdoğan. “Procijenit ćemo šta možemo da uradimo s win-win pristupom. Naš obim bilateralne trgovine sa zemljama Zaljeva porastao je s 1,6 milijardi dolara na otprilike 22 milijarde dolara u posljednjih 20 godina.”

 

Saradnja sa zemljama Zaljeva

Tri dana kasnije, razgovarajući s novinarima u avionu pri povratku (svojevrsna tradicija), predsjednik Erdoğan im je saopštio: “Naša saradnja sa zemljama Zaljeva će jačati konkretnim projektima. Fokusirali smo se na važne i sveobuhvatne projekte saradnje. Vidjet ćemo pozitivne efekte ovoga na našu ekonomiju vrlo uskoro. Tokom naše posjete Zaljevu potpisan je najveći izvozni ugovor za odbranu i vazduhoplovstvo u našoj historiji Republike. Svi ovi sporazumi imaju značenje koje prevazilazi njihov novčani ekvivalent. To je pokazatelj povjerenja zemalja Zaljeva u tursku ekonomiju i industriju. Želimo da stoljeće Türkiye pretvorimo u sredstvo za nove poteze i ekspanzije u vanjskoj politici. Naš posjet Zaljevu je jedan od koraka. To ćemo dodatno pojačati koracima koje ćemo poduzeti u drugim geografskim područjima. Sklopili smo ogroman posao od 50,7 milijardi dolara s UAE. U okviru potpisanih sporazuma moći ćemo da realizujemo investicije u Türkiye, kao i u ovim zemljama, diverzifikacijom naših partnerstava i saradnje u trećim zemljama.”

Nije pretjerivanje reći da je ova turneja potpuni uspijeh, a kada je riječ o Saudijskoj Arabiji i UAE, posjete su daleko prevazišle normalizaciju, do prije dvije godine zategnutih odnosa. Štaviše, sporazum vrijedan 50,7 milijardi dolara između Türkiye i Ujedinjenih Arapskih Emirata podiže odnose na nivo strateškog partnerstva. Sve ukupno potpisano je 18 sporazuma u mnogim oblastima od investicija do industrije, od odbrane do zdravstva, od obnovljivih izvora energije do svemirske industrije.

Nije potrebno biti preveliki geopolitički ekspert da bi se zaključilo da su ovaj razvoj odnosa u regionu rezultat do nedavno nezamislivih geopolitičkih promjena (onog klišejskog pomjeranja geopolitičkih tektonskih ploha). Raprošman između Saudijske Arabije i Irana, nezamisliv do momenta kada se desio, kao posljedica kineskog (!) posredovanja, koji, između ostalog predstavlja kraj (krah?) američke imperijalističke divide et impera politike, jeste možda najbolja ilustracija tih promjena.

Kada je zbog rata u Ukrajini tržište energenata uzdrmano, predsjednik SAD Biden je išao u Rijad da traži od Saudijske Arabije povećanje proizvodnje nafte ne bi li ga donekle stabilizovao. “Korpa” koju je tada (juli 2022) dobio od de facto vladara Mohammeda Bin Salmana (MBS) bila je vjesnik da “partner” koji je prije na “sugestije” da skoči pitao “koliko visoko” nije više spreman da radi u korist svoje štete.

 

AUTONOMIJA TURSKE VANJSKE POLITIKE

S druge strane Türkiye, koja gradi stratešku autonomiju već vanjske politike već dvije decenije, odlučno je stala na taj put nakon pokušaja državnog udara 15. jula 2016. godine. Intervencije u Libiji, Siriji, istočnom Mediteranu, ključna uloga u razbijanju blokade Katara i pobjedi Azerbejdžana u Karabahu nedvosmisleno su pokazale da je sposobna za donošenje i provođenje nezavisnih odluka, iskoračenje iz blokovske politike i uspješno korištenje čvrste moći. Čak i ako su cijene tenzije sa SAD, Evropskom unijom i (istim) zaljevskim državama. Istovremeno je sve vrijeme isticala važnost saradnje sa svima, pa čak i svojim rivalima, odnosno zemljama suprotstavljenih interesa.

