Levant, Bliski istok, arapski svijet, kako god ga nazvali, stoljećima je žarište sukoba zapadnih kulturnih, političkih i ekonomskih interesa. Ta se tradicija proteže sve do križarskih ratova, iako je svoj moderni oblik dobila sredinom 19. stoljeća, nakon što je kombinacija biblijske nauke i arheoloških iskopavanja rasplamsala obnovljenu fascinaciju Svetom zemljom. Ono što je uslijedilo podudaralo se s rastom političkog cionizma, stimulirajući ozračje naklonjeno jevrejskim nacionalnim težnjama.

Paralelno s tim smjerom odvijala se i realpolitika koja je pratila propadanje Osmanskog Carstva. Političke turbulencije u Egiptu i Suecki kanal potakle su Britaniju da tamo preuzme proaktivniju ulogu od 1880-ih, a britansko su prisustvo u regiji naširoko istraživali, i još to čine brojni historičari.

Prvi svjetski rat ubrzao je osmansko propadanje, što je dovelo ne samo do Balfourove deklaracije 1917. i britanskog mandata za upravljanje Palestinom već i do nastanka monarhija podržanih od Zapada u Siriji, Iraku i Transjordaniji (Saudijska Arabija već je otišla drugim putem). Pojačavala su se žestoka rivalstva među zapadnim silama, posebno između Britanaca i Francuza, a ključni razlog bilo je otkriće nafte.

Potencijal novog goriva potakao je Winstona Churchilla da naredi pretvaranje svih brodova Kraljevske mornarice na naftni pogon. Komercijalne mogućnosti ohrabrile su američka naftna poduzeća i, nadalje, Američku vladu da to primijete. Amerikanci počinju vaditi naftu u Bahreinu do 1932. godine, a u Saudijskoj Arabiji 1938. godine.

Američki interes za regiju, koju je već potaknula nafta, dodatno je potaknula njezina uloga u hladnom ratu, a zemlje poput Egipta i Sirije naginjale su prema Sovjetskom Savezu. U jednačinu je sedamdesetih ušao još jedan faktor, jer su arapske države ne samo preuzele kontrolu nad svojim rezervama nafte već su ih počele koristiti kao ekonomsko oružje, kao što je to učinila Saudijska Arabija nakon arapsko-izraelskog rata 1973.

Nakon poraza Osmanlija 1918. godine, rasplamsale su se nade i mašta mnogih Arapa o nezavisnim nacionalnim državama. Velika Britanija i Francuska imale su, pak, drugačije, planove, te su dvije države još 1916. godine sklopile tajni dogovor kako bi regiju podijelili između sebe, a godinu dana kasnije Vlada Lloyda Georgea napravila je daljnje planove za poslijeratnu Palestinu. Ministar vanjskih poslova Lord Balfour prenio je ove planove u pismu od drugog novembra 1917. upućenom Lordu Rothschildu: “Vlada Njegovog Veličanstva blagonaklono gleda na uspostavljanje nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini i potrudit će se postići taj cilj...”

Zašto su Britanci prihvatili takozvanu Balfourovu deklaraciju i zašto su svim silama nastojali stvoriti jevrejsku državu u Palestini? Mnogo je razloga, ali se čini kako su dva ključna. S jedne strane, odgovor se može naći u anglikanizmu i njegovom doslovnom i sentimentalnom pristupu Starom zavjetu. Vjerska uvjerenja davala su simpatije jevrejskoj naciji. Drugi, mnogo važniji faktor, bila je pojava političkog cionizma, odnosno nastojanja da se u drevnom Izraelu uspostavi jevrejska država.

Aktivni cionizam ličnosti iz tadašnjeg visokog društva poput Lorda Rothschilda i Chaima Weizmanna dodatno je ohrabrio Britansku vladu. U godinama nakon Prvog svjetskog rata Liga naroda dodijelila je Britaniji mandat nad Palestinom 1922. godine. Tim je mandatom bilo predviđeno da je Britanija “odgovorna za stavljanje zemlje pod takve političke, administrativne i ekonomske uvjete koji će osigurati uspostavu jevrejskog nacionalnog doma”.

Međutim, Britanija se odmah pokušala odreći svoje odgovornosti, a tadašnji kolonijalni sekretar (ministar u Vladi zadužen za upravljanje kolonijama) Winston Churchill nije se odrekao Balfourove deklaracije i ograničio je jevrejsku imigraciju. Nadalje, u njegovoj Bijeloj knjizi Palestina je podijeljena, a dvije trećine teritorije formalno je postalo arapski emirat Transjordanije. Zemlja postaje nemirna, Jevreji koji su već živjeli u Palestini žrtve su pljački i ubistava, a nakon toga i Palestinci postaju žrtvama terorističkih napada.

