Načini narodnog liječenja u Bošnjaka zavise, kao i kod ostalih naroda, od narodnih znanja i shvatanja o postupku bolesti. Tome su podređene i preventiva i kurativa. Pošto se vjeruje da bolesti nastaju kao posljedica sudbine, da je to Božiji emer (volja), kao kazna za prekršene tabue „valja se“ i „ne valja se“ i da su najčešće posljedica prehlade, i preventiva i kurativa obuhvataju racionalne i iracionalne načine liječenja.
Sva liječenja koja poznaju i praktikuju Bošnjaci poznaje i primjenjuje i ostalo, srpsko i hrvatsko stanovništvo. Međutim, kada se sagleda sav taj veoma heterogeni kompleks (po vremenu nastanka i po izvorima), uočavaju se određene karakteristike, nastale pod orijentalnim utjecajima. Shodno tradicijskom vjerovanju da su bolesti kazna za prekršene tabue (prelaženje preko mjesta gdje vile igraju, prelaženje preko mjesta gdje je prosuta voda kojom je kupan mrtvac, prelaženje noću preko drvljanika i sl. ), da su posljedica nabačenih sihiri (čini), vještica, more, hromog (eufemistički naziv za šejtana), provođena je od prvih dana života i odgovarajuća preventiva.
Novorođenom djetetu pod glavu su stavljeni so, česno bijelog luka, makaze, a kraj nogu maše. Kad se počne iznositi, na kapicu su prišivene razne mašale i tilsumi (metalne pločice s urezanim natpisom „mašallah“). Kad prohoda, djetetu se ispod odjeće opasivao uzani pojas od šarene vune s prišivenim apotropejskim sredstvima (stari novčić, česno bijelog luka, metalno dugme, komadić tisova drveta).
Sve je to trebalo štititi dijete od zlog pogleda, od uroka, jer se vjerovalo da pola ljudi u greblju leži od posljedica urečenosti. Odrasli su se štitili od djelovanja zlih sila i nesreće nošenjem zapisa (posebno ispresavijan duguljast komad papira, ispisan molitvama, usaračen u kožu ili uvijen u voštano platno) o lancu ili o kožnoj traci. Ogrlice od korala svojom bojom štitile su od zlog pogleda, ali je intenzitet crvene boje korala pokazivao i stanje zdravlja (posebno krvi) onoga ko ogrlicu nosi. Nekadašnji ratnici obavezno su nosili enamluk (umjetnički izrađene metalne ili kožne kutije s dijelovima Kur'ana ili cijelim Kur'anom).
Kada bolest ipak dođe, kod novorođenčadi je prva, a često i jedina dijagnoza bila – urečeno je. Tada se pristupalo rastjerivanju uroka, koje se sastojalo od određenih radnji uz izgovaranje egzorcizma, što je znala skoro svaka žena. Starijoj djeci i odraslima salijevala se strava od voska, letećeg puščanog zrna (onog koje je bilo ispaljeno ili se gasilo ugljevlje). Opća slabost, gubljenje volje za jelom, otkazivanje pojedinih organa, što su sve znakovi mnogih narodu nepoznatih unutrašnjih bolesti, također su liječeni iracionalnim sredstvima. S oboljelog su „parene sijeri“ (sihiri, čini), hodže su nad njim učile dove (molitve), najavljivali ishod bolesti. Najteži slučajevi, psihosomatska oboljenja i psihički poremećaji, shvaćeni su kao opsjednutost šejtanom, koga su istjerivale džin hodže ili džindžije sakupljanjem daire. Rijetki znalci ove prakse nerado su preduzimali ovaj način liječenja (sazivanje svih šejtana da se sazna kojim je bolesnik opsjednut), jer je dairu, po vjerovanju, teže bilo rasturiti nego sakupiti.
Rastjerivanje uroka, salijevanje strave, parenje sijeri su uz Bošnjakinje obavljale i Srpkinje. Bojeći se ekskomunikacije iz crkve, Hrvatice to nisu činile, ali su tajno odlazile Srpkinjama i Bošnjakinjama da za njih to obave. Za razliku od bolesti za koje se vjerovalo da su natprirodnog porijekla, pa su takvi bili i načini njihovog liječenja, za bolesti koje su nastale usljed prehlade i drugih konkretnih i poznatih uzroka provođeno je racionalno liječenje, samo ponekad kombinovano s iracionalnim (masaža uz bajanje).
Te bolesti liječe se parenjem, hladnim ili toplim oblozima, lijekovima spravljenim od sredstava koje pruža prirodna sredina. Najviše je upotrebljavano ljekovito bilje, zatim dijelovi životinja, a najmanje minerali. Ostali prirodni faktori nisu imali većeg značaja (kupanje, sunčanje). Bošnjačko stanovništvo posebno je razvilo fitoterapiju, te spravljanje mehlema (cerota, jakija). Iznenađujuće je veliki broj biljaka čija se ljekovita svojstva poznaju i iskorištavaju se. U namještanju „strune“ (pomjerenog želuca, što je dijagnoza za mnoge stomačne tegobe), uz bajanje je praktikovana akupresura.
U etnomedicini Bošnjaka posebno je uređivan prirodni priraštaj. Iako kontracepcija i abortus nisu u skladu s vjerskim propisima, Bošnjakinje su provocirale prekid trudnoće hemijskim sredstvima, za razliku od Srpkinja i Hrvatica, koje su to činile mehaničkim sredstvima. Obavezno obrezivanje muške djece obavljali su berberi i hodže posebnim alatom. Berberi su se općenito bavili tzv. malom hirurgijom, te vidali rane i prijelome.
Za Bošnjake je karakteristično da hiruški zahvati nisu rado preduzimani. Prevladavalo je liječenje fitoterapijom, parenjem, masažama, dok su hiruške metode primjenjivane uglavnom kod povreda, kada je bilo neophodno.
