Vani u dvorištu, među kutijama municije i granatama kućne izrade, slika uličnog prizora postavljena je da se suši. Čovjek s divljom neukroćenom bradom, koji se predstavlja kao Omar, kaže da smo na pravom mjestu, ovo je stan čečenske jedinice. Njegova borbena odjeća poprskana je bojom, ali to nije krv ili blato. To je akrilna boja. „Borim se i slikam“, kaže.
Uspio je napraviti svoje najbolje slike u blizini Mariupolja, kaže on, gdje su jedva uspjeli izbjeći pokolj. Ondje je, kaže, kao platno koristio poklopce sanduka za municiju. Ovdje, u selu malo udaljenom od grada Bakhmuta – koji je u središtu neprekidne ruske ofanzive posljednjih nekoliko mjeseci – izrezao je staru kartu grada iz sovjetske ere na segmente slikajući požutjelu stražnju stranu. Perspektiva koju je odabrao za svoju trenutnu sliku uključuje i lokalnu džamiju i jednu od crkava.
Općeprihvaćena slika o Čečenima je da su to nepopustljivi islamisti. U izvještavanju o čečenskim borcima koji su sudjelovali u ratu u Ukrajini, najviše pažnje usmjereno je na borce milicije pod zapovjedništvom čečenskog diktatora Ramzana Kadirova, koji su sudjelovali u invaziji Rusije i zloglasni su po zločinima. To je, međutim, samo pola priče o ovoj maloj kavkaskoj republici, onoj koja je prije dva desetljeća doživjela istu sudbinu koju Ukrajina sada trpi: invaziju Vladimira Putina.
Doista, čečenska jedinica bori se i na strani Ukrajine u Donbasu. Njezin naziv, Brigada Sheikh Mansur, zvuči religiozno, a većina muškaraca nosi guste brade. Ima ih oko 100, iako je njihov tačan broj povjerljiv, a velika većina ih je rođena u Čečeniji. Ali jedinica uključuje i obraćenike i simpatizere iz drugih zemalja.
Za našu dugo dogovaranu posjetu štabu jedinice, podrumu u srcu Bakhmuta, moramo dati tačnu minutu našeg dolaska te marku i model našeg vozila, tako da mogu otvoriti kapiju u tačno određeno vrijeme. “Odmah vozite u zadnju garažu, s lijeve strane”, upute su koje smo dobili. Ogledala su postavljena posvuda kako bi pripadnici Brigade Mansur mogli pratiti kretanje na svim stranama, a da ih niko ne vidi – rezultat je 20 godina iskustva u gerilskom ratovanju.
Jedan od muškaraca kaže da se trenutno pripremaju za borbu od kuće do kuće. Njegov ratni naziv je Šamil, po legendarnom kavkaskom borcu iz 19. stoljeća Imamu Šamilu.
Čečenski borci dobrovoljno su u Ukrajini od 2014. godine, kada je Vladimir Putin poslao svoje elitne trupe da osvoje Krim i dijelove Donbasa. Mnogi od njih pobjegli su iz domovine kada je Rusija napala Čečeniju, a rat u Ukrajini je nešto kao déjà-vu. "Kada je Rusija napala Čečeniju 1999. niko nam nije pomogao. Niko nas nije ni slušao", kaže zamjenik zapovjednika koji sebe naziva Abu. "Kasnije, u Gruziji i Siriji, svi su jednostavno pustili Putina da i tamo radi svoje. Ali on uvijek slijedi isti obrazac: Laži i bombe. Tada je naveo svijet da vjeruje da smo svi mi vjerski fanatici i teroristi. Ali mi bili usredotočeni na nešto drugo: slobodu od moskovske tiranije." Sada, kaže, ima savršenog smisla da se bori za pravoslavno-kršćansku zemlju protiv osvajača iz druge pravoslavno-kršćanske zemlje. „Imamo isti cilj.“
Dok kuha čaj, Abu kaže da je emigrirao u Kijev 2006. ali je potom otišao u Švedsku 2010. nakon što je proruski političar Viktor Janukovič postao predsjednik Ukrajine. Vratio se 2014., kada su ga prijatelji iz ukrajinskog protestnog pokreta pozvali nakon što je Janukovič pobjegao iz zemlje, a Putin umarširao na Krim i Donbas. "Bili su dobri u demonstracijama. Ali mi smo bili dobri u gerilskom ratovanju", prisjeća se 36-godišnji veteran.
Danas njihova jedinica nije dio regularne vojske, kaže on, već je uglavnom koristi ukrajinska tajna služba SBU za izviđačke misije iza ruskih linija. U vrijeme našeg posljednjeg sastanka krajem februara, međutim, čekali su nekoliko dana na nove naredbe – i bilo je nejasno hoće li im biti rečeno da nastave s borbom ili da se potpuno povuku iz Bakhmuta zbog zabrinutosti da bi grad mogao pasti.
