“Predsjedniče Biden, dođite u posjetu Sarajevu, samo tako je moguća promjena”, “Zaustavite i kaznite antidržavno djelovanje”, “Ljudska prava, ne tribalizam”, “Ne dozvolite da nam djeca odlaze” – samo su neki od transparenata koji su nosili učesnici demonstracija pred Ambasadom Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu. Okupljeni građani, kako se može pročitati, istaknuli su kako očekuju da im američki predsjednik Joe Biden pomogne u očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine tako što će “poslati stručnjake koji će od institucija tražiti zaštitu prava građana”. Inače, ovaj protest nastavak je ranijeg protesta, održanog ispred OHR-a, na kojem se od visokog predstavnika tražilo da energičnije djeluje protiv separatista. U oba slučaja građani su pozivali na mir i zahtijevali od stranih faktora da djeluju.
ILUZIJE I ZABLUDE
Gledajući ove proteste, teško se oteti deja vu osjećaju. Sve to podsjeća na april 1992. godine te sličnu kombinaciju naivnosti i političke nepismenosti koju su demonstrirali “okupljeni građani”. Drastična razlika u masovnosti nastranu, ali baš se i tada, kao i danas, pozivalo “vanjskog faktora” da djeluje kako bi se zaustavilo očito klizanje u ratno stanje. Doduše, mora se priznati da su se neke lekcije i naučile, jer dok se 1992. godine pozivalo čak i agresorsku JNA da djeluje i “skloni nacionaliste s vlasti”, današnji miroljubivi građani pak pozivaju Ameriku i Evropu da učine nešto te manje-više uglavnom imenuju istinske krivce za krizu – velikosrpske separatiste. Ipak, suštinska naivnost i dalje je prisutna uprkos svemu, jer čak ni gorko iskustvo Agresije i Genocida, a naročito odnosa međunarodne zajednice spram Bosne i Hercegovine – koji se najbolje ogledao u embargu na oružje, čime su se braniteljima vezale ruke – nije osvijestilo dobar dio javnosti o tome u koga se i koliko može pouzdati.
Nije jasno šta ovaj dio bosanskohercegovačke ili, bolje rečeno, bošnjačke javnosti uopće očekuje. Maštaju li ponovo o uplovljavanju šeste flote u Malostonski zaljev, zure li i opet u nebo iščekujući zračne udare koji ne dolaze, čekaju li desant marinaca na Banju Luku, forsiranje Save i uspostavljanje NATO mostobrana u Brčkom? Zar je moguća takvo sljepilo, takva krajnja politička neupućenost i nepismenost? Zar je moguće biti tako naivan i lahkovjeran nakon Srebrenice, Goražda, Sarajeva, Bihaća, nakon stotina donesenih pa iznevjerenih rezolucija, nakon 25 godina dejtonske luđačke košulje? Sjećaju li se poruka Davida Owena da ne “sanjaju snove” kako će Zapad doći i spasiti ih? Zar zabrinuti građani nisu pratili usporeno povlačenje međunarodne zajednice iz Bosne i Hercegovine, postepeno kršenje datih obećanja, konzistentno odbacivanje i prebacivanje odgovornosti, istovremeno smanjivanje vlastitih te neutralizaciju bošnjačkih kapaciteta za zaštitu suvereniteta Bosne i Hercegovine? Zar nisu čitali ispovijedi stranih diplomata i uposlenika međunarodnih organizacija koji savjest, ali i svoje stvarne stavove otkriju nekako tek kada im istekne ugovor ili kada se penzioniraju? Zar nisu već shvatili kakvu igru u Bosni i Hercegovini igra dio međunarodne zajednice te da za njih glavni problem nisu separatisti već bošnjačka reakcija na separatizam?
Kada će ovaj dio naše javnosti konačno razumjeti da se Bosna i Hercegovine čuva prije svega ojačanjem patriotskih snaga i bošnjačkim jedinstvom? Daleko smislenije bilo bi održati proteste pred sjedištima kojekakvih “alternativnih” stranaka i njihovih medijskih ispostava koje rade na urušavanju patriotskog političkog fronta. Jer Bosna i Hercegovina jaka je isključivo onoliko koliko su jaki Bošnjaci. To je sušta istina, sviđala se ona nekome ili ne sviđala. A tu istinu trebaju konačno prihvatiti ne samo obični građani sluđeni gotovo trodecenijskom medijskom propagandom već i relevantni bošnjački i probosanski politički faktori, ali i svi koji politički djeluju na prostorima koje je odbranila Armija RBiH. Naročito “opozicioni” blok, koji ima naviku tražiti i uzimati bošnjačke glasove, a zanemarivati bošnjačke interese.
KUDA PLOVI OVAJ BROD
Sjetimo se da anegdote koju je pričao rahmetli Alija Izetbegović o tome kako mu je za vrijeme Agresije i prilikom nekih pregovora jedan od stranih državnika lakonski saopćio kako “Lloyd ne osigurava brodove koji tonu”, čime se referirao na tadašnju tešku poziciju Bosne i Hercegovine te nespremnost stranih faktora da pomognu onima za koje misle da su “izgubljen slučaj”. Bošnjaci su tada vlastitu opstojnost i opstanak Bosne i Hercegovine platili morem krvi ne samo nedužnih već i onih najboljih među njima, onih koji su položili svoj život u uvjerenju da su time osigurali da se njihovi potomci više nikada neće morati goloruki suprotstaviti do zuba naoružanom agresoru. Zato je prioritet svih prioriteta ojačati Bošnjake, pogotovo u vojnom smislu, te ponovo uspostaviti narušene kapacitete za samostalno djelovanje. Upravo ovo je govorio i rahmetli Alija Izetbegović: “Interesi bošnjačkog naroda su bili potpuno identični sa interesima države Bosne i Hercegovine. Jak i organizovan bošnjački narod je bio uvjet opstanka Bosne i Hercegovine. Za mene je borba za bošnjački narod uvijek značila borbu za Bosnu i Hercegovinu. Te ravni nisu bile ni pod kakvim uglovima, već potpuno u istoj osi.” Također je bitno naglasiti da se ovi kapaciteti ne ogledaju samo u materijalno-tehničkim sredstvima ili organizaciji već i u postojanju političke volje za djelovanje.
