Da, to zaista postaje zabrinjavajuće. Elmedin Konaković je otišao u Brisel i ponašao se tamo onako kako se u tom gradu ne bi ni Zoran Krešić na duploj, inozemnoj dnevnici. Tamo su ga, Konakovića, hrvatski lobisti vodali po hodnicima i salama evropskog Parlamenta baš kao da je, Konaković, atrakcija vašara u Puračiću, objasnivši mu šta je problem u Bosni i Hercegovini i o čemu treba govoriti.
Konaković je naučio lekciju pa je onima kojima želudac dopušta da slušaju i gledaju njegove javne istupe, pojasnio da se “u Bruxellesu danas ne govori o Dodiku, već se govori o radikalizaciji Bošnjaka u BiH”.
Dakle, da ponovimo još jednom: “Govori se o tome da ono što rade i najavljuju, niti je više to misao i filozofija Alije Izetbegovića, niti je to iko zagovarao. Radikalizam u BiH je nešto što je najopasnije, a oni su u to ušli da bi napravili vlast”, zaključio je, estagfirullah, novi ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, gostujući u programu N1, u studiju jednog od svojih režimskih kerbera, onog koji je u noći nakon općih oktobarskih izbora na Twitteru napisao: “Padaj silo i nepravdo.”
Da je Konaković, kako bi to Abdulah Sidran objasnio, „niskoplafoniran“ za politiku i da su vruće kifle u lokalnom parlamentu najdalje što on može dobaciti, jasno je svakome ko iole prati ovdašnju političku scenu.
Problem nastaje onda kada Konaković, katapultiran iz ambasada, uspije da se dočepa jedne od brojnih fotelja za koje je umislio da je predestiniran i postane, svjesno ili ne, krupan politički igrač HDZ-a i njegovih briselskih lobista.
Jer kada Konaković izjavi da se u Briselu "danas govori o radikalizaciji Bošnjaka", to ne znači ništa drugo nego logističku podršku Draganu Čoviću i njegovim lobistima, Željani Zovko i Davidu McAllisteru, u njihovim naporima o prekomponiranju bosanskohercegovačke političke scene, zatim zakona a u konačnici i države.
Elmedin Konaković je, u ulozi ministra vanjskih poslova, imao dva javna istupa u inozemstvu. Jedan na srbijanskoj televiziji i jedan u Briselu. Oba puta je uradio ono što neko sa mrvom kućnog odgoja, neko ko ima manira, ne bi smio napraviti. Oba je puta iznimno ružno i u negativnom svjetlu prikazao državu koju predstavlja. To se, jednostavno, ne radi, nigdje i nikada. Država se vani predstavlja u najboljem svjetlu, uljepšana, napirlitana i umotana u sjajan papir. Unutarnji problemi se rješavaju i o njima se govori u kući. I to nešto govori o Konakovićevom podaničkom mentalitetu, mentalitetu sa čaršijskog ćepenka.
O beskrajnoj ambiciji da po svaku cijenu bude "Bakir umjesto Bakira".
Jer on ne shvata da kada brblja o diplomama, direktorima državnih agencija, kerberima, režimu, kada za svoju savjetnicu postavi urednicu fake news medija, to zanima samo svijet koji petkom uveče nema ništa pametnije raditi nego gledati njegovo gostovanje kod još jednog režimskog kerbera ili šačicu njegovih sahanliza koji na zadnjim nogama čekaju da se i oni ogrebu za kakvu sinekuricu.
Ali kada u Briselu priča o bošnjačkom radikalizmu, onda Brisel s pažnjom naćuli uši. Jer je upravo to ono što tamo žele čuti.