"U svakom slučaju, mi smo ovdje", kaže on, za razliku od boraca milicije odanih Putinovom čečenskom lakaju Kadirovu. Njegovi su ljudi, kaže Abu, istaknuti na TikToku i drugim kanalima društvenih medija, ali nisu prisutni na čelu. To je izjava koju je potvrdio oficir ukrajinske vojske, koji kaže da proputinovski borci iz Čečenije nisu viđeni u Bakhmutu mjesecima.
"Bakhmut je poput Čečenije", kaže Abu. Imao je samo sedam godina 1994. kada je četvrt njegove porodice na periferiji glavnog grada Groznog bila bombardirana tokom Prvog čečenskog rata. "Selili smo se iz sela u grad i natrag u selo, uvijek smo išli tamo gdje je mirno, gdje ne padaju bombe." Bio je najmlađi od sedmorice braće, od kojih su dvojica ubijena 1996. "Pronašli smo samo njihova tijela, puna rupa od metaka. Još kao adolescent služio je kao glasnik, prije nego što se pridružio borbi. Pobjegao je u planine, a onda se vratio kada je mirovni sporazum materijaliziran pod prvim ruskim postsovjetskim predsjednikom, Borisom Jeljcinom. Kada je 1999. Putin ponovno napao Čečeniju, otišao je zauvijek.“
Abu putuje tamo-amo između Ukrajine i Švedske, gdje radi na građevini kako bi zaradio novac za svoju porodicu i za mjesece koje provodi na fronti. Dovoljno dugo živi legalno u Švedskoj da bi mogao podnijeti zahtjev za državljanstvo, "ali da to učinim, morao bih ondje živjeti bez prekida cijelu godinu. To trenutno nije tako lako."
Tu i tamo gledaju rusku televiziju, kaže uz smijeh. "Tokom rata protiv Čečenije govorili su da vojska mora štititi Rusiju od terorista. Sada tvrde da je Ukrajina puna homoseksualaca i moraju zaštititi Rusiju od toga – da ako nas ne zaustave ovdje, donio bi našu pokvarenu kulturu u Rusiju." Ali koliko god tragično i tipično izgledalo da Abuova biografija odražava sudbinu Čečenije, slika postaje daleko nijansiranija što više upoznajete jedinicu. I tim manje se muškarci uklapaju u kliše vjerskih ratnika s Kavkaza.
Shamil, na primjer, čovjek s monumentalnom bradom i nostalgičnim pseudonimom, uopće nije Čečen. On je pola Rus, pola Ukrajinac. Osim roditelja, kaže, cijela mu porodica živi u Rusiji – a on je nekoliko godina proveo u ruskom zatvoru zbog pokušaja pljačke banke, iza rešetaka primio islam. "Trebala mi je stabilnost, moralni kompas koji mi govori šta je ispravno, a šta nije."
Nakon puštanja na slobodu 2018. emigrirao je u Ukrajinu. Bilo mu je savršeno logično, kaže, pridružiti se čečenskoj brigadi prošlog proljeća, tri mjeseca nakon ruske invazije. Prije nego što je to učinio, kaže, pokušao je reći svojoj porodici u Rusiji da Putinove trupe čine strašne nedjela: "Ali nisu ni slušali. Samo su ponavljali propagandu."
Pa se odlučio boriti. Ali sada ima neki pravni problem: kao bivši robijaš iz Rusije, ne smije kupiti snajpersku pušku u Ukrajini, unatoč ratu. "Nisam želio lagati ovdašnjim zvaničnicima", kaže. I za razliku od ruske strane, gdje je plaćenička jedinica Wagnerov velikim dijelom sastavljena od puštenih robijaša, Ukrajinci su nešto oprezniji.
Primljen je u umjetničku školu u karpatskom gradu Ivano-Frankivsku, a svoje je radove izlagao u Kijevu. Kada su ruske trupe umarširale u Ukrajinu 2014., vratio se u rat, pridruživši se dobrovoljačkoj miliciji koja se borila u istočnoj Ukrajini. "Zaglavio sam u krateru od granate s još jednim vojnikom u Piskyju, borbenom predgrađu Donjecka. Nismo mogli otići. Pa sam ga pitao: 'Mogu li te nacrtati?'" Od tada je naoružan ne samo bacačem granata, već i četkama i bojama. Kad god se borbe u Bakhmutu smire, on iznosi svoj štafelaj van. Nebo boji ljubičasto, breze u sjeni su zelene, slika pomalo nadrealne panorame uništenog grada.
