O bošnjačkim narodnim igrama pisala je etnomuzikologinja Dunja Rihtman-Šotrić (1944. – 2010.), koja 1972. u Sarajevu započinje pedagoški rad na Katedri za etnomuzikologiju Muzičke akademije, na što se od 1987. nadovezuje rad u Odjeljenju za etnologiju Zemaljskog muzeja, čime se uspostavlja dodatni institucionalni okvir za etnomuzikološka istraživanja u Bosni i Hercegovini. Dunja Rihtman-Šotrić objašnjava da nazivi kola ukazuju na rod, spol i dob igrača (Muška trusa...), na starost igre (Stara momačka igračica...), na funkciju (Svatovsko kolanje...), na karakter igre (Treskavica...), na muzičku pratnju (Gluho kolo...), na smjer kretanja (Kolo okolo...), na pjesmu uz koju se kolo igra (Bjelo Jajce, mjesto kamenito...) i dr. Igre bez muzičke pratnje i one uz pratnju pjevanja pripadaju starijoj tradiciji: u seoskoj sredini nalazimo obje vrste, a u gradskoj - samo igre uz pjevanje. Od igara bez muzičke pratnje (Gluho Šutke...) najrasprostranjeniji tip u igračkoj frazi jest ovaj od dva zatrčavajuća i dva poskočna koraka u mjestu ili ustranu, lijevo-desno (Kolo šutke..., u Bosni; Trampa..., u Hercegovini); u pojedinim se varijantama umjesto poskočnih koraka izvode dva udara o tlo slobodnom nogom, naprije (Rahmanovo kolo - okolica Cazina), ili dva trokoraka (Trusa - u Hercegovini); varijantni oblik je i sa trčećim visokim koracima u zatvorenom krugu (Trkačko kolo - okolica Cazina).
Posebnim stilom izdvaja se igra "skake" (S noge - okolica Foče) i više varijanata tipa "Turkuše" (u Bosanskoj Posavini), čije obilježje predstavlja snažno treskanje cijelog tijela, koraci s ukrućenim koljenima i naglašenim udarom o tlo, uz lagahno pomjeranje kola. S obzirom na stil igranja, za ovu igru se pretpostavlja da je nastala pod uticajem igara koje su nekada izvodili u ovim krajevima turski vojnici.
U igrama uz vokalnu pratnju primarna uloga pripada muzici i tekstu, dok je igra posrednik u tom saopćavanju. Usljed takvog odnosa muzičko-poetske komponente i pokreta, broj koreografskih elemenata u ovim igrama relativno je mali.
Najrasprostranjeniji je tip ove grupe "kolanje" (Hode, Pilavsko kolo, Nevjestinsko kolo, Svatovsko kolanje, Kretanje kola i dr. ); koraci su cijelim stopalom, tempo kretanja je polagan ili umjeren; ritam pjevanja se ne mora podudarati sa ritmom igre. Prema igračkom obrascu razlikuju se dvije osnovne strukture: a) od dva koraka u istoj vremenskoj jedinici (Vodanje o krni, Vodanje kola o piru - sjeverna Bosna, Sarajka djevojka majci plakala - Sarajevo) ili b) od četiri koraka - tri na jednu, a četvrti na suprotnu stranu, "s povratkom", u ritmičkim stopama od jednakih vremenskih trajanja (Bijelo Jajce, mjesto kamenito, U livadi pokraj puta, Redom poredom jasenje, U ovom dvoru bijelom, Zapjevala bulbul tica), ili u ritmičkom obrascu od dvije četvrtine i dvije polovine (Poigrala b'jela vila, Sarajevo) drugi je tip ove grupe "hodavka", u kojoj su igrači poredani u dva naspramna reda, koji se naizmjenično pomjeraju naprijed-nazad, u igračkoj frazi od 2, 4 ili 8 koraka, u lagahnom tempu (Šetnja preko sobe, Blago nama, snahu dovedosmo, Sarajka djevojka majci plakala i dr. ).
Zasebnu grupu čine dramsko-mimičke igre nastale spajanjem kolanja ili hodavke s određenom radnjom, čije se izvođenje povjerava solistima sa stanovitim glumačkim sposobnostima (Alija i Mejruša, Biranje, Đuzel, Vako hodi Salih momče, Mejrušino kolo, Kuna i dr. ), ili u njenom izvođenju učestvuju svi igrači (Bibera - u istočnoj Hercegovini, Hladino naša, rugalica momcima u istočnoj Bosni). Pojedine mimičko-dramske igre pripadaju i tipu parovnih igara (Korologa - u istočnoj Bosni, Ašik tanac i dr. ). Parovnim igrama pripadaju i one gradske u kojima mušku ulogu igra ženska osoba, držeći na glavi fes, a u ruci čibuk (Sarhoš Alija, Momak i djevojka). Igre tipa kolanja i hodavki ranije su se izvodile najviše na svadbama, a kasnije, uz instrumentalnu pratnju (na tamburi, harmonici, sazu), ove se igre izvode i na drugim kućnim sijelima, mijenjajući tako svoju raniju obrednu ulogu zabavnog karaktera.
U ženskim igrama, kada nije bilo svirača, žene bi same zasvirale na češalj prekriven tankim papirom, ili bi udarale rukom u tepsiju, fildžanom o fildžan ("fildžananje"), kašikom o kašiku ("kašikanje") ili na usnu harmoniku ("muzike"), najčešće za igre donesene iz drugih krajeva (Trojanac). U planinskim područjima istočne Bosne (oko Srebrenice) muškarci su žensku svatovsku igru pratili udaranjem u "talambas", a u zapadnoj Bosni - u bubanj.
Igre uz instrumentalnu pratnju (diple, dvojnice, šargija, tambura, violina, harmonika) najbrojnije su i pripadaju novijoj tradiciji, kako u seoskoj tako i u gradskoj sredini; življe su, u bržem tempu, koraci su različiti, u ovisnosti od vrste igre: npr. niski dvokoraci na punom stopalu (Treska starinska - okolina Sarajeva), sa cupkavim trokoracima (Đerdanuša - okolina Foče, Treha - Vlasenica), polutrčeći dvokoraci i tapkavi trokoraci punim stopalom, u mjestu (Tapkavica - Sarajevo) i dr. U tehnici igranja susreće se i vertikalno treperenje tijela (Trusa - Konjic), klecanje u koljenu (Treskavica, okolo, Treskavica sitna - Sarajevo i okolina), ili potresanje tijela sa pomicanjem ramena u smjeru naprijed-nazad (Treskavica, Kolo okolo - u srednjoj i istočnoj Bosni) ili sa ukrućenim koljenima (Gergan - sjeverna Bosna, Stara muška trusa - Sarajevo, Stara momačka igračica - Jajce) i dr. Pored domaćih igara uz pratnju instrumenata, novijoj tradiciji pripadaju igre koje su preuzete iz drugih sredina (Trojanac, Kukunješte...), kao i nove koje su nastajale osobito u gradskim sredinama (Kurtagića kolo, Hasanagino kolo i dr. ) i uz ostale igre izvodile se i u društvenim domovima.