Jer nemojmo zaboraviti da su velikosrpski separatisti naučili iz svojih grešaka. Dodik ne namjerava ponoviti grešku ratnih zločinaca Biljane Plavšić i Nikole Koljevića i napustiti Predsjedništvo te prepustiti legitimne državne institucije u ruke “muslimana”. Upravo suprotno, i ma koliko to suludo zvučalo, Dodikov plan jeste da svoju neustavnu separatističku politiku štiti i pokriva djelovanjem s ustavne pozicije člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dodik planira svojom žandarmerijom ili blokirati kasarne Oružanih snaga BiH u manjem bh. entitetu ili preuzeti granične prelaze od Granične policiji BiH dok istovremeno, kao član Predsjedništva, blokira i onemogućava reakciju, ali i bilo kakvu upotrebu Oružanih snaga BiH, za šta je potreban konsenzus svih članova Predsjedništva.
Velikosrbi su naučili lekciju, a da li su i patriote? Jer ovakav scenarij realan je prije svega jer Dodik računa da će dio međunarodne zajednice neutralizirati institucionalnu reakciju patriota pozivajući na “očuvanje mira” i “smirivanje situacije” kako bi se, navodno, mogle imati “odriješene ruke” za buduće djelovanje stranog faktora.
Uostalom, tako licemjerje nije ništa novo, dio međunarodne zajednice radio je manje-više otvoreno na neutralizaciji bošnjačkih kapaciteta za samostalno djelovanje, prvo monopolizacijom nabavke vojnih sredstava kroz “Opremi i obuči”, drastičnim i kontinuiranim smanjivanjem vojnih efektiva, ukidanjem vojnoga roka (za šta je upotrijebljen NVO sektor), a zatim i kroz pokušaje da svede Oružane snage BiH na glorificiranu stražarsku službu bjelosvjetskih NATO baza u diskreditiranom “ratu protiv terorizma”.
S druge strane, predano se radilo i na pacificiranju i neutraliziranju same bošnjačke volje i spremnosti da se ti kapaciteti, ma kakvi bili, upotrijebe u svrhu zaštite cjelovitosti države. Ova licemjerna igra imala je funkciju pravljenja svojevrsnog dvostrukog osigurača kako bi se u trenutku krize bošnjačkom faktoru, ako bi on ipak sačuvao volju za akciju, poručilo kako nije moguće da samostalno djeluje jer je slab. I danas se čini isto.
VRIJEME JE ZA BUĐENJE
Stoga prava opasnost za opstanak Bosne i Hercegovine ne leži toliko u Dodikovoj žandarmeriji, policiji i paravojsci, niti Vučićevim vikend-četnicima i dronovima, ili čak ni u Putinovim “malim zelenim ljudima”, već u potencijalnom pristajanju bošnjačkih i bosanskih patriota da mirno i bez reakcije isprate Dodikovu secesiju tješeći se obećanjima navodno prijateljskog dijela međunarodne zajednice da će reagirati čim Dodik pređe sljedeću crvenu liniju. Jer gotovo je sigurno da bi se, kad Dodik pređe jednu crvenu liniju, uvijek uspostavljala druga sve dok se, na kraju, Bosna i Hercegovine ne bi de facto raspala, ako već ne i de jure. I nakon toga bi ta ista međunarodna zajednica odjednom promijenila ploču te počela praviti pritisak na bošnjačku stranu da prizna “činjenice na terenu”, te bi, možda, i ozbiljno priprijetila kako Bošnjaci ne bi ni pomislili nasilno mijenjati “faktičko stanje”.
Sve ovo mora se i može preduprijediti već sada, a to je moguće jedino ako dođe do promjene dosadašnje paradigme koja vlada ne samo u značajnom dijelu bošnjačke javnosti već i političke scene. Mora se, konačno, kao aksiom etablirati ideja da je bošnjački narod siguran, a s njime i Bosna i Hercegovina, samo ako je politički jedinstven, dobro organiziran i naoružan do zuba te spreman u svakom času djelovati u cilju zaštite cjelovitosti i suvereniteta vlastite države. Mora se odustati od onoga što se pežorativno naziva “Help, Bosnia sindromom”, tim vječnim infantilnim apeliranjem na “svijet” da nas dođe spasiti i riješiti naše probleme, te se početi uzdati u vlastite snage. Jer, kao što “Lloyd ne osigurava brodove koji tonu”, isto tako niti jedna država ne želi prisnije odnose, a kamoli savezništvo s vječitim prosjakom i hroničnim slabićem koji nema šta ponuditi osim vječnih poziva da mu se pomogne.
Budimo snažni kako bismo imali snažne prijatelje. Ne dopustimo da nakon epske hrabrosti i odlučnosti koju smo pokazali tokom Agresije odemo u “ropotarnicu historije” kao narod koji je od gotovog napravio veresiju, koji je odbranio državu u ratu da bi je izgubio u miru, čekajući da je ovaj put neko drugi u njegovo ime brani.
