Operativni program djeluje doista sveobuhvatno i njegova realizacija premašuje zasigurno stotinu miliona kuna tokom mandata i mogao bi biti jedan od najvećih projekata saradnje nacionalnih manjina i Vlade RH. Nažalost, unutar tog projekta Bošnjaka neće biti niti na mapi.
Geneza bošnjačkog političkog nepostojanja u Hrvatskoj poprilično je složena i nekoliko procesa utjecalo je na to da Bošnjaka na političkoj sceni posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj praktički nema. Na prvim parlamentarnim izborima na kojima su se birali predstavnici nacionalnih manjina 2003. godine kandidat i predsjednik SDAH Šemso Tanković glatko je osvojio saborski mandat s 2.711 glasova, ostavivši prvog konkurenta oko 2.000 glasova iza sebe. Razlog tako visokom broju glasova, posebno kada se oni usporede s brojem glasova bošnjačkih kandidata na zadnjih nekoliko ciklusa, leži i u činjenici da je bilo moguće dvostruko pravo glasa, odnosno da su pripadnici nacionalnih manjina glasali i za manjinske zastupnike, ali i za opće liste. Pored toga, deklarirani Muslimani imali su pravo glasa za bošnjačkog zastupnika, a SDAH bila je respektabilna stranka koja je nudila sadržaj, imala mnogobrojno članstvo i okupljala značajan dio akademske bošnjačke scene.
Na idućim izborima 2007. godine događa se veliki pad broja glasova SDAH kandidata Šemse Tankovića, koji osvaja saborski mandat s 1.348 glasova, a iza njega ostaje bošnjački kandidat Nedžad Hodžić, poduzetnik iz Rijeke koji je s novoosnovanom Bošnjačkom demokratskom strankom Hrvatske osvojio 1.187 glasova i time opasno zaprijetio Tankoviću. Međutim, za političku budućnost važna stvar događa se nakon izbora. Tanković je, unatoč potpisanom predizbornom dogovoru sa SDP-om, sklopio dogovor s HDZ-om i omogućio Ivi Sanaderu ostanak na vlasti. Mnogi Bošnjaci taj su čin okarakterizirali kao političko samoubistvo, što se pokazalo tačnim već na idućim izborima.
Godine 2011. takozvana Kukuriku koalicija osvaja ogromnu većinu na izborima i predvođena SDP-om formira Vladu. Kod Bošnjaka se događa velika promjena i mandat osvaja Nedžad Hodžić s 1.628 glasova, čak 551 glasom više od Šemse Tankovića, ali samo 74 glasa više od Ermine Lekaj Prljaskaj, do tada anonimne Albanke. Bio je ovo prvi ciklus u kojem je neka manjina osim bošnjačke došla toliko blizu osvajanja saborskog mandata, i to s čak 1.554 glasa. Unatoč velikoj prednosti koju su Bošnjaci u političkom smislu imali, uspjeli su je prosuti iako su u sva 3 puna mandata bili dio vladajuće većine. Na taj način imali su otvorenu mogućnost realizirati potrebne projekte i riješiti otvorena pitanja. Najveći je problem neriješeno pitanje izjašnjavanja jer se određeni dio Bošnjaka još uvijek vodi pod imenom “Musliman”, čime oni ne ostvaruju prava nacionalnih manjina, odnosno ne mogu participirati u 12. izbornoj jedinici. Nedžad Hodžić 4 godine potrošio je u obračunu s vlastitom nacionalnom manjinom, a prije svega vlastitom političkom strankom koja se raspala u nekoliko frakcija, a veliki dio članova napušta istu. U međuvremenu Stranku demokratske akcije Hrvatske preuzeo je također nakon velikog raskola Mirsad Srebreniković, do tada siva eminencija SDAH i Islamske zajednice u Hrvatskoj. Mandat Nedžada Hodžića u Hrvatskom saboru i raskol u njegovoj BDSH te preuzimanje Mirsada Srebrenikovića SDAH označili su početak kraja bošnjačkog političkog djelovanja u Hrvatskoj.
DUGOGODIŠNJI NERAD UČINIO JE SVOJE
Da je tome tako, pokazali su izbori 2015. godine, kada u 12. izbornoj jedinici pobjeđuje Ermina Lekaj Prljaskaj s 999 glasova, samo 5 više od albanskog protukandidata Idrisa Sulejmanija. Čelnici BDSH i SDAH Nedžad Hodžić i Mirsad Srebreniković osvojili su zajedno samo 1.466 glasova, konkretno Hodžić 755, a Srebreniković 711. Unatoč tome, nova prilika ukazuje se za samo godinu dana kada se održavaju izvanredni izbori u Hrvatskoj nakon pada Vlade. Međutim, ista meta, isto odstojanje. Kandidati BDSH i SDAH ponovno su Hodžić i Srebreniković, a ovaj put osvajaju još manje glasova: 1.284 (Hodžić – 666, Srebreniković – 618). Međutim, kod Bošnjaka najveći broj glasova osvaja Mirza Mešić, poznati imam Zagrebačke džamije koji je sa svojih 1.177 glasova došao najbliže pobjednici Ermini Lekaj Prljaskaj, koja je osvojila 1.354 glasa. Zanimljivo, Lekaj Prljaskaj pobijedila je 2015. i 2016. godine s mnogo manje glasova nego ih je osvojila 2011. godine, kada je pobijedio Hodžić. Agonija Bošnjaka produbila se 2020. godine, kada je Ermina Lekaj Prljaskaj žestoko potukla konkurenciju i osvojila mandat s 1.725 glasova. Usporedbe radi, 4 bošnjačka kandidata zajedno su osvojila 2.624 glasa, a 3 albanska kandidata 2.797. Još veći problem od toga predstavlja činjenica da je u popisu birača 6.500 Albanaca više nego Bošnjaka. Dugogodišnji nerad učinio je svoje i doveo do toga da, iako je prema popisu stanovništva 31.500 Bošnjaka u Hrvatskoj, samo ih 13.500 ima pravo glasa za predstavnika bošnjačke manjine u Saboru.
