Godišnjice, čak i kad nisu okrugle, odlična su prilika da se pogleda u prošlost, na pređeni put, napravi bilans, te da se zacrtaju ciljevi i vizija za budućnost. Partija pravde i razvoja (AKP), koja ovog mjeseca obilježava dvadesetdrugu godišnjicu od osnivanja, s najdužim periodom opstanka na čelu države u demokratskom sistemu, jeste fenomen koji prevazilazi granice Türkiye. S više od 11 miliona članova, ona je šesta partija po brojnosti članstva u svijetu, a prva ako se izuzmu Kina, Indija i SAD.

Zapadnjaci i uopšte stranci imaju problem kada pokušavaju da odrede ideološke koordinate AK partije. Atributi poput “islamistička”, “ukorijenjena u islamu”, “umjereno islamistička” su koliko zavaravajući (zapravo pogrešni), toliko su upotrebljavani kao alat za različite stepene demonizacije. Podjednako zavaravajući jesu atributi poput “desničarska” i u posljednje vrijeme “krajnja desnica”, s obzirom na to da u potpunosti ignorišu neke vrlo “ljevičarske” politike AK partije (pogotovo u socijalno-ekonomskom i zdravstvenom domenu).

S druge strane, i samodefiniranje poput “konzervativno-demokratske” može biti podjednako zavaravajuće, jer činjenica je da je Türkiye za 21 jednu godinu AK partije doživjela radikalne promjene na svim poljima. Ako se termin “konzervativan” – protivnik promjena i novotarija – uzme zdravo za gotovo, očigledno je da se ne može primijeniti na često progresivne i/ili liberalne poteze AK partije.

 

Pokušaj striktnog ideološkog definiranja propada, po mom mišljenju, iz jednostavnog razloga što AK partija reflektuje stavove većine turskog društva, koje je, kao i svako društvo, teško, ako ne i nemoguće, smjestiti u neki gvozdeni ideološki okvir. Ujedno, to je ključ njenog uspjeha.

Uspjesi su se nizali počev od parlamentarnih izbora novembra 2002, kada je, poslije samo 14 mjeseci postojanja, s 34 posto glasova došla u poziciju da samostalno formira Vladu, pa sve do ovih posljednjih majskih iz 2023. Ukupno 16 izbornih pobjeda (računajući 3 referenduma i drugi krug predsjedničkih izbora). No, daleko je od istine da je taj niz bio lak, bez žestokog otpora – ključno, otpora ne samo političke opozicije. Godišnjica je prilika za podsjećanje i na te često turbulentne momente.

Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan opisao je većinu, ali ne sve, u svom govoru na programu obilježavanja 22. godišnjice AK partije održanom 24. augusta 2023: “Od mračnih ubistava do republikanskih mitinga, od medijskih provokacija do slučaja zatvaranja, od 367 nakaza do pokušaja od 17. do 25. decembra, od Gezi događaja do krvavog pokušaja državnog udara 15. jula, od terorističkih napada svih vrsta ekonomskim zamkama, iskusili smo niz izdaja, vandalizma i nezakonitosti s kojima se neki politički pokret možda nije suočio vjekovima.”

Nažalost, mnogo od nabrojanog govori malo ili skoro ništa prosječnom konzumentu vijesti van Türkiye. “Mračna ubistva” odnose se na seriju od četiri vrlo politička (i još više politizovana) ubistva, počev od ubistva katoličkog svećenika Andrea Santoroa u Trabzonu februara 2006. pa do masakra misionara u Malatyi aprila 2007, a u međuvremenu se dogodilo ubistvo sudije u Državnom vijeću Türkiye maja 2006. i ubistvo novinara Hranta Dinka januara 2007. Sva ova ubistva su za cilj imala destabilizaciju Türkiye, a organizovana su, danas znamo, od gulenističke terorističke organizacije (FETÖ).

“Republikanski mitinzi” – kulminacija april/maj 2007. – bio je pritisak rulje pod kontrolom Republikanske narodne partije (CHP) na vojsku da pučem smijeni “islamističku” Vladu koja “ugrožava turski sekularizam i laicizam”, rezultirao je prijetećim memorandumom vojske objavljenom na internet-stranici u noći između 27. i 28. aprila. Pokušaj tzv. “mehkog” državnog udara.