“Važno je podsjetiti da su regionalne sile cijenile i kao primjer gledale Erdoğanovu politiku autonomije i aktivne neutralnosti tokom rata u Ukrajini. Naravno, postojat će određeni izazovi koje treba prevazići jer turske diplomate nastoje da upravljaju različitim rivalstvima između više zalivskih država i promovišu klimu regionalne saradnje”, piše Burhanettin Duran u Sabahu.

Türkiye je, dakle, prošla put kojim su tri zaljevske zemlje tek odnedavno krenule, pa samim tim im ulijeva povjerenje. İhsan Aktaş u Yeni Şafaku zapaža: “Danas su zemlje bogate gotovinom uglavnom one s resursima nafte i prirodnog gasa, poput Rusije, Katara, UAE i Saudijske Arabije. Ustvari, većina gotovine koja teče ili deponuje u zapadnim bankama također potiče iz ovih zemalja. Kapital ne traži samo profit, već traži i utočište. Danas je Türkiye zemlja koja svojom jakom državom i vojskom daje povjerenje svijetu. Kako se pravna infrastruktura bude poboljšavala, u narednim godinama će biti sigurnije prenijeti kapital iz Evrope i Sjedinjenih Država. S ove tačke gledišta bolje je shvaćena realna baza ogromnih brojeva izrečenih tokom sastanaka u Saudijskoj Arabiji, Kataru i UAE.”

Teško je oteti se utisku da nedavno otvaranje Istanbulskog finansijskog centra nije upravo na toj liniji razmišljanja / vizije.

Türkiye kao industrijska zemlja dolazi u ovakve posjete s jasnom vizijom za investicije, partnerstva ili zajedničke poslovne poduhvate s trećim zemljama. S obzirom na diverzifikaciju ekonomije, to je upravo ono šta zaljevske zemlje trebaju, te je to win-win situacija o kojoj govori Erdoğan.

 

Ankara u ulozi plejmejkera

Sve što nije crno-bijelo i/ili igra nulte sume zbunjuje zapadne geopolitičke “eksperte”. Multidimenzionalnost turske vanjske politike zbunjuje zapadne promatrače do mjere da osim agencijskih (dakle, po prirodi šturih) vijesti nema u vodećim novinama osvrta na ovu (svakako historijsku) posjetu. Izuzetak je britanski The Telegraph s paskvilom Marka Almonda naslova “Erdoğan i MBS istiskuju Ameriku s Bliskog istoka”. Kao da je to nešto loše i kao da se Amerika ne istiskuje sama. No, autor je potpisnik tekstova naslova poput “Putinov čovjek u NATO-u postaje opasan” (to Erdoğan), pa nije teško, zapravo jeste veoma teško izmjeriti stepen deluzije i bjesnila – van skale je. Naravno da čivave laju kada vide da je Türkiye stekla utjecaj na balans snaga u regiji, koji je njihova propala imperija prepustila SAD poslije Drugog svjetskog rata.

Türkiye teži formiranju strateških saveza s Rijadom i Abu Dabijem – kao što je to učinila s Dohom prije nekoliko godina. Nije nezamislivo da druge zaljevske države postanu dio tog trenda. Ankara time igra novu ulogu u regiji. Ulogu plejmejkera, aktivno razgovarajući o normalizaciji, investicijama, stabilnosti, sigurnosti i situacijama u kojima su svi dobitnici.

Na kraju, svojevrsna zvijezda ovih posjeta je bio prvi turski domaći električni automobil TOGG. Svaki od tri lidera zaljevskih zemalja je dobio jedan. Fotografije gotovo dječije radosti dok su vozili u društvu s predsjednikom Erdoğanom jedno su od svjedočanstava uspjeha ovog putovanja.