Nemiri su svakodnevni od 1920. godine. Cionisti se žale da Britanci nisu pružili zaštitu jevrejskim doseljenicima. Godine 1929. u Palestini su zabilježeni najkrvaviji incidenti, kada su ubijena 133 Jevreja. Kolonijalni je sekretar Passfield takvo arapsko nasilje pripisao provokaciji cionističke kupovine zemlje i imigraciji.

Njegova Bijela knjiga iz 1929. uvela je ozbiljnu granicu za jevrejsku migraciju, što je akt koji je postajao sve važniji uspostavljanjem antisemitskog nacističkog režima u Njemačkoj 1933. godine U godinama u kojima su Irak i Egipat postigli nezavisnost 1932, odnosno 1936. godine, ni Jevreji ni Arapi Palestine nisu bili blizu samoodređenju. Kao odgovor na arapski generalni štrajk i nerede 1936. godine, Britanci su pokrenuli istragu i izradili plan podjele iza kojeg je stajao lord Peel. Palestinski Arapi glatko su odbili podjelu zemlje.

Britanija je neuspješno ispunila zadatke iz svog mandata, njihova je politika zavađanja suprotstavila Jevreje i Arape jedne naspram drugih sa smrtnim posljedicama: 2.800 ljudi ubijeno je u masakrima između 1936. i 1939. godine. Neuspjeli Peelov plan predvidio je neodređenu britansku vladavinu Jeruzalemom, što je više bio znak imperijalne arogancije nego administrativna nadležnost. Tražeći širu arapsku podršku u predstojećem ratu s Njemačkom, Britanija je obznanila još jednu Bijelu knjigu koja je 1939. godine objavila namjeru Britanije da se povuče za deset godina. U međuvremenu je ograničila jevrejsku imigraciju na 15.000 svake godine (do 1944. i nakon toga samo uz arapski pristanak), a prodaja zemljišta Jevrejima bila je ili zabranjena ili ograničena širom Palestine.

Unatoč tome što su se Britanci kolebali u vezi s Balfourovom deklaracijom iz 1917. i mandatom koji im je davala, 140.000 palestinskih Jevreja (muškaraca i žena) prijavilo se u britansku vojnu službu. Uz to, osnovana je Jevrejska brigadna grupa čiji su pripadnici imali vojnog iskustva u Evropi. Njezini su članovi bili zabrinuti sudbinom svojih evropskih rođaka i nastojali su vojno poraziti nacizam. Saznanja o nacističkom konačnom rješenju doprla su do Britanije krajem 1941. Britanci su jednostavno odbili zahtjeve za bombardiranje Auschwitza ili željezničkih veza koje su vodile do njega. Umjesto toga, stavove Vlade moglo se sažeti u riječima tadašnjeg visokog ratnog funkcionera Ministarstva vanjskih poslova: “Nesrazmjerno puno vremena u ovoj kancelariji se gubi u radu s tim Jevrejima koji plaču.”

Dok je više od šest miliona Jevreja nestajalo u holokaustu, nije bilo popuštanja u vezi s imigracijskim ograničenjem u Palestini nametnutih Bijelom knjigom 1939. Dva primjera pomoći će u rasvjetljavanju britanske politike. Brodu “Struma”, punom djece koja su bježala od holokausta, dva mjeseca prije nego što je potonuo, uskraćen je pristup Palestini. Zabilježen je još jedan slučaj odbijanja dozvole pristanka brodu natovarenom preživjelim žrtvama holokausta, koji se s obala Palestine prisilno vratio natrag u Njemačku.

Očigledna neslaganja, terorizam i vojno stanje poslijeratne Palestine bili su znak da UNSCOP (Posebni odbor Ujedinjenih naroda za Palestinu) preporuči prestanak britanskog mandata i podjelu zemlje između Arapa i Jevreja. Jevreji Palestine tu su priliku jedva dočekali, Izrael je rođen 14. maja 1948. godine, uoči britanskog povlačenja.

Britanska vlada pere ruke od Palestine, odustaje od svog mandata i objavljuje da se formalno povlači iz zemlje u ponoć 14. maja. Dan ranije, 13. maja, britanski visoki povjerenik, general Sir Alan Cunningham, obznanio je oproštajnu poruku u kojoj je pozvao na umjerenost i Jevreja i Arapa kako bi očuvali mir. U osam sati ujutro 14. maja u punoj odori napustio je Vladinu kuću u Jeruzalemu nakon što je pregledao počasnu gardu od pedeset ljudi, posljednje pripadnike britanskih trupa u zemlji. Zatim je odletio za Haifu, gdje se pozdravio s pripadnicima palestinske policije, rukovao se i s jevrejskim gradonačelnikom Haife i s njegovim arapskim zamjenikom i u ponoć otplovio na britanskom brodu koji ga je čekao.