 

E tu dolazimo do razlike koja Erdoğana i AK partiju izdvaja od svih prethodnih političkih igrača u Türkiye (i šire). Svaka Vlada, a to Turci najbolje znaju, pred takvom prijetnjom bi ustuknula i povukla se, to jest dala ostavku. Sklanjanje Erbakanove vlade 1997. upravo “mekim” ili “postmodernim” pučem, poznatim ovdje samo po datumu 28. februar, u svježem je sjećanju, jer se posljedice i dan-danas ispravljaju. Međutim, kako reče Binali Yildirim, Erdoğanov politički saputnik od početka (od davne 1994) u jednom nedavnom TV programu povodom godišnjice, povlačenje pred prijetnjom bi bila izdaja naroda i demokratije: “Narod nas je izabrao da služimo i samo narod nas može skinuti s te službe.” Umjesto povinovanju prijetnji/naredbi užirenih neizabranih oficira raspisani su vanredni izbori za juli 2007. Na tim izborima AK partija dobija 12 posto više (46) nego na prethodnim. To je bio prvi odlučni korak ka dovođenju armije pod civilnu kontrolu.

Iz današnje perspektive pokušaj zabrane AK partije sudskim putem 2008, pola godine nakon što je osvojila 46 posto glasova na izborima, izgleda nadrealno. Isto važi za optužbu kojom je to pokušano – “stranka je postala fokalna tačka antisekularnih aktivnosti”. Zašto? Zato što je reflektujući želje ogromne većine turske populacije pokušavala (i u tome na kraju i uspjela) da u praksi provede jednakost (zagarantovanu Ustavom) svih, pa i pokrivenih djevojaka i žena, kojima su mnoga prava mjerama koje nikad nisu prošle kroz parlament bila uskraćena.

“Nema načina koji nisu pokušali da nas sruše. Bili smo podvrgnuti mnogim izdajama. Prošli smo kroz dobra vremena. Savladali smo mnoge prepreke, teškoće i nevolje”, rekao je Erdoğan. Nepotpuni gorecitirani spisak događaja je svjedočanstvo prepreka, teškoća i nevolja, a može se reći da je trenutna opoziciona pozornica svjedočanstvo nekih izdaja.

“Kada govorimo o prije 22 godine, nažalost većina naših mladih ljudi ne može zamisliti tu staru Türkiye u svojim glavama”, naglasio je u svom govoru Erdoğan. Zaista, teško je i svjedocima sjetiti se stare Türkiye – čovjek je sklon zaboravljanju lošeg – a kamoli nekome ko je nikad nije iskusio. Tu nije riječ samo o nevjerovatno brzom razvoju infrastrukture i poboljšanja standarda života, nego također o dubokim promjenama samog društva. “Mi smo u našoj zemlji učinili dominantnim svjetonazor koji smatra da je služenje naciji čast, nasuprot elitističkom shvatanju koje prezire naciju”, naveo je Erdoğan.

Primjer koji ja volim da navodim jeste da se sve rjeđe može čuti nekada sveobuhvatno i vrlo često “objašnjenje” / “opravdanje” za bilo šta što je loše ili ne funkcioniše – “ovo je Türkiye” (burasi Türkiye) – u suštini samonipodaštavajući izraz prezira prema vlastitoj naciji i prividne bespomoćnosti. Malo li je?

Međutim, ima stvari koje su nepromjenjive ili bar tako izgledaju. Turska opozicija, odnosno najveća opoziciona partija Republikanska narodna partija (CHP) jeste jedna od njih. Zapravo, preciznosti radi, nepromjenjivi su joj metodi, taktike i prljavost političkog angažmana, dok se ideologija, koja se trenutno svodi na “i s teroristima i s crnim đavolom samo da se obori Erdoğan” itekako promijenila. Osvrćući se na to, Erdoğan je bio veoma oštar, čitaj, otvoren: “Nakon svakih izbora, ne ustručavaju se da bljuju svoju mržnju prema glasačkoj kutiji. Svijet se mijenja, stari borovi postaju čaše (ovaj idiom se često koristi za radikalne promjene, op. a.), ali se fašistički kodovi CHP-a nikada ne mijenjaju. Nema promjene u probavnim smetnjama Kılıçdaroğlua i njegovih sljedbenika.

Sve smo promijenili, ali glavnu opozicionu stranku naše zemlje nismo mogli osloboditi od jarma jednopartijskog fašizma. Uprkos narodu, pripadnike ovog populističkog mentaliteta nismo mogli naučiti da poštuju naciju i da poštuju nacionalnu volju.”

Opozicija, bez obzira na starost kako partije, tako lidera, jeste poput djeteta koje nije naučilo da hoda, prije je mogla da računa na podršku armije, birokratije, oligarha (to još uvijek može) i birokratije, a danas, što su ovi izbori pokazali, samo na pomoć iz inostranstva.

Biti svjedokom svih promjena koje su došle s AK partijom za je mene kao (ipak) stranca privilegija. Nositi privilegiju nije uvijek lako, naprotiv, ali s druge strane je nagrađujuće “jednom u životu” iskustvo.