U poslijeratnoj bošnjačkoj umjetnosti pojava moderne grafike predstavlja kvalitativnu novinu koja se tokom šezdesetih pa i sedamdesetih integrira kao takva s jugoslavenskom i svjetskom grafikom. Štaviše, grafika toga vremena prepoznaje se u ondašnjoj panorami upravo po osobenostima koje crpi iz svoga tla. U tom sublimatu, koji čini zavičaj, podneblje, slojevita kultura Istoka i Zapada, značajnu ikonografsku formalnu komponentu čini elemenat islamske kulture.

Nosioci novih pojava u grafici jesu mladi koji su se većinom opredijelili za studij grafike pa i za specijalizaciju. Tim grafičarima, nakon što su postali nosioci inovacija u umjetnosti šezdesetih, ovim grafičarima prišli su i neki slikari. Među prvim u novom talasu bio je Hasan Sućeska, koji u tehnici duboke štampe i klasičnoga reza, formama i motivikom nove fantastike i simbolizma, predstavlja sponu između stare klasične i nove grafike (Vaznesenje, 1961).

Memnuna Vila Bogdanić predstavlja jednoga od najproduktivnijih grafičara novoga talasa. Njene grafike prepoznaju se po poetskom nadahnuću i intimističkom svijetu, po širokom rasponu izražajnih sredstava, od finih sitnolinijskih zapisa do plamenih gestualnih šrafura i tonsko-hromatskih odnosa (Trave, 1970). U prvom talasu nove grafike nastale su i grafike Huseina Huska Balića, koji se opredijelio za apstraktne i asocijativne oblike, koje je u bakropisu ili akvatinti realizirao reduciranim, ali vrlo osjetljivim linijskim sredstvima (Sunčani predio, 1972).

Za pojavu i afirmaciju novog naraštaja bošnjačkih grafičara vrlo značajni su bila mjesta njihova obrazovanja, koja su za mnoge ostala i mjesta života i rada. Baštinici ljubljanske grafičke škole bili su Mersad Berber i Dževad Hozo. Berber je započeo s romantično-fantastičnim slikama zavičaja, ali je ubrzo anticipirao postulate postmoderne, otvarajući riznice velikih umjetničkih epoha i uspostavljajući dijalog sa svakom. Tako su nastali drvorezi u boji sa zlatnom bizantijskom, islamskom podlogom i ikonografijom (Počiteljske teme), a imao je fazu komentara Velaskeza, Secesije, da bi se vratio temama svoga tla (Balada o sarajevskom nosaču).

I Dževad Hozo započeo je s temom nišana, bošnjačkih nadgrobnih spomenika, oblikujući ih kao simbole velike grafičke i duhovne konzistencije (Plemeniti, 1969). Kasnije ovaj umjetnik skreće svoju pažnju na savremeni socio-urbani milje, uključujući u svoju ekspresiju i elemente konceptualizma i pop-arta (Riffle, Ekce homo). U krugu beogradske grafičke škole razvila se većina umjetnika grafike iz Bosne i Hercegovine. Osim Vile i Balića, tamo su se školovali Halil Tikveša, Kemal Širbegović, Emir Dragulj, Nusret Hrvanović, Esad Muftić, Safet Zec, Senadin Tursić.

Halil Tikveša predstavlja jednoga od najpoznatijih grafičara, a afirmirao se prije svega poetskom vizijom slika života i predjela oko Neretve i rodnoga kraja, čija se prepoznatljivost prepliće s maštom i likovnom naracijom. I on je izgradio karakterističan izraz, njegujući finoću linijskih zapisa i naglašavajući bujnost životnih oblika, čulnih i erotskih. (Žene u čamcu, 1976).

Grafike Emira Dragulja također su duboko ukorijenjene u zavičaj, u predjele stare Bosne, stvarne i imaginarne, u kojim neki predmet (Dvokolica, 1974) ili ljudska prilika okrenuta leđima simbolizira svijest o nestajanju i ljubav i bol prema odlazećem (Odlazak II, 1969). Sličnom motivikom bavili su se i drugi grafičari, unoseći u listove svaki svoju viziju, kao Ragib Lubovac Čelebija, koji spaja literarno s rustikom kamena i plastikom nišana.

Esad Muftić u jednoj svojoj fazi tragao je za atmosferom i patinom starih enterijera i predmeta (Mangala, 1971). Neki od grafičara ovog i mlađeg naraštaja pokazali su staro i samoniklo izrazito sažetim simbolima i oblicima, kao Kemal Širbegović (Stara vrata) ili Nusret Hrvanović (Triptih, 1973). Najradikalniji u tim apstraktnim nastojanjima bio je Enes Mundžić, koji je u grafiku prenio rezultate svojih istraživanja u sferi pop-arta i minimalizma. U grafike je prevodio svoje slike Mehmed Zaimović, što je činio i Safet Zec, dok je grafičar Mensur Verlašević, nadahnut starom arhitekturom i patinom vremena, izražavanje grafičkim sredstvima zamijenio crtežom.

U najmlađem naraštaju po nekoj ranoj virtuznosti i zrelosti u vladanju grafičkim sredstvima istakao se Avdo Žiga (Nosorog, 1983). Iako je ostao u sjeni slikarstva, grafički opus Salima Obralića predstavlja značajnu cjelinu, posebno onaj dio koji je potaknut bliskošću čovjeka i predmeta iz njegove okoline (Očev alat).