U međuvremenu, u 16 sati tog 14. maja, u malom muzeju umjetnosti na Bulevaru Rothschilda u Tel Avivu ustao je David Ben-Gurion, bjelokosi 62-godišnji čelnik Jevrejskog nacionalnog vijeća. Rođen u Poljskoj, Ben-Gurion je kao mladić emigrirao u Palestinu 1906. godine, borio se protiv Turaka u britanskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu i uživao u uspješnoj karijeri sindikalca i političara. Najavio je formiranje države Izrael, prve nezavisne jevrejske države u devetnaest stoljeća historije tog naroda.

“Na temelju prirodnog i historijskog prava jevrejskog naroda i rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, ovim proglašavamo uspostavu jevrejske države u Palestini koja će se zvati Izrael (Yisrael na hebrejskom)”, čitao je u proglasu. Trebalo je dvadeset minuta da ga se pročita publici koju je činilo oko 200 ljudi. Emitiran je i na novoj radiostanici Glas Izraela u Tel Avivu. Otpjevana je cionistička himna Hatikvah (Nada) i nešto iza 16.30 sati Ben-Gurion je rekao: “Nastala je država Izrael. Ovaj je sastanak završen.”

Dugo sanjani cionistički san o jevrejskoj nacionalnoj državi se ostvario, ali od trenutka svog rođenja dojenče je bilo upleteno u rat s Arapskom ligom. Arapi su bili odlučni da unište sva jevrejska naselja u Palestini, već su se vodile borbe u Jeruzalemu i drugim gradovima, a proglašeno je vanredno stanje koje je objavio jevrejski komandant Jeruzalema.

U zoru 15. maja novu državu napale su tri arapske vojske, iz Egipta, Sirije i Jordana, a egipatski avioni bombardirali su Tel Aviv. Ujedinjeni narodi pokušali su posredovati, ali izraelske oružane snage, nabrzinu opremljene oružjem iz Čehoslovačke i Francuske, pokazale su nadmoć i arapske su sile bile prisiljene pregovarati o primirju 1949. godine.

Britanija je iza sebe ostavila dvije zajednice u ogorčenom, čini se vječnom sporu. Britansko mandatno razdoblje u Palestini bilo je okidač kojim je pokrenuto dugo razdoblje arapsko-izraelskog sukoba. Nakon povlačenja iz Palestine prva kriza na Bliskom istoku u koju je ponovo bila upletena Britanija bila je Suecka kriza 1955. godine.

Britanija je nastojala držati Sovjetski Savez na odstojanju u regiji putem Bagdadskog pakta, saveza Turske, Irana, Iraka i Pakistana pod vodstvom Britanaca, koji je trebao biti zid komunističkom planu širenja u arapski svijet. S druge strane političke ograde sjedio je egipatski predsjednik Nasser, koji je formalno priznao novu komunističku Kinu i obilato koristio sovjetsko oružje. U julu 1955. najavio je skori dolazak 200 modernih bombardera i drugog sovjetskog naoružanja. Ono što je potaknulo britanski sukob s Egiptom bilo je Naserovo preuzimanje Sueckog kanala u oktobru 1956. Naser je pokušao skupiti novac za svoj ambiciozni projekt brane u Asuanu. Neuspjeh u osiguranju inozemnih kredita značio je da se okrenuo izvoru velikih prihoda u samom Egiptu – Sueckom kanalu, koji je nastavio nacionalizirati.

Prema uvjetima angloegipatskog sporazuma iz 1936, Britanija je trebala održavati vojnu bazu u Suecu sljedećih 20 godina. Kao glavni brodski put istok – zapad i prijevoznik četvrtine cjelokupnog britanskog uvoza, kanal je bio presudan za britanske interese. Zajedno s Francuskom, Britanija je kovala zavjeru protiv Egipta koristeći Izrael. Egipat je bio ne samo priznati neprijatelj jevrejske države već mu je uskratio pristup Crvenom moru na izraelskom južnom vrhu. Izrael je dugo želio ukloniti ovu blokadu, a bio je i zabrinut količinom sovjetskog oružja u Egiptu i nedavnog uspostavljanja zajedničke egipatsko-sirijske vojne komande.

Izraelske snage trebale su doći do Sueckog kanala, a onda će Britanija “intervenirati” kako bi zaštitila brodski put i tako (ponovo) preuzela kontrolu nad kanalom. U vojnom smislu, britanski su planovi uspjeli: Izrael je ispunio svoje ciljeve, a Britanci su bombardirali egipatske aviobaze i zauzeli sjeverni dio kanala.

U širem smislu, Suecka kriza pokazala se apolitičnom greškom i ozbiljnim diplomatskim gafom. Unatoč prešutnoj podršci predsjednika Eisenhowera, od premijera Edena zatraženo je da odgodi bilo kakvu akciju protiv Nasera nakon američkih predsjedničkih izbora 6. novembra. Britanija je ignorirala takve savjete i pretrpjela osudu UN-a, prikrivenu prijetnju Sovjetskog Saveza i nametanje američkih ekonomskih sankcija. Slijedom toga, Britanija je bila prisiljena povući se iz Egipta podvijenog repa.