Đurumlije je naziv koji se prvi put javlja u Drugom balkanskom ratu. Odnosi se na dobrovoljački pokret Bošnjaka iz Sandžaka koji se pridružuje u redove turske vojske u ratu protiv Bugarske. No, masovna mobilizacija kreće u Prvom svjetskom ratu kada se veliki broj Sandžaklija (đurumlija) upućuje na Galicijski front u rat protiv Rusa.

Nosili su austrougarske uniforme, a rukave su im krasile trake s polumjesecom i zvijezdom. Historija bilježi da se u prvoj većoj mobilizaciji početkom rata odazvalo 2.000 bošnjačkih dobrovoljaca đurumlija, koji su bili privučeni savezništvom Osmanskog Carstva s Austrougarskom Monarhijom. Sabirni centar bio je u Novom Pazaru i odatle su upućivani na front, u najvećem dijelu na Galiciju.


Galicija, 1914, Bošnjaci na vojničkom odmoru

Među đurumlijama nalazili su se i Bošnjaci iz Bosne, dakle mimo regrutnih centara koji su se nalazili širom BiH, a koji su bili uvjereni da sa sandžačkom braćom kreću u odbranu Osmanskog Carstva na izdisaju. Bošnjački književnik Husein Bašić je zabilježio narodnu pjesmu koja govori o ovom događaju:

„Bog ubio Rizah efendiju, / što pokupi mladu đurumliju, / te ostaše cure isprošene, / isprošene al' nedovedene.“

Narodna pjesma, dakle, prenosi svojevrsnu kletvu jer većina dobrovoljaca je izginula u stravičnom blatu Galicije, za interese koji su im bili nejasni i koje nisu doživljavali kao svoje. Bez obzira na to, po austrijskim arhivama prašinu skupljaju dokumenti i odlikovanja hrabrih Bošnjaka koji su sijali strah i trepet na frontu, vjerujući da na taj način brane svoj Vatan, odnosno da se bore za povratak Osmanskog Carstva.


Kontraofanziva, Bošnjaci ulaze u Lavov, Ukrajina

Ukupni broj poginulih bosanskohercegovačkih vojnika pod austrougarskom zastavom, dakle statistika ne podrazumijeva samo Bošnjake, iznosi oko 38.000 osoba. Primili su ukupno 35.637 medalja za hrabrost, a dodijeljeno im je 146 zlatnih medalja za hrabrost.

Što se konkretno tiče đurumlija, jedan dio je život skončao u ruskom zarobljeništvu u dalekim stepama Azije, a tek ih se vratio neznatan broj koji je mogao svjedočiti o paklenim uvjetima teških bitki koje su iskusili u Galiciji i mukotrpnom povratku kući koji je za neke trajao po nekoliko godina. Jedan dio dobrovoljaca je otišao u Türkiye da bi svoje živote položili na Çanakkalama.

Druga veća mobilizacija je u Novom Pazaru bila prisilna, što i ne čudi s obzirom na to da su se iskustva Galicije putem pisama porodicama već raširila među narodom, a Austrijanci se je vršili pomoću popisnih knjiga. Na koncu su mobilizirani upućeni u Istanbul i raspoređeni po jedinicama, gdje su se osjećali kao „svoj na svom“. Ipak, sjećanje na đurumlije u narodnim predajama na Sandžaku ostaje gorko zbog količine žrtve koju su podnijeli na galicijskom frontu.