Početkom januara 1969. održan je zajednički sastanak predstavnika Matice srpske i Matice hrvatske i članova, uredništva beogradske i zagrebačke redakcije Rečnika, odnosno Rječnika srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. U dokumentima ovoga skupa, uz Srbe, Hrvate i Crnogorce, istaknuti su posebno i Bošnjaci kao ravnopravan subjektivitet kada je riječ o problemima književnog jezika. Dileme oko nacionalnoga osjećanja Bošnjaka na najbolji su način razriješene 1971. prilikom popisa stanovništva. Po ovom popisu, u Jugoslaviji je živjelo 1.729.932 Bošnjaka, što je činilo 8,4 posto ukupnoga njenog stanovništva, te su Bošnjaci po brojnosti bili treća nacija u Jugoslaviji. Bez obzira na to, Bošnjaci su i dalje živjeli u praznom prostoru nacionalne identifikacije jer njihovu povijest i književnost školski programi nisu poznavali niti priznavali.
Školskim se programima u odnosu na Muslimane nije vršila klasna nego, prije svega, nacionalistička indoktrinacija u smislu njihovoga denacionaliziranja, tj. „opredjeljivanja“. Za našu školsku lektiru, sve do osamdesetih godina, Bošnjaci jednostavno nisu postojali u strukturi naroda Jugoslavije. Mnogi su priznavanje Bošnjaka kao naroda pod imenom Bošnjaci smatrali tek jednim trenutnim, u tadašnjim okolnostima politički oportunim rješenjem. Tako su Bošnjaci priznavani u političkoj ravni, dok im je istovremeno negirano svako određivanje, etnička, povijesna i kulturna sadržina njihovoga nacionaliteta.
Razmišljanja o povijesnoj sudbini, karakteru i biću bošnjačke zasebnosti pojačana su početkom šezdesetih godina s prvim publicističkim radovima Envera Redžića o „društveno-istorijskom aspektu“ politike „nacionalnog opredjeljivanja“ Bošnjaka BiH. Tokom šezdesetih godina sve veći broj muslimanskih intelektualaca, bez obzira na izvjesna nerazumijevanja i otpore, djelatno razmišlja o povijesnoj sudbini svoga naroda u nastojanjima da sebi i drugima objasni ko su i šta su oni. Primjer takvih nastojanja jeste knjiga Salima Ćerića Muslimani srpskohrvatskog jezika, objavljena u Sarajevu 1968. Početkom septembra 1969. održan je u Ohridu Peti kongres historičara Jugoslavije, na kojem se raspravljalo o etničkim i nacionalnim procesima na južnoslavenskom tlu od doseljavanja Slavena do poslijeratnih vremena. Kongresu je podnijeto šest referata (N. Filipović, M. Hadžijahić, E. Redžić, A. Sućeska, A. Handžić i A. Purivatra) o različitim pitanjima etničkoga i nacionalnog fenomena Bošnjaka (Muslimana), o kojima je u svim sekcijama Kongresa vođena veoma živa rasprava. Ovaj kongres ušao je u historiju kao prvi veliki znanstveni forum na kojem se nacionalno pitanje Bošnjaka nastojalo, prije svega, naučno postaviti.
Sljedeći takav događaj bio je naučni skup u povodu proslave 25 godina rada poznate sarajevske izdavačke kuće „Svjetlost“, održan početkom novembra 1970. Na tom je skupu akademik Midhat Begić podnio uvodni referat o književnim kretanjima u BiH od 1945, u kojem je utemeljeno obrazložio tezu da se Bošnjacima, s obzirom na njihovu narodnu književnost i njen produžetak u njihovom umjetničkom stvaranju, mora priznati vlastiti literarni izraz i vlastita književnost. Bez obzira na prigovore koji su tom prilikom s raznih strana upućeni Begiću, koji su prerasli u pravu šovinističku kampanju, njegov je referat dao snažan podsticaj proučavanju i sistematiziranju muslimanske književnosti. Već 1971. izašla je obimna književnohistorijska monografija Muhsina Rizvića o Beharu, a 1972. Alija Isaković objavio je Biserje, prvi izbor iz muslimanske književnosti.
Postalo je jasno da bez samosvijesti i konkretne povijesne i duhovne sadržine samo političko i statističko uvažavanje Bošnjaka nije dovoljno. Bilo je nužno pristupiti kritičkom proučavanju i vrednovanju cjelokupnoga bošnjačkog povijesnog naslijeđa u svim oblastima društvenoga života. Bez obzira na sve otpore, pritiske i rizike koji su se u tom pogledu javljali, u posljednjih decenija 20. stoljeća u našoj nauci došlo je do više krupnih istraživačkih zahvata i prodora u izučavanju tradicije, društvenih odnosa i borbi unutar bošnjačkog društva, historije kulture, arhitekture, a posebno historije književnosti Bošnjaka.
Iz pera mnogih naučnih radnika Bošnjaka (K. Dobrače, H. Šabanovića, A. Sućeske, M. Rizvića, A. Purivatre, M. Hadžijahića, M. Mujezinovića, A. Bejtića, Dž. Čelića, K. Suljevića, N. Šehića. Dž. Juzbašića, A. Handžića, A. Aličića, Đ. Buturović, M. Maglajlića, E. Durakovića, I. Hadžibegovića, F. Nametka, E. Pelidije i drugih) objavljene su brojne knjige, studije i publikacije. U afirmiranju Bošnjaka značajnu ulogu je odigrala i edicija „Kulturno naslijeđe BiH“ u izdanju preduzeća „Svjetlost“ i „Veselin Masleša“, u kojoj su, pored muslimanske narodne književnosti, kritički objavljeni i reafirmirani mnogi već zaboravljeni muslimanski pisci i publicisti starijih generacija.
Od početka osamdesetih godina u uvjetima opće krize jugoslavenskoga društva i države, proces daljeg afirmiranja Bošnjaka i njihove nacionalno-političke izgradnje teče u otežanim uvjetima i pod raznim nacionalističkim pritiscima, ali se i dalje održava zahvaljujući, prije svega, ličnim pregnućima mnogih intelektualaca. Na kraju desetljeća, u uvjetima slobodnoga razgranjavanja i liberalizacije cjelokupnoga javnog života, dolazi poslije pola stoljeća do obnavljanja stranačko-političkoga života među Bošnjacima na nacionalnim osnovama, kao i obnova nacionalnih kulturnih institucija.