Navedenu političku impotentnost dodatno su pojačavali i ostali politički procesi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini rasle su napetosti između Hrvata i Bošnjaka prije svega zbog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Tokom Komšićeva članstva u Predsjedništvu BiH od 2006. godine do 2014. godine HDZ u Hrvatskoj nije se intenzivnije bavio pitanjem Bosne i Hercegovine, konkretnije pitanjem Hrvata koji žive u BiH jer su bili zabavljeni korupcijskim aferama njihovog predsjednika Ive Sanadera i raspadanjem stranke. Međutim, dolaskom Tomislava Karamarka na vlast u HDZ-u klima u društvu naglo se mijenja i HDZ skreće radikalno desno. Sve to nikako nije politički odgovaralo Bošnjacima u Hrvatskoj koji su na određeni način postali i opterećeni odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Situacija kulminira 2015. godine, kada Bošnjaci gube predstavnika u Saboru, ali i kada Kolinda Grabar Kitarović pobjeđuje na predsjedničkim izborima i svojom retorikom dodatno svađa Hrvate i Bošnjake te zateže odnose između dviju država. Nakon što je HDZ ponovno 2016. godine preuzeo vlast u Hrvatskoj, ojačava se saradnja s njihovom sestrinskom strankom u BiH. Prvi put jasno se ističe kako je hrvatski vanjskopolitički prioritet Bosna i Hercegovina. U takvoj konstelaciji 2018. godine Željko Komšić ponovno ulazi u Predsjedništvo BiH ispred Dragana Čovića i počinje hrvatska blokada svih konstruktivnih odnosa s Bošnjacima.
ALBANKA NEĆE DOPUSTITI ORGANIZACIJSKI POMAK BOŠNJAKA
Kao jedan znak protesta hrvatske politike prema političkim odnosima i procesima u Bosni i Hercegovini svakako je i nedavno usvojeni Operativni program nacionalnih manjina. U onom iz prošlog mandata Bošnjaka nije bilo niti u jednoj rečenici, a u aktualnom programu navedeno je kako će “Vlada razmotriti mogućnost sklapanja sporazuma o suradnji s Bosnom i Hercegovinom u okviru kojeg će jedan od ciljeva biti i unapređenje dobrosusjedskih odnosa, razvoj međunacionalne i međureligijske tolerancije i upoznavanje s bošnjačkom i hrvatskom poviješću, kulturama i običajima”. Pored toga, navodi se kako će do II. kvartala 2022. godine na Filozofskom fakultetu biti osnovana katedra bosnistike. To zvuči poprilično ironično u svjetlu činjenice da se bosanski jezik često u hrvatskim medijima naziva “muslimanskim”, u katalozima knjižnica bosanski jezik naziva se “bošnjačkim”, a dobar dio akademske zajednice u Hrvatskoj negira postojanje bosanskog jezika. Kako od katedre neće biti ništa, dala je naslutiti i saborska zastupnica Ermina Lekaj Prljaskaj u svom nastupu na HRT-u u subotu (23. januara), kada je uz smiješak rekla kako nije sigurna da će se to ostvariti tokom ovog mandata.
Puno razumijevanje bošnjačke pozicije unutar Operativnog programa može se postići samo pogledom u programe ostalih nacionalnih manjina. Unutar istih unesen je plan izgradnje škola, vrtića, davanje ogromnih finansijskih sredstava za pokretanje medija na maternjem jeziku, izgradnja prostorija za organizacije nacionalnih manjina itd. Dvije tačke koje se tiču Bošnjaka očigledno su stavljene reda radi kako bi se izbjegla mogućnost kritike koja je bila prisutna tokom Operativnog plana iz prošlog mandata. Pored toga, već je sada jasno kako niti jedna tačka neće biti realizirana jer za potpisivanje sporazuma s BiH hrvatska strana zasigurno će uvjetovati izmjene izbornog zakona i druge ustupke koji se već godinama ne uspijevaju riješiti. Isto tako, Ermina Lekaj Prljaskaj sigurno neće dopustiti bilo kakav organizacijski pomak Bošnjaka jer takvo nešto direktno šteti i prijeti njenoj poziciji. Iz svega navedenog može se zaključiti kako se HDZ koji tvori vlast u Hrvatskoj na određeni način preko položaja Bošnjaka u Hrvatskoj “osvećuje” za političke procese u Bosni i Hercegovini. Vidljivo je to i iz ignoriranja Bošnjaka u javnom prostoru. Nedavno nakon potresa u Petrinji istaknuti dužnosnici nabrajali su narodnosti koje žive na spomenutom području, prilikom nabrajanja spominjali su Hrvate, Srbe, Rome, Mađare, a Bošnjake su nazvali “pripadnicima islamske vjeroispovijesti”. Bošnjacima preostaje da pronađu snagu u vlastitim redovima i uz saradnju s matičnom domovinom nađu načina da vrate barem dio nekadašnje političke snage koju su imali u Hrvatskoj